Na poljani koja s istočne stratne oivičava moj skromni prigradski posjed, iznikla je prije otprilike dvije godine jedna prizemna, ciglom ozidana kuća, ravnog krova i napola dovršene fasade.
Skromna porodica, zaključila je supruga onog jutra kad su naše nove komšije započele s useljenjem.
Nisi valjda očekivala Radončićeve, dobacio sam bezbrižno okrenuvši stranicu knjige koju sam čitao (Bolano, 2666), ne pridajući naročit značaj distorzičnim glasovima koji su parali tišinu majskog poslijepodneva.
Već pri prvom susretu s omalenim, zdepastim i neobično hitrim trgovcem polovnim i oštećenim automobilima, izvjesnim gospodinom P., glavom šestočlane porodice (otac, majka i četiri kćeri) i našim novim susjedom, došao sam do zaključka kako će biti najbolje da se u svim našim budućim relacijama strogo pridržavam one stare, dobro isprobane, komšijske maksime: zdravo-za-zdravo. Možda ćete pomisliti da sam nedruželjubiv i loš komšija (moja supruga bi se s tim odmah složila), ali, iskreno, ne vidim šta ima loše u tome što izbjegavam sve one usiljene formalnosti prisutne među ljudima koji osim ulice u kojoj žive, nemaju više ništa zajedničko. Uostalom, za pravo mi daje i njegovo držanje u kojem je bilo nečeg toliko odbojnog i agresivnog što pri svakoj kretnji kao da je izgovaralo onu čuvenu rečenicu El Loca Aguirrea: Taj čovjek je za glavu veći od mene. Ali možda će se to promijeniti.
Ubrzo su prostor između naših dvaju kuća zatrpali neupotrebljivi automobilski skeleti iznad kojih je gospodin P. danima bivao pogrbljen, s macolom u ruci ili obasjan plavim plamenom aparata za varenje. Strašna buka koju je pri tom podizao (često, siguran sam, nepotrebno i pretjerano) ponekad me znala dovesti do ludila, ali sam mu sve to oprostio onoga dana kada mi je (premda nevoljko), pomogao iskucati ulupljeni blatobran na Fabiji, nakon što sam vraćajući se s posla, okrznuo bankinu. U hronogloiji naših odnosa, tih nekoliko sati zajedničkog rada i nespretnog traženja pogodnih tema za razgovor, predstavljalo je vrhunac komšijskog druženja. Nije loš čovjek, ovaj gospodin P., rekla je tada moja supruga. Ima svojih momenata, skeptično sam otpovrnuo.
Gospođa P. je, s druge pak strane, bila dosta mlađa od gospodina, ali i dosta učtivija u ophođenju s ljudima i, prije svega, neobično lijepa. Četiri teška porođaja nisu izvitoperila njeno tijelo: još uvijek je u njenoj kretnji bilo mladalačke svježine i neke urođene elegancije koja je zavodila. Imala je akvamarinske oči, s čistim beonjačama, a uz duguljasto, senzualno lice rasla je uvijek uredno počešljana plava kosa koju je dijelila po sredini, jednako kao i zavjese na prozorima svoga doma.
Nedjeljom ujutro sa svojim kćerima običavala je ići u šetnju, a on bi sjedio na crnoj, išlajfanoj dasci položenoj na dvije cigle, sa Sarajevskom pivom pored sebe i Oslobođenjem u rukama. Često bih kroz rupice u zavjesi posmatrao njegove otekle, dlakave ruke, način na koji su okretale novinske listove ili prinosile staklenu flašu debelim usnama. Negdje sam jednom pročitao da ljudske ruke o čovjeku govore više nego njegovo lice: u svakoj njihovoj kretnji prisutna je prošlost koju je lice zaboravilo. U rukama gospodina P. mogao sam da vidim dosta toga, ali nikako nisam uspijevao da ih zamislim na tako savršeno izvajanom tijelu njegove supruge.
Za razliku od mene i gospodina P., koji nismo imali ni minimum volje da premostimo jaz među našim antipodima, odnos između gospođe P. i moje supruge vrlo brzo je poprimio konture ozbiljnog prijateljstva. S vremenom su dvije žene počele razgovarati o najintimnijim stvarima, a poneki detalj iz spavaće sobe naših komšija, na ovaj ili onaj način, dopro bi i do mojih ušiju. Tako sam, naprimjer, saznao da je gospodin P. izuzetno lak na obaraču, što, kad malo bolje razmislim, i nije bilo nekakvo otkriće ako se uzme u obzir činjenica da je broj njegovih potomaka za sto posto premašivao nacionalni prosjek (iskreno, teško bi me neko mogao uvjeriti da se u sva četiri slučaja radilo o brižljivomplaniranju).
Ono što meni nikada neće biti jasno jeste kako je ta dlakava bačva mesa uspjela smuvati takvu ženu?, rekao sam supruzi, inače priučenom ekspertu za sapunice i jeftinu ljubavnu literaturu, dok smo se jedne večeri spremali na počinak.
Ti zapravo nikada nećeš shvatiti, zar ne?, odgovorila je na njen omiljen način – pitanjem.
Ah, nemoj mi samo reći kako vjeruješ da su se sve te ljubavnepriče kojima već godinama ispireš sopstveni mozak dogodile bilo gdje drugo osim u nečijoj mašti?!
Nije riječ o tome, el mariacchi, po nadimku kojim me je oslovila znao sam da baš i nisam pogodio s temom za razgovor. Poznavajući te, rekla bih kako se ovdje zapravo radi o tvom macho egu koji jednostavno ne može prihvatiti činjenicu da gospodin P. ima zgodniju ženu od tebe. Drugim riječima: ljubomoran si. I, by the way, ako misliš da nisam primijetila kako je posmatraš – varaš se.
Sve i da si u pravu, to nije odgovor na moje prvo pitanje.
Oprosti, postavio si pitanje?
Mislim: pogledaj ih! Budimo realni…
Neko je jednom rekao: muškarac može biti mal i zdepast, ali ako ima vatre u njemu, žene će ga voljeti.
Jedina vatra s kojom ja mogu da ga povežem jeste ona koju proizvodi njegov fosilni aparat za varenje. I, by the way, nije tačno da gospodin P. ima zgodniju ženu od mene.
Lijep pokušaj, el mariacchi. Ali, nažalost, i večeras ostaješ na svojoj obali.
Legli smo, ugasili lampe i okrenuli leđa jedno drugom.
Samo da uđe u zapisnik – bezveze si se nadrkala.
Jebi se.
Ako imate utisak da je moja supruga imala pravo kada je rekla da sam ljubomoran na gospodina P., vjerovatno ste u pravu. Oh, i hajde da otvorimo karte do kraja: njegova žena mi se zaista dopada, kao uostalom i većini muškaraca u naselju. No, jesam li zbog toga loš(iji) muž? Iskreno: ne znam. Ali znam da imam mnogo ljepše snove otkako se doselila.
Elvedin Nezirović (www.elvedin-nezirovic.com)
Preuzeto s http://elvedin-nezirovic.com/blog.html
Pročitajte i:
