O poeziji Vide Nenadić

Filed under: kritika,Srbija |

frommobile 2044I došlo je vrijeme kad piše skoro svatko no među množinom izdvajaju se jedinke kao oni koji perom (tipkovnicom) ne škripe već pišu poeziju. Vida Nenadić je jedna od njih. Na Prvim regionalnim susretima u Brčkom 2012. dobih njenu poeziju u ruke. Krasno, napisati o ovim versima jednostavno je bila osobna potreba. Pored želje. Ne ostavlja bez tragova i pečata iskustvo vlage po peronima i huktanjima vlakova, letovi koji od rastanaka prave nove susrete. Te su pečalne situacije i tekakvi motivi u literaturi, uvijek zvučeći nekako „ruski“. Ta „izmaglica sećanja“ ovaploćena je u i ovoj poeziji (ne u smislu ponavljanja već rečenih, čitanih tema jer ljepota nikad ne jenjava čak ako je suobražena i s uspomenama i sjećanjem) sve teži k potrazi i putovanju ne ostvarenju cilja, traženju dragih ljudi koji su ostali mašući s tih perona, nasmijani i čije je lice fotografija ovjerila kao pečat koji kiša ne sapire. Da, sjetno tuže ovi stihovi, između njih i prošlost koja pjeva u tišini:

Preko znanih i neznanih puteva  

preko mostova nade

preko pragova sećanja

ispružila se tišina…

 

Nepremostiva daljina

bliskih ljudi

i dragih mesta

 

              (U dubini nečijih očiju)

 

Poezija ostaje jedno od sigurnih utočišta kad sve teško/zamorno/otužno zvoni na vratima: postoje subjektivne situacije u subjektu kad na vlastita vrata doma ni sami više ne otvaramo odlazeći i sve ostavljajući iza sebe („Sinoć“). Tema prošlosti u Vidinim pjesmama stalna je i neprestana, žal za prošlim, nasmijanim danima, za dragima kojima palimo svijeće da „nisu sami u svojoj tami“, tuga onih koji su ostali „na krilima vetrova“ gdje zarobljene suze čekaju svoj put kojim kiše teku („Grobovi naših predaka“). Filozofskopalanački zvuče stihovi u koji je opisana provincija koja je dublje ušla u ljude nego oni u nju („Život u provinciji“). I tu je prošlost posijala svoje sjeme pa raste osjećaj sjete i spomena lijepih trenutaka.

Izravna komunikacija s knjigama komunikacija je sa samim sobom, sa svojim proturječnostima, nastojanjima, porazima i kolajnama. Vida Nenadić piše poeziju koja je ta komunikacija, čitateljka koja se vraća stalnim koricama nekih knjiga, nerijetka među mnogima, no i tekstovi pamte pa se time ne zatvara krug, naprotiv, tekst je uvijek otvoren i na određen način interaktivan. Ova lirika doima se i kao ispovjedna, razotkriveni subjekt može biti ogrnut „njima“ kao šalovima, odjeven „njima“ u najljepšu haljinu, to su riječi kojima se, unatoč samoprijekoru, vjeruje („Mogu ja“). Ta ispovjednost katkad je i anaforična:

 

Oko mene je pena potrošenih godina.

Oko mene je isprepletena paučina.

Oko mene ovde hodaju i žalosne vrbe.

Oko mene je nenadanje.

 

                   (Sve moje samoće)

 

Preispitivanje inercije stanja svojih „ja“ upućuje na emotivno-empirijsko sazrijevanje, na gustinu svjetla i mraka vlastitoga života i iste te igre u njemu, figura kruga u pjesmi „44“ jasno ukazuje na život kao vraćanje djetinjstvu, preciznije djetetu u sebi, no ne samo vraćanje sebi nego se ovdje ukotvio i pokušaj vlastitoga nadrastanja u presušenom moru, novo lice pred zrcalom i rast do djeteta. Figura kruga primjetna je u još nekim Vidinim pjesmama („Potrošeni krajevi“, „Pričam ti priču“…). U povratku je početak i obratno, početak svega onoga što smo namjeravali promijeniti, pokušaj pisanja minijatura koje i nisu za čitanje u danom trenutku sve dok ih kvanitativno ne ispuni prostor i volumen romana. A tek je život čitao ili ispisao… prvu stranu tog žanra… U tom preludiju je identitetna potraga „ovdje sam ili tamo“ („U ovozemaljskom životu“), dvije su strane brda: s jedne strane je zemlja, s druge vrijeme. Subjekt izražava želju za njegovom reciklažom. I postati, ponovno, zrno pijeska („Dve strane brda“). Možda centralna, po svojemu strukturalno-motivskom aranžmanu u ovoj zbirci je pjesma „Na obali“. Metaforičnošću prelijetanja gavrana u crnini koji prelijeće od žice do pučine, oči mu pijeskom ispunjene, i oči, i kosa, nozdrve… Zavezan čvor na marami je podsjetnik na odgovor:

 

Da li je

crno

stvarno

novo belo

ili će

pre biti

da je to

ipak

sivo?

 

Možda je odgovor u nekoj od nijansi…

Izvori:

U izmaglici sećanja, Vida Nenadić, Književni klub „Rujno“, Užice, 2008.

Šaka peska u vremenu, Vida Nenadić, Žiravac, Požega, 2012.

 

Ljiljana Tadić, Brčko, 2012.

2 Responses to O poeziji Vide Nenadić

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*