Mislava Zuppa Rašić: Sjećanje na umjetnika (Magda Simin 2012 – prvo mesto)

Filed under: Magda Simin 2012,nagrađeni radovi,region |

kolumna_sloboda_ 03_textOsjećala sam srce kako pulsira u vratnim žilama, suvišni no opravdani pritisak pokušavala sam utišati sve bržim i bržim koracima.

Trčala sam.
Glavom su mi kolale misli neobjašnjivih frekvencija, apsurdni otrgnuti trenuci, sjećanja.
Gušile su me vlastite suze, nad osobnim jadom, suze kojima nisam dala priliku javnog nastupa, jecala sam u sebi.
Sve sam bliže mjestu sastanka. Nešto se mijenja ili se već promijenilo, ni sama ne znam.
Bojim se, histerična sam i razdirem si unutrašnjost, utapam se u moru emocija koje me živu proždiru.
Spasa nema, eventualno bijeg; ali ne tražim odgodu, želim odgovore, rješenje, želim postavljati pitanja.
Putem gubim milijunti komadić nekonzistentne sebe. Nisam više čitava.
Ugledala sam ga!
Trk se mijenja u sumorne, teške korake.
Zašto me sve vuče k njemu, a njega ništa k meni?
Dolazi. Niti ovaj put nije izostavio čvrsto zakopčati svoj ego.
Tupi pogled. Sve mi je jasno.
– „Zašto mi to radiš?“ upitala sam
– „Što ti ja to radim?“
– „Ušao si, nanovo, u moj svijet i sada opet želiš van!“
– „Ne znam“ odgovori ispod glasa.
– „Ne znam, ne znam! Ti nikad ništa ne znaš! Što želiš?“ samo sam željela odgovor na to pitanje. Što želi, najteže pitanje, čini mi se da je svjestan samo da ne želi mene.
– „ Ne znam“
– „O čemu sanjaš?“
– „O ničemu“
– „Čemu se nadaš?“
– „Ničemu“
– „Voliš li me?“ u mojim ušima su ove riječi bile jeka, stotinu puta sam ih ponovila i prije nego sam ih izgovorila. Bilo me strah.
– „Ne“
„Ne“ je odjekivalo. Odbijalo se od fragmenata svega proživljenoga, doživljenoga s njim. S istom osobom koja me rado citirala u priglupim izjavama:
„Da hodam sa stolicom ovoliko dugo, zavoljela bih je.“
Gdje li je sada to nestalo, ta ljubav, zaljubljenost?
U nepovrat?
Zauvijek?
-„Kada si to shvatio?“- upitala sam ga.
– „Davno“
– „Pa što radiš sa mnom?“
– „Ne znam“
Ne znam. Divim se toj riječi. Ne znam.
Znam da ništa ne znam. Šteta što njegova riječ ne sadržava antičku mudrost. Uistinu šteta, jer tada bi ovo bio početak nečega, a sada je samo početak kraja.
Trudila sam se iz petnih žila analizirati njegovu vanjštinu, pogled, pokrete, parajezik no čitava fizička reprezentacija tog bića je bila prazna, nije mi odavao nikakve tragove.
Osjećam se kao da tragam za izgubljenim vremenom.
Izgubljena sam u sitnicama, a zapravo sam rob okvira unutar kojeg sam svela svoj život posvećen njemu. Ovo je trenutak kada sam izgubila razlog bivstvovanja sadašnje sebe, postala sam tabula rasa, prazna ploča, bijeli zid.
Spoznajem samo njegove uzastopne riječi: „ne znam“. Obamrla sam, osjetilno je otupilo.
– „I što je zaključak?“
– „Ne znam, to nije to.“
Što u stvari znače riječi : „to nije to“? Sumnjam da on zna, a ja još manje. Činjenica je da sve što želiš da bude ono pravo, je ono pravo, ali on nema želja. Postaje mi shvatljivo da to nije to, za njega ništa ne može biti ono pravo. Zašto je taj čovjek postao tako nesređen, neradan, nedokučiv drugima, a ponajviše sam sebi?
On je stranac. Nesuvislo ga je upitati što mu se odgodilo, kada je odgovor očit poput budističke mantre, „ne znam“.
Toliko sam željela olakšati težinu zraka koja nas je obavila. Naš odnos proizvodi mračnu energiju koja guši, obuzima, utapa.
-„Olakšat ću ti! Gotovo je, ne mogu više!“
-„Dobro“.
Nakon svega je samo to izgovorio:
„Ne zaslužuješ me“ – promislila sam.
-„Zbogom.“
-„Zauvijek.“

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*