Nagrađeni radovi Milana Stančića

Filed under: Kočićevo satirično pero 2012,region,Žikišon 2013 |

pasMilan Stančić: Naivan pas ganja svoj rep (Kočićevo satirično pero 2012.  – drugo mjesto)

 NAIVAN PAS GANJA SVOJ REP

 Nomen est omen

     Danas sam u petnaest do podne otišao do na raskrsnicu kod Pošte. Bilo je lijepo vidjeti ljude kako se šetaju snijegom prekrivenom prugom kojom su nekad prije konji vukli, al ja sam deverao druge misli, tako da ništa ne primijetih od spomenute ljepote; čuo samo preko kantonalne televizije da je divota vidjeti taj prizor koji nikako da iščezne, i neće zadugo jer sunca ni na mapi…

   Dakle, stojim ja izložen pahuljama koje mi drsko vlaže nos – doslovno ih usisavam – i gledam gdje će na bjelinu izbiti crno. Crna tačka, vražja iskra. Kod kuće sam uzeo ugljenisani komad drveta koji iščeprkah iz peći i naugljeniso si ruke, lice, vrat, – da pokažem poštovanje i odlučnost. Ljude nisam naročito dotakao svojom garavom pojavom. Napadao snijeg preko jednog metra i sad svako malo neko u gaćama tjera šalu, skače u snijeg, budalesa…, tako da sam ja ostavljao zasigurno dojam umjetnika u performansu. Da ih rukavice nisu sprječavale, sigurno bi mi i novčić pod noge bacili, slikavali, veličali, članke o meni pisali, a ovako su bježali u toplo kuće da prepričavaju kako je divno šetat se…

   I dok su tako šetači hinili, ja čekah na crnu tačku, vražju iskru da se pojavi. Imao sam sve u spremi, baš kako treba. Čuo od drugih kako to ide, vidio rezultate, zadovoljstvo na njihovim licima, vježbo, treniro, vježbo, i tako vispren spičim do na raskrsnicu u petnaest do podne. Kako niko nije bio u stanju da crnu tačku, vražju iskru opiše, odnosno kako je svako pri pokušaju tjerao po svom liku, ja morah gledat na sve strane svijeta, ukrug.

   Pri prvom pogledu nadesno uznemirenost nadjača oprez i meni se ukoči vrat. Jebate neugodne pozicije: snijeg pada na minus trinaest, ja čekam crnu tačku, vražju iskru da dođe, ne znam kako izgleda, iz kojeg pravca stiže, moram, dakle, gledati na sve strane svijeta, a vrat mi ukočen nade- sno. Prolaznici su zasigurno pojmili da performans poprima dimenziju više, naglašenu političku notu, i da ih nisu šalovi sprječavali zasigurno bi me prisvojili, i jedni i drugi i treći-četvrti. Bilo bi me po jumbo plakatama, tv ekranima, netu, po čitavom svijetu – jer tako je to kad si faca von propaganda, umjetnik kojeg narod voli…

   No, dobro. Stojim ja tako ukočen i vrtim se na desnoj peti. Izgaram al mi druge nema. Predugo sam ja planiro ovaj dan, radio na detaljima, vježbo dikciju, stav tijela, predugo da dopustim jednom živcu da me pokoleba. Na odustat ne pomišljam. Rovarim onaj snijeg, osjećam kako se glava pari, pahuljama bistrim oči i gledam, čekam da se crna tačka odnekud pojavi.

    Za postojanje crne tačke prvi put čuh drugog dana kursa za kuhanje. Mislio sam si da ću moju pjesmu najlakše plasirati u mikrofon nekom pjevaču / pjevaljki ako se domognem televizije. To je kuća ZVIJEZDA. Tamo su one najsjajnije, najvrjednije, zlato zlatano! Za prispjet na jednu od televizijskih kuća morao sam razviti plan približavanja, imati valjan razlog. Tako sam nadošao na ideju da usavršim spravljanje egzotične hrane, razvijem koncept kulinarskog showa, i isti ponudim jednoj od kuća.

   Odmah po završetku kulinarskog kursa, tako i učinih:

   – Dobar dan.

   – Dobar dan. Izvolite?

   – Ja imam razrađen koncept za sasvim novi, nesvakidašnji kulinarski show, pa ako možete da me uputite uredniku… koji uređuje te stvari, tako to.

   – Dobro. Da vidimo… Aha!: Šta ste po profesiji?

   – Ugostitelj.

   – Dobro… dobro… ko putuje s vama? Dal’ ste sami ili u pratnji?

   – Sam, al –

   – Sa autom ste, biciklom, pješke?

   – Pješke. Ali –

   – Gdje ste parkirali auto?

   – Ispred kuće.

   – A to bi bilo?

   – Ulica Svirača 44.

   – Sami živite?

   – Da.

   – Familija živa?

   – Fala Bogu, jesu.

   – Dakle vjernik… Koji Bog?

   – Pa zna se, jedan jedini.

   – Aha – monoteizam. (Pa vrh olovke o jezik.) Gdje ste proslavili Božić?

   – Kod kuće, sa familijom.

   – Da, da, – dakle više vas! U redu, divno…

   – Okupili se, ispekli prase, kupili vina domaćeg, pjevali „radujte se narodi“, „ova čaša s medom neka ide redom“, znate već kako to ide…

   – Ohohoo!, pijano pleme koje ne libi se prinijeti žrtvu! Sjajno, jednostavno sjajno!!! A prijatelji, vaši prijatelji, oni također slave kao vi?

   – Kako koji.

   – Da. Uistinu razrađen koncept, do u detalj. Pa vi ste izgleda odlični, odlikaš, primjer vaše škole!, koja je – gdje?

   – Jel vi to mene zajebavate?! Vučete za nos?, Šta je u Božju mater?!

   – Odlično. Vašu ličnu kartu moliću?

   – Izvolite.

   – 5.02.2012., 11 sati i 23 minute, broj akreditacije 22. Izvolite. – Uz stepenice, treći sprat, desno niz hodnik, četvrta vrata s desne strane.

    Hodnici su bili široki, visoki. U pokretu oka vidjeh čistačicu na žutom letećem stroju koji bruji bbbuuuuuuuuuuuuuuuuubbbuuuuuuuuuuuu, kako leti bez obzira na sve. Mislim da je imala u žaru cigaru u ustima. Sad se mogu zaklet da je desnom rukom uvijala krpu u zrak, lijevom se stiskala uz leteći objekt, garavo žut: zasigurno je neka ZVIJEZDA in the house!

    Zanesen idejom, upičim ja u sobu broj dvajstdva, dozvolim da me se ismije, priberem se i uđem na vrata, četvrta s desne strane, desno niz hodnik:

   – Dobar dan.

   – Dobar dan. Izvolite?  (Pa onaj pokret rukom ka stolici.)

   – Ja imam razrađen koncept za sasvim novi, nesvakidašnji kulinarski show, pa ako možete da odvojite par minuta i saslušate šta imam, kakvu ideju imam…

   – Sjednite… Tako. Nešto popit?

   – Al ja imam tu –

   – Polako, gospodine, nigdje nam se ne žuri… Ispričavam se, samo jedan kratki telefonat… samo časak jedan… Alo!, ej, slušaj… Onaj „mejl“? – Pa to je sjajno!!! U redu, čujemo se. – Dakle, kako ste rekli da se ono zovete? Nešto na… A A A…BBB.NaNaNa…

   – Emanuel! Za prijatelje Mane.

   – Dobro. Lijepo, nema šta, krasno… A nadimak ste si sami dali?; ili mama, tata, braća-sestre…

   – Rođaci.

   – Slatko i zgodno istovremeno! A možete li se sjetiti kad je to bilo, kad su vas prvi put oslovili sa Mane?

   – Vjerujte mi da se ne sjećam! Oduvijek sam i Emanuel i Mane, interesantno, zar ne?

   – Aktivno! Aktivno učešće! Pa kako da ne, moj gospodine, kako da ne. – Izvolite sok od jagode.

   – Hvala… Mmmm, krasno sladak…

   – Zar ne! Vi volite voće?

   – Pa ne baš. Prije sam više, sad više preferiram meso, povrće, tako to.

   – A slatko volite…?

   – I slatko sam prije više volio nego danas, sad rjeđe.

   – Vidim da volite sok. I ja volim da popijem čašu dobrog soka, al mi ni vincek nije mrzak…

   – Da! Da, naravno. Dobro vino još nikog nije ubilo.

   – I u Bibliji se spominje, zar ne?

   – Naravno! Vi čitate Bibliju?, il to znate iz filmova, mislim, ono…

   – Sve i jedna poznata sveta knjiga u mojoj kućnoj biblioteci ima uzvišen položaj. To je mudrost, tu su prave vrijednosti!

   – Upravo tako, upravo! To ja govorim, pričam ljudima, TO! – Vidite, ja imam plan koji uključuje kulinarski show, al sad, evo kad smo se zbližili, možda mi možete direktno pomoći…

   – Recite, kažite, iznesite ideje, da čujemo!

   – Ovako. Imam tu neke pjesme, svoje pjesme, i mislim da su odlične, pozitivne, ljubav prije svega, razumijete?, i voljan sam ih dati nekoj od ZVIJEZDA, da se čuje, mislim… umijem pisati po narudžbi, tekst prije svega, a umijem i uskladiti, al na neki moj fazon… kad se udubim mogu i za štih drugih… pa sam si mislio da dam ZVIJEZDI, da se čuje…

   – A bi li bio grijeh poslušat sad jednu vašu pjesmu?

   – Pa gdje bi!

   – Predivno! Ovo je savršeno!!! – Izvolite gitaru.

     Odsvirao sam tri svoje pjesme, i svaka bijaše popraćena usklicima „Odlično!“, „Savršeno!“, „Strašno, ovo je STRAŠNO!!!“

   Pomislih uspio sam!, gdje pošao tu i stigao, sad je sve još samo pitanje vremena i moja pjesma je HIT – kad će onaj „brat po Bibliji“ meni da ja moram njima platiti, i kad uplatim dvije hiljade na njihov račun, da će tek onda krenuti u realizaciju mojih pjesama.

   Htjedoh onaj curry što ponesoh za prezentaciju egzotičnog jela jedne sasvim nove kulinarske emisije utrljat mu u oči, pobiberit mu jezik i natjerat da pojede teglu ljutih papričica, al – prepadoh se. Zatekla me neljudskost nespremnog. Neupozorenog.

    Nakon što se uvjerio da je ovaj jedan njegov kolega snimio moje pjesme, zabilježio ideje, „uljudno“ me zamolio da napustim objekt, i da se ne vraćam bez dvije hiljade maraka.

   Za sobom sam zatvorio vrata kao da nekud bježim, al kulturno bježim: 80 posto tijela je u futuru, pola metra od glave koja desnom rukom zatvara vrata, pa ona šteka ššššškljkšššggggrr, ko brod koji se bori sa inercijom.

    Na povratku kući me sustiže ideja o crnoj tački. Čuo je od ovog jednog sa kursa. I tako odlučih ne čekat ni sekunde više, kad stvari stoje već kako stoje, i otpočet sa pripremama. Radio sam na detaljima, vježbo dikciju, stav tijela i druge stvari koje su neophodne za otići do na raskrsnicu u petnaest do dvanaest, u sekund tačno. Pajdo sa kursa reče da se pojavljuje, crna tačka, tačno u podne, na najvećoj obližnjoj raskrsnici, i dobro je, govori nam, imati slavu još za ovoga života. Iskrenost dječju koja graniči sa naivnošću, koju društvo u svojoj zabludi tretira kao idiotizam. I to se može, kaže, jednostavno, uistinu, oslušnut dušu i eto na! Možeš, govori nam, isto tako otići u podne do najbliže veće raskrsnice i steć slavu preko noći, samo ta slava je crna mrlja i – potom je ova jedna vrisnula, šporet je plamenom spržio, i ja ne čuh njegove posljednje riječi, al što se mene tiče, već je dovoljno rekao: slava je slava.

   Poslije kad sam ga pitao oko detalja, reče da vražja iskra po običaju ne kasni.

   Spržena je vrištala neko osiguranje.

     Eto, zato sam ja danas u petnaest do podne čekao na raskrsnici.

     Nakon nekog vremena nigdje nikog. Samo bijeli snijeg, ja ugljenisanog lica, vrata, dlanova, i krik ptice visoko nada mnom.

 _____________________________

* Nomen est omen – Ime je znak

* Emanuel –  Bog je s nama

Milan Stančić: Ko raspelo (Živojin Pavlović Žikišon 2013. – drugo mjesto u kategoriji satirično-humoristične pjesme)

 KO  RASPELO

Da osmisli zemaljske naše minute,

Blještavim koloritom blagoslovi nam stan,

Nesebično da nam ukaže na pute,

Okačismo o zid plazma TV ekran.

 

Zračenje nama to blisko je i drago,

Ujutro, u podne, uvečer, u san,

Ne bi ga ni Bog sam bolje izvago,

Program koji emituje u čovječji dan.

 

Milostivi on je što visi sa zida,

Gospod naše sreće i duha izbavljač,

I prići mu treba bez ikakvog stida,

Podarit mu sebe i daljinski upravljač.

 

A vjera će rasti naša ko oluja,

Revno dok ga napaja monofazna struja!

___________________________________

Rođen u Sarajevu 23.11.1978. godine.

Poezija mu je objavljivana u časopisima: Svjetlo riječi, Hrvatska misao, Mir, Poezija – časopis pjesničke prakse.

Tri njegove pjesme su prevedene na engleski i objavljene u antologiji poezije Pjesnici Za Mir u Svijetu, 3. dio

Kratka priča Iz dnevnika jedne svijetle baje je uvrštena među petnaest najboljih radova pristiglih na književno takmičenje Nachbarn/Voisins/Susjedi, te je zajedno sa ostalim nagrađenim radovima objavljena u antologiji Ključ je pod otiračem.

Svoj poetski prvijenac Matica objavljuje u 2011. godini.

Njegovo poetsko prozno djelo Stvarnotok je uvršeno u antologiju Biblioteka Sarajevo – literarno mjerenje grada. Na 25. međunarodnom sajmu knjige u Sarajevu, zajedno sa ostalim autorima spomenute antologije dobiva specijalnu nagradu u području umjetnosti. Antologija je prevedena na Njemački jezik.

Sa pričom Naivan pas ganja svoj rep osvaja drugo mjesto na književnom konkursu Kočićevim satiričnim perom, u 2012. godini.

Na konkursu Živojin Pavlović Žikišon 2013., u kategoriji satirično-humoristične pjesme osvaja drugo mjesto sa pjesmom Ko raspelo, te na istom konkursu osvaja specijalnu nagradu posvećenu Zoranu Matiću Mazosu za aforizam koji najduhovitije i najpreciznije opisuje karikaturu Gorana Ćeličanina.

Autor je dokumentarnog filma Balkanski folklor i anarhizam, te tekstova i muzike benda Lučka Uprava.

Živi u Sarajevu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*