Poetičnost prozaičnosti

Filed under: Hrvatska,region |

radocajPONEKAD BIH ODLAZIO K NJOJ BICIKLOM: Daniel Radočaj
Naklada Đuretić, Zagreb 2013.
109 str.
90 kuna

Da nismo imali iskustvo neoegzistencijalne poezije devedesetih godina, koja bi se mogla zvati i „stvarnosna“, narativna, demetaforizacijska, vrlo vjerojatno bismo se upitali pripadaju li uopće tekstovi mladog pulskog pjesnika i prozaista Daniela Radočaja u knjizi Ponekad bih odlazio k njoj biciklom pjesništvu. U njihovoj, naime, strukturi posve prevladavaju karakteristike koje obično vežemo uz prozni slog – narativnost, deskriptivnost, odsutnost figurativnog jezika, prevlast metonimijske ulančanosti, posvemašnja okrenutost prema „vanjskom“ svijetu, prema referenciji. Za takve „prozne“ indikacije nije nevažan ni podatak da se Radočaj uistinu, i to uspješno (ako je suditi po nekim nagradama), bavi pisanjem proze. Ta mu je, međutim, proza zasad po opsegu na razini kratke priče, ali i, primjerice, neke „ultrakratke“ priče od trideset pet natječajno unaprijed zadanih riječi. Radi se, dakle, o svojevrsnom malom žanrovskom sustavu u kojemu su na jednom polu kratke priče, a na drugom poezija kao niz mikronaracija, sustavu u kojem je zajednički oblikovani nazivnik svih žanrovskih „podvrsta“ upravo kratkoća i narativnost, što zapravo pokazuje srž dosadašnjeg Radočajevog književnog iskustva i profila.
Ako u proznome slogu kratkoća znači, primjerice, narativnu sažetost, izraznu i strukturalnu ekonomiju jedne kratke priče, u poeziji kratkoća može biti distinktivno obilježje samog pjesništva kao književne vrste. Poezija, naime, gotovo uvijek intenzivnije selektira izvanknjiževnu zbilju nego proza, odnosno, snažnije ističe, upravo izdvaja sve ono što stavlja u svoj ograđeniji, najčešće još uvijek stihovni, okvir. Već je samom tom „pokraćenijem“ poetskom „formatu“ imanentno snažnije naglašavanje svega onoga što uđe u njihov „kadar“, nego što je to slučaj s ekstenzivnijom proznom formom. Zato i nije svejedno je li neki tekst oblikovan u pjesničkom i proznom slogu iako bi se to po njegovoj – posve „proznoj“ – stilistici moglo i drugačije zaključiti. Stoga je od same stilistike teksta kod mnogih „stvarnosnih“ pjesnika bitnija njegova funkcionalna usmjerenost, osobna, društvena i književna intonacija, način odabira i sažimanja iz stvarnosti i autorske perspektive, kad je već odabir iz jezika uglavnom reduciran na deskriptivnost i iskaznost. Upravo u spomenutim parametrima mogu se onda tražiti i poetičke karakteristike svakog pojedinog pjesnika unutar takva načina pisanja pa će, usprkos vrlo sličnoj stilskoj razini „stvarnost“ biti različito „obojena“ kod, primjerice, Drage Glamuzine, Tatjane Gromače, Branka Čegeca (zbirka pjesama Tamno mjesto), Krešimira Pintarića, Bojana Radašinovića, Roberta Roklicera…
Nije tu, dakako, iznimka ni Daniel Radočaj. Njegovu osebujnost ne možemo tražiti, kako je rečeno, ni na stilskoj razini (jer koristi isti „ravni“, „suhi“ stil kao i drugi spomenuti pjesnici) pa čak ni na predmetnotematskoj (jer varira iste motive i ambijente mladih urbanih luzera u besperspektivnom društvu i ljudskih veza koje su osuđene na neuspjeh, površnost i uglavnom tjelesnu razinu). Radočaj će prije biti prepoznatljiv po perspektivi gledanja na tu svima nama tako dobro poznatu, tranzicijski determiniranu i medijski stereotipiziranu, stvarnost. Presudni su, rekao bih, njegov književni nerv da u svega nekoliko rečenica uspije ispričati neku zgodu ili živo opisati neki lik i situaciju, i da sve to na kraju začini ironičnim obratom koji ima dobrodušniju ili sarkastičniju intonaciju („Često spominje naše potencijalno potomstvo. Usputno, tek komentirajući neodoljivu majušnost iz dječjih izloga, ne bi li me nespremnog uhvatila na trik. A mene je, ipak, pomalo stid joj priznati kako češće pomislim na pokojnog Pabla Picassa nego na potencijalno očinstvo. Možda je jedan od razloga tome i taj što sam negdje davno pročitao kako je Pablo Picasso, navodno, dobio dijete u svojoj ni više ni manje nego sedamdesetoj godini“). Ta pak opisana karakterizacija neke situacije i (samo)ironijski odlomak Radočaju osobito dobro uspijeva u tematiziranju muško-ženskih odnosa i njihovih različitosti koje, ako su im međusobno i zanimljive, vrlo često ipak dovode do karikaturalnih paradoksa, sukobljavanja pa i gorkih razlaza. Svojom diskretnijom ili jetkijom ironijom autor zapravo samo uviđa da se ponašanje muškaraca i žena događa po različitoj i gotovo nepromjenjivoj logici, da neki determinizam neslaganja svagda postoji između spolova, ali i u svim drugim osobnim i društvenim odnosima. Radočaju je ironija zapravo jedino sredstvo odmaka od takvih zadatosti. Stoga u svojoj kulerskoj zafrkanciji ili frajerskom sarkazmu nastoji sačuvati integritet autorske pozicije i neko stršanje iznad stvarnosti koja bi htjela posve obezličiti i nametnuti mu svoje skoro pa mehaničke zakonitosti.
Kad smo već kod Radočajeve autorske pozicije, kod „pjesmovnog subjekta“, radi se o tipičnom (anti) junaku neoegzistencijalne poezije – mladi, urbani, senzibilni, obrazovani čovjek koji već zarana, a kasnije sve više, uviđa mnoštvo međuljudskih i društvenih „aritmija“, „nepravilnosti“. Dok sam reagira, danas sasvim prirodnim, antitradicionalnim gardom i željom da u ljubavnom odnosu zadovolji svoje seksualne i emotivne potrebe, ali ne i one bračne i roditeljske, Radočajev pjesmovni subjekt doživljava nemogućnost da na taj način dugo vremena skladno funkcionira sa ženom koju vodi ponešto ili znatno drugačija logika, čije tijelo pokreće muškarcu samo na trenutke osvojiva životna energija. Uglavnom, loša beskonačnost niza neuspjelih veza nužno vodi u rezignaciju, u vjeru koja „iz dana u dan sve jače slabi“ da je moguće živjeti s bilo kime, kako je to oksimoronski, a precizno u jednoj svojoj pjesmi napisao Hrvoje Pejaković, tako su i mnoge Radočajeve pjesme, odnosno mikropriče iz zbirke Ponekad bih odlazio k njoj biciklom prizori iz zajedničkog života, u kojima se uglavnom uočava nesukladnost i neuskladivost muške i ženske percepcije i navika, i to u sukcesivnom slijedu od nekoliko ciklusa (i različitih žena) koje autor jednostavno naziva Priča 1, Priča 2… S druge strane spomenuta nesukladnost prikazuje se u mnoštvu izvrsno uočenih detalja, vrlo plastičnom pripovijedanju, u kojem se podrobno opažanje ženskog bića sa svim njegovim svakodnevnim navadama i karakteristikama na kraju popraćuje ironičnim obratom koji subjektivizira tekst i zastupa tipično mušku, pa tako i autorsku, razliku. Tu mušku razliku naglašava i hotimice sirovi, ogrubjeli poetski govor koji, kao svojevrsnu afirmaciju muževnosti, rabi i skaredne izraze, odnosno izravno tematizira područje fizioloških potreba i činova („Ona navodno ne prdi. Za razliku od mene koji se pred njom baš i ne ustručavam. U biti, kaže kako žene to i ne čine. Muškarci prde (stoka seljačka!). Žene samo ispuštaju potisnuti zrak iz debelog crijeva. Inkognito. Dok njihov prdonja, kraj njih, sasvim naivno spava“).
Iako je Radočaj u velikom broju tekstova u zbirci Ponekad bih odlazio k njoj biciklom posve usredotočen na osobnu i intimnu sferu ljubavnih odnosa, već se u njima ponekad probijaju i socijalni motivi – podstanarstvo, problemi na poslu. Pri kraju knjige, međutim, sve se više uspostavlja i društveni horizont pa i po tematiziranju i kombiniranju dviju temeljnih perspektiva – osobne i društvene, Radočaj slijedi nagnuća mnogih domaćih neoegzistencijalista. Oni se, naime, više uopće nemaju potrebu pitati o odnosu egzistencije i esencije, niti razmišljaju o ontološkom statusu i karakteristikama same egzistencije, kao što su to – i u poeziji – činili egzistencijalisti u drugoj polovici prošlog stoljeća. I za Radočaja gotovo doslovno vrijedi ono što je, primjerice, napisao Ervin Jahić u uvodnom tekstu svoje Antologije hrvatskog pjesništva 1989. – 2009. U nebo i u niks, kad kaže da je mladi hrvatski pjesnik „više zaokupljen sobom nego dubinskim saznavanjem i spoznavanjem svijeta oko sebe, zapreten i obuzet vlastitim egzistencijalijama i nelagodama koje iz njih ishode te, reklo bi se, u ravnodušnom otklonu od evidencija kakve supstancijalne životne svrhe ili smisla. To, naravno, nipošto ne znači da su ga šarm i atrakcija zbilje zaobišli. Naprotiv, on je umnogome odani konzument svakidašnjice, njen stihovni ovjerovitelj, nestašno dijete imitacije njezinih manifestacija, evidentičar praznog Sada i senzacija svakodnevice“. A upravo takva svakodnevica, koja u međuvremenu postaje sve siromašnija, duhovno opustošenija i društveno determiniranija, zapravo je jedina perspektiva Radočajevih tekstova uz onu osobnu, tekstova koji su hotimice lišeni dubinskijeg problematiziranja jezika i spoznaje te imaginativnih i duhovnih prostora. Zato je i društvena perspektiva u njegovoj poeziji uglavnom evidencijska, a ne problematizacijska. Potpuno mu je jasno da je naše društvo –takvo kakvo jest – besperspektivno, da je osuđeno na produciranje sve većih klasnih razlika i društvenih problema, ali baš zbog takve fatalističke situacije Radočaju ne pada na pamet ikakva pobuna, već samo konstatiranje i gorko ironiziranje toga gotovo zakonitog propadanja („Piti pivo u nekom od gradskih parkova znači imati/ najmanje jednog penzionera kraj sebe na klupi, koji će/ strpljivo čekati okončanje sadržaja, ne bi li se domogao/ prazne limenke i time ostvario povratnu kauciju od 0,50/ kuna po komadu. To me nervira iz sljedeća dva razloga:// 1. iz nekakvog suosjećanja mehanički se trudim/ popiti pivo što prije,/ 2. siroti penzioner mi nehotice prezentira sliku/ budućnosti koja, ako nije njega, teško da će i mene/ zaobići./ stoga kad čujem kako na predizbornim skupovima/ naši politički lideri skandiraju:// – Za što smo se mi borili? – najradije bih, revoltiran,/ u prolazu dobacio:/ – Za limenke!“).
Na kraju zaključujemo da je Radočajev narativni poetski slog, kakvim se pokatuje u knjizi Ponekad bih odlazio k njoj biciklom, već vrlo profiliran i izvedbeno siguran, da je, nadalje, njegovo pjesništvo u uskom i osebujnom dosluhu s posvemašnjom desakralizacijom poezije i njezina jezika, tako karakterističnom za mlade hrvatske pjesnike, da je najvažnije svjedočanstvo o važnosti toga pjesništva, kao i svakog drugog pjesništva u vremenu gubitaka svih književnih i izvanknjiževnih iluzija, zapravo u samom činu njezina nastajanja i postojanja usprkos svemu oko nas što to postojanje smatra potpuno apsurdnim. Daniel Radočaj pjesničkom autentičnošću i osebujnom autorskom perspektivom pokazuje da je poezija i u svojoj prozaičnosti, svakodnevnosti, prolaznosti, zapravo vječna, da je jedna od neprebrisivih antropoloških konstanti koja bi svoju već više puta najavljivanu smrt mogla doživjeti tek sa samim nestankom ljudske vrste.

Davor Šalat

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*