Predstavljamo izdavača: Jelena Filipović – Magličasti ljudi/šamar provinciji (Književna omladina Srbije)

Filed under: region |

Jelena je mađioničar, vješt opsjenar koji čitaoca mami u lavirint iz koga samo ona poznaje izlaz i za koji ne postoji Arijadnina nit. Otvara vrata lavirinta važnim upozorenjem: „Realni svet je svet u kome fizički obitavamo. Onaj u kome se krećemo manje ili više izmanipulisani konvencijama i zahtevima koji su nam od strane nas samih nametnuti.“ Naravno, čitalac ovim upozorenjem neće biti stvarno upozoren niti uplašen da ne ulazi u magičnu građevinu sazdanu perom Jelene Filipović, nego će požuriti da projuri kroz kapiju i nestane u lavirintu gde se odigrava obračun sa palankom i provincijom, kako naglašava sama autorka. Biću hrabar po cijeni da zalutam u nekom njenom lavirintu, ona se ne obračunava sa balkanskom palankom već sa čitavim svijetom, jer svijet se odavno pretvorio u jednu malograđansku kaljugu punu licemerja iako se to možda iz „Gradine“ i „Selendre“ ne vidi tako jasno kao iz Ciriha, Londona ili Pariza. Ipak, balkanska palanka je pogubnija za ženu koja se usudila da napiše ovakvo djelo, jer je mikroskopski mala i u svakoj ulici postoji po jedna baba koja nas prati pogledom između dva vođenja ljubavi sa đavolom. Palanka će vas razapeti na krst zbog grijeha koji niste počinili, dovoljno je da budete drugačiji. Jelena je svjesna šta čini dok perom kao čekićem zabija klinove u svoja stopala, i priziva razapinjanje kao da pri tom citira jedan Erićev stih: „Što pre me razapnete, pre ću vaskrsnuti“.
Palanka, a svijet se, iako to mnogi ne primećuju, pretvorio u palanaku, ne trpi različitosti i one koji bilo čime štrče, pa kao što u nekoj od Boga zaboravljenoj palanci u Srbiji štrči samohrana majka, negde na drugom kraju zemaljske kugle štrči majka koja hoće sama da odgaja svoju djecu iako joj je društvo omogućilo da to prepusti nekom drugom. Jelenin obračun sa palankom je ujedno obračun sa samom sobom, kao i sa svijetom u kome živi, svijetom u kome bi ona da bude čovjek, samo čovjek, ali očigledno je da je to najteže, pošto ona „nije čovjek“, jer je „samohrana majka“.
Jelenina priča je univerzalna, a opet posebna, jedinstvena, a ipak opšta. Jedinstvena zbog načina pripovjedanja koji je posebnost u srpskoj književnosti, a univerzalna zato što obrađuje u svim dijelovima svjeta prisutnu problematiku.
Vjerujem da će o ovom djelu biti ispisane stotine stranica. Takođe, vjerujem da će djelo biti obasuto hvalospjevima i kletvama istovremeno, a jedno je sigurno, niko neće ostati ravnodušan što znači da uspjeh ovog dela uopšte ne treba dovoditi u pitanje.
Vrata su otvorena još samo da autorka prođe kroz njih, naravno čim vaskrsne posle razapinjanja na krst, koje je zacjelo očekuje posle objavljivanja ove knjige.
Ponosan sam što sam imao čast da budem među prvim čitaocima ovog romana i što mi je ukazano povjerenje da napišem svoje viđenje Jeleninog prvenca.

Miodrag Lukić, pisac i režiser
Nojenhof,
15.mart 2011.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*