Luka Vukušić: Ni zima ne traje vječno (“Zlatko Tomičić”, Karlovac 2009 – druga nagrada)

Filed under: nagrađeni radovi,Zlatko Tomičić 2009 |

10. studenoga

Stajao sam pod kestenovom krošnjom punom suhog lišća i gledao u veliko raspelo pred kojim je gorjelo dvadesetak svijeća. Bio je mrak i sitna je kiša sipila. Već sam odavno bio završio molitvu. Da me netko tada zapitao zašto stojim pred raspelom, vjerojatno bih ga nekoliko trenutaka šutke gledao, pa upitao: «Zar je to tako čudno?» No nitko me ništa nije pitao. Štoviše, nitko nije ni hodao ulicom.

Uskoro je kiša pojačala tako da su poneke kapi počele probijati kestenovu krošnju i padati na limene poklopce zapaljenih svijeća. I kako bi koja kap dotakla vrući lim poklopca, zapištala bi: «Psss.», i za tren isparila. Činilo se kao da duše onih za koje su svijeće bile zapaljene, opet dišu.

29. prosinca

Nisam bio tužan, nego nekako bezvoljan. Palo mi je na pamet da bih se mogao sjetiti kojeg lijepog događaja i tako živnuti i oraspoložiti se. Ipak sam radije samo hodao. Sunce je baš zalazilo i bojilo oblake u crveno. I stakla su na neboderima sjajila crveno.

Netko me zovnuo: «Oprostite, možete malo doći?»

Zastao sam i, kad sam se okrenuo, pokraj puta opazio skitnicu koji je stajao uz vatru zapaljenu od neiskorištenih novogodišnjih jelki. Koraknuo sam prema njemu i upitao ga: «Što trebate?»

«Molim vas ako imate dve kune!»

«Ne dajem novac.», odvratio sam mirno, bez smješka. Čovjek mi je tada, ne znam zašto, rekao: «Bog vas blagoslovio! Dao vam sreće i zdravlja i da vam djeca budu sretna! Svako dobro!»

Naježio sam se, slabašno se nasmiješio i mahnuo mu: «Hvala! Doviđenja!»

I on je odmahnuo: «Bog!»

Opazio sam da je sunce zašlo. Još je samo vatra bila crvena.

17. siječnja

Neka su dječica, brat i sestra, šetala pločnikom, držeći se za ruku. Hodali su sporo svojim malim koracima i ozbiljnih lica, šuteći, sve dok djevojčica nije podigla glavicu prema obližnjoj zgradi i uzviknula: «Gle! Mama!». Na jednom se zamračenom prozoru nazirala žena u bijeloj maji kako maše. Staklo je bilo zatvoreno. Mahnuli su joj.

31. siječnja

Bio sam na fakultetu i čekao prijatelja, naslonjen na zid. Gledao sam u pod koji je obasjan sunčevom svjetlošću odražavao sjene studenata. Nisu to bile prave i jasne sjene, već nekako sivkasto bijele, gotovo prozirne. Izgledalo je da baš one, a ne studenti, veselo brbljaju, smiju se i puše. Učinilo mi se pomalo stravičnim da će svi ti studenti čije sam sjene gledao ostarjeti i umrijeti, a da će sjene nekih drugih studenata opet biti tu i jednako se smijati. Poželio sam uništiti taj pod. I kad sam ugledao čistačicu kako mokrom krpom briše pod ponadao sam se naivno da će možda obrisati i sjene. No voda je sjene tek približila površini.

10. veljače

Dva su ostarija čovjeka s pivskim bocama u rukama hodala praznom i mračnom ulicom. Uskoro su zastali, pozdravili se, pa se uputili svaki prema vratašcima svojeg dvorišta. I tada je preko ulice protrčala mačka. Jedan je čovjek podviknuo: «Ivo, eto ti mačke!»

Ivo je upravo bio otvorio svoja vratašca. Mačka je projurila kroz otvor tako brzo da ju je jedva stigao vidjeti. Široko se nasmiješio i kriveći glas, da se već i po tome čuje kako se šali, susjedu odvratio: «Vidiš! To ti je poštovanje! Čeka me dok se ne vratim!»

24. veljače

Iako se snijeg tek bio otopio i iako je drveće još uvijek bilo golo, ptice su svojim veselim cvrkutanjem već nagoviještale proljeće. Hodao sam alejom platana i uživao u svakom koraku. Osjećao sam se jakim, moćnim i značajnim samo zbog toga što živim. Sve sam oko sebe gledao dugo i prodorno kao da prvi put u životu gledam. Toliko mi je odjednom sve imalo smisla i ljepote da nisam želio da mi išta promakne.

Stigao sam pred dvoranu u kojoj sam trebao imati ispit. Mnogo je ljudi čekalo ispred i sve sam ih poznavao, površno uglavnom. Čudna su ipak bila ta poznanstva, jer iznenadio bih se da mi je tko pred godinu dvije rekao kako će isti ljudi s kojima sam tada izmjenjivao osmijehe i rečenice pune formalnosti, ali ipak rečenice povezane u razgovor, kako će ti ljudi danas na fakultetu pred ispit okretati glavu od mene i praviti se da me ne vide. Očajno sam tražio neki pogled, ali svi su gledali mimo ili kroz mene. Konačno ipak jedan pozdrav. To mi je bilo dovoljno da se umirim. Naslonio sam se na zid suprotan studentima i obišao ih pogledom. Puno je grupica razgovaralo o raznim temama, samo je jedna djevojka lijepog čistog lica bila sama i sjedila. Pogledi su nam se slučajno sreli i odmah sam vidio na njoj da joj to ništa ne znači. Lagano je okrenula glavu, a ja nisam htio biti napadan pa sam počeo proučavati svoje cipele. Ništa posebno nije bilo na njima – ostarjele su i uništile se.

20. ožujka

Vraćao sam se doma umoran od posla. Ulice su bile pune ljudi. Susretao sam ih, prestizao, gledao ih u oči, ili u noge, kako bi mi već došlo. A kad sam stigao do stepenica koje su vodile na plac i digao pogled, primijetio sam iznad sebe nekog starca kako me pakosno gleda. Inače, bio je to grbav, sijed čovjek, odjeven u crno. Drhtao je cijelim tijelom dok mi se približavao i činilo mi se da će me napasti. Toliko me se čovjek dojmio da više nisam mogao hodati, nego sam zastao i gledao ga u oči što sam grublje mogao. Iznenadilo me kad me samo mimoišao. Okrenuo sam se za njim, no on za mnom nije, pa sam produžio kući uvjeravajući se da mi se njegov pakostan pogled samo pričinio.

21. ožujka

Opet sam na istim stepenicama susreo starca u crnom i opet smo se onako neprijateljski pogledavali. Cijelo sam posljepodne, ne želeći to, mislio o njemu. Činilo mi se da me on tako ne može gledati slučajno i da sve to mora imati neki dublji razlog. Toliko me opterećivala slika starca da sam navečer, ne mogavši zaspati, ustao iz kreveta i pošao prema stepenicama pod placem da vidim hoću li ondje opet nabasati na njega.

Plac je bio pust. Trgovački su se stolovi odražavali u mračnim lokvama mirne površine. Nije se čulo ništa osim dalekog kloparanja tramvaja i hoda visokih peta na nekoj od ulica podno stepenica. Stajao sam na vrhu stepenica dok mi nije postalo hladno. Tada sam, da se ugrijem, počeo hodati s jedne strane placa na drugu. Na trgu se ništa nije mijenjalo. Tek je s više zvonika odzvonila četvrt sata. Svako je zvono proizvodilo drugačiji zvuk. I baš kad sam se mislio uputiti kući, netko mi je za leđima prodorno kriknuo i dobrano me uplašio. Polako sam se okrenuo bojeći se što ću ugledati. No sve je bilo u redu. Dva su mlađa čovjeka velikom brzinom gurala tačke preko placa, a jedan je vrištao od zadovoljstva. Još sam počekao da zvona po drugi put odzvone, pa krenuo doma, nekako umiren što se starac nije pojavio.

22. ožujka

I opet sam, još s daljine od nekih dvadeset koraka, ugledao starca kako se spušta niz stepenice. Prestao sam hodati i odlučio ga promatrati. On mene nije vidio. Spuštao se laganim drhtavim korakom, držeći lijevu ruku na leđima, a glavu nekako čudno ispruženu u vis. Zanimalo me gdje će se uputiti kad se spusti na ulicu. A on se, kad je stupio na pločnik, samo okrenuo oko sebe i stao se uspinjati istim stepenicama niz koje se bio spustio. Tada mi je sinulo što bi se tu zapravo moglo događati. Polako sam krenuo prema stepenicama, a kad sam vidio da se starac na vrhu okreće i počinje se ponovo spuštati, sve mi je postalo jasno – čovjek na tim stepenicama izvodi običnu tjelesnu vježbu.

8. travnja

Uvijek sam volio jablane. Bio sam na njemačkom vojnom groblju i gledao im tek prolistale krošnje. Lijepo je to groblje bilo. Mnoštvo bijelih križeva i zelenilo. Ništa osim toga. Skinuo sam kapu. Ne znam zašto, da li iz poštovanja prema mrtvima, ili prema prirodi, stvarno ne znam. Jednostavno, došlo mi je da ju skinem, pa sam ju skinuo. Inače, uvijek radim ono što mi dođe, ako u tome ne vidim ništa loše. Cijeli život tako radim i nisam se nikad pokajao zbog toga. No dobro. Hodao sam tako gologlav po groblju, dok me vjetar šibao i prisjećao se nekih lijepih uspomena. Mnogo ih je bilo, no jedne se sigurno ne bih bio sjetio da nisam zamjetio crnog kosa kako skače po bijelim križevima. Cvrkutao je tako veselo i oduševljeno da mi se činilo da je to malo stvorenje više nego kos. Činilo mi se da će svakog časa progovoriti ljudskim glasom. A cvrkut mi je bio tako poznat. I onda mi je sinulo. Sav sam se naježio. Da, to je bio onaj cvrkut! Tri su godine otad prošle. Bio sam nešto ružno sanjao. Ni tad nisam znao što, no bilo je tako ružno da sam se probudio sav znojan. Htio sam se rashladiti pa sam ustao i širom otvorio prozor. Prekrasan je pogled bio s tog prozora – borovi, more i mjesečina. Da, sve sam to vidio, a iz šume se orio veseli cvrkut mnoštva ptica. Vjerojatno i nije bio toliko sličan cvrkutu ovog kosa, no svejedno. Kos me na to podsjetio i ja sam mu bio zahvalan. Gledao sam ga malo kako skakuće, a onda otišao do jablana i opipao jedan list. Bio je hladan i nježan. Sjetio sam se da sam davno, kao dijete, pričao s drvećem. Pomislio sam: «Zašto ne bih i sad?», pa rekao listu: «Mali, drš se do jeseni!», i pustio ga da se njiše.


***O autoru:
Luka Vukušić je rođen  28. travnja 1981. u Rijeci. Djetinjstvo je proveo u Poreču, gdje je  i pohađao osnovnu školu. Nakon klasične gimnazije u Pazinu, upisao je  studij klasične filologije u Zagrebu, te diplomirao krajem 2003. Danas radi i živi u Zagrebu. Osvojio je drugu nagradu “Zlatko Tomičić” Književnog kruga Karlovac 2009. (za kratku priču Ni zima ne traje vječno), treću nagradu na natječaju Književnog kruga Karlovac 2003. (za kratku priču Trk), jednu od četiri nagrade na natječaju Daruvarske udruge blagotvornih, Daruvar 2008. (za kratku priču Lastavica).

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*