4. „Žene pišu uz maternice“
U poglavlju koje se ticalo psihološke karakterizacije likova, istaknula sam važnost Carrienog zanimanja koja je višestruka. Carrie je kolumnistica, kasnije i književnica, nakon što su objedinjene njezine kolumne u knjigu pod nazivom Seks i Grad, referirajući se tim činom na izvorni nastanak ekranizacije knjige autorice Candace Bushnell iz 1997. godine. Ako važnost činjenice da je Carrie književnica/kolumnistica preslikamo na suštinsku važnost potonjeg za feminističku teoriju, tim činom stupamo u dijalektičan odnos dvaju diskursa. Carrie svojim kolumnama propituje svakodnevnicu, koja je za feminističku teoriju prostor na kojem se odvijaju bitke za jednakost. Kritiziranjem muško-ženskih odnosa, problematiziranjem istih, ona uzima riječ.
„Riječ uzimaju žene da bi odgovorile muškarcu, njegovoj slici žene projiciranoj na povijesnom platnu patrijarhata, moćnom nadčovjeku i njegovim falocentričkim kulturnim simbolizacijama“(Fribec za Zarez br.123., 2004.).
„Ona“ se ne može jednostavno upisati u jeziku, tvrdi poststrukturalistička teoretičarka Julia Kristeva (1980). Nažalost jezik nije neutralan: on dapače produbljuje fiktivnu razliku između muškaraca i žena, a kada se pojam definira u jeziku, tek tada se postaje subjektom. Pošto žena žudi da se upiše u jezik, ta žudnja poprima različite vidove. Ona je tako umetnuta i u format imenovan žensko pismo koje označava prostor slobode u svojevrsnom paradoksu. Jer, o čemu pišu teoretičarke ženske književnosti, ženska književnost je ostala marginalizirana. Za feminističku teoriju jezik je primarna struktura subordinacije i marginalizacije žena, misleći pri tome da je jezik ekskluzivno muški diskurs.
Unutar serije Seks i Grad moguće je zamijetiti upotrebu onoga što se potencijalno može identificirati muškim diskursom, koji najčešće koristi Samantha. Taj jezik obojan je diskriminatornim opredmećivanjem žena, no dolazeći iz Samanthinih usta, ona preokreće priču, gotovo ironizirajući mušku stvarnost objektiviziranja žena. Muškarci su njezini objekti. Objekti njezine požude, isključivo seksualne aparature koje ona koristi u svrhu zadovoljavanja primarnih strasti, primitivnih seksualnih nagona.
„Žene kažu, jezik kojim govoriš truje tvoje glasnice, jezik, nepce, usne. Kažu one, jezik kojim govoriš načinjen je od riječi koje te ubijaju. Kažu one, jezik kojim govoriš načinjen je od znakova koji točno govoreći označavaju ono što su muškarci uzeli sebi.“
Monique Wittig, Les Guérrillères u Elaine Showalter „Feministička kritika u divljini“ (http://www.openbook.ba/izraz/no14/14_elaine_showalter.htm)
Jezik je uistinu najviša identifikacijska točka kroz koju pojedinac spoznaje sebe i društvo. Kroz današnji jezik i način upotrebe evidentan je obrat koji se događa unutar same strukture društva i diskriminatornih razina. Jezik koji danas dopire iz glasnica žena, jezik je otpora i emancipacije, jezik je oružje koje se okreće u korist onoga koji njime najbolje barata. Ideja, koja je donedavno prejudicirano uzimana gotovo kao ontološka datost, da žene pišu iz maternice, a muškarci iz uma, na tragu je one kulturološke pretpostavke na koju upozorava Judith Butler (2000) – a to je da se kroz cijelu kulturu od Platona nadalje stvara ideja da muškarac pripada svijetu metafizičkoga, a žena pripada svijetu biološkoga. Govorimo o najopasnijoj kulturološkoj opreci koja postoji, a tu ideju o biološkoj zadanosti treba stalno subvertirati i propitivati, inače ćemo se stalno vrtjeti u krugu vječnog ženskog. Riječ je o začaranom krugu vječne subordinacije i potlačenosti.
Vjerujući u postojanje rodno nekorektnog formuliranja rečenica, smatram da je apsolutno pogrešno preslikati ideju o pisanju iz maternice na ono što Carrie piše u svojim kolumnama. Iako Carrie nerijetko polemizira o seksu, teme koje ona pokreće nisu proizašle iz podražaja jedne erogene zone već iz razmišljanja, iz inteligentnih primjedbi, britkih opaski. Carrie potonje stilizirano uobličuje u cjelinu nalik propitivanju svakodnevnice. Njezin način sagledavanja svakodnevnice nazvala bih emotivnim iako percipiram da Carrie nerijetko postavlja teze i problematike daleko kompleksnije od emotivnih okidača, kao što su muškarci, prijateljstvo ili pak samoća. Možda Carrie doista piše vječno ženske teme, ali to ne znači da težina tih tema treba biti manje važna od prosječne muške literature. Dapače, sigurna sam da Carrie svojim riječima dopire do šire publike koja se ne libi raspravljati o svakodnevnim tabu temama.
No, pretpostavimo da muškarci uistinu pišu iz uma, a da se žene u niti jednom trenutku ne mogu othrvati emocijama, tada se moramo zapitati što se točno dogodilo Jacku Bergeru dok je bio u vezi s Carrie. Umjesto da iskoristi nalik grčkoj muzi i intelektualnom stimulansu britkim i smjelim pitanjima Bergera ne hrani Carriena „veličina“. Pitam se možemo li taj malo duži trenutak Bergerove spisateljske krize nazvati umnim zastojem, intelektualnom blokadom i kako ga protumačiti. Um je u neodvojivo povezan s živim tijelom, no može li se tek tako ugasiti? Bergeru je nedvojbeno smetala uspješna književnica kada se u tim trenutcima njegova karijera raspadala poput kule od karata, a intelektualno nadahnuće nije uspio pronaći niti u Carrienoj virtuoznosti pretvaranja svakodnevnih tema u književna djela. Dapače, Carrie je Bergeru umjesto poticaja, ubrzo, postala trn u oku kojeg se morao riješiti.
Ženska književnost jest ona koja je rodno ženska, gdje su vrijednosti, ideologemi i način razmišljanja tipični za ženski diskurs, ali nešto nije automatski ženska književnost samo zato što je to napisala žena. Teorije ženskog pisma u ovom trenutku zasnivaju se na četiri modela razlike: na biološkom, lingvističkom, psihoanalitičkom i kulturološkom modelu (prema Showalter, 1981 u Cupać, 2008). Svaki predstavlja pokušaj da se definiraju i diferenciraju kvalitete žene pisca i ženskog teksta. Što mi se čini poput krika feminističke teorije da opravda pisanje žena, kakvo god ono bilo. No na moguće pogrešan način jer Carrie uistinu nije potrebno opravdanje niti izlika za rad i sadržaj kolumni.
Ako se jezik uistinu dijeli na tri komponente svoje falogocentričnosti, a to su: centričnost, logos i falos/falus iz tih komponenti vidljivo je da središte svijeta predstavlja upravo muški spolno reproduktivni organ-falus, penis. Samantha je, ponovno, dobar primjer obrtanja tih vrijednosti. Ona svojim djelima i riječima apostrofira falogocentričnost, falusa kao centra svijeta, dajući mu svu prijeko potrebnu pozornost kako bi zadržao poziciju na tronu moći. No, pozicionirajući se upravo unutar ekskluzivno muškog svijeta, Samantha ruši isti, razarajući ga iznutra, uništavajući mu ekskluzivnost. Zadaća ženskog pisma je da treba, u duhu Samanthine logike življenja, subvertirati muškarčev euro-logo-falo-centrički diskurs. Carrie podčinjava, subvertira muški svijet kontrolirajući ga sadržajem i formom vlastitih kolumni. Trenutak Seks i Grada kada najbolje možemo uočiti težinu napisanog je susret Carrie i Face u knjižari na promociji knjige, kasnije se ne možemo otrgnuti Facinoj opsjednutosti Carrienim materijaliziranim mislima, koje ga progone do te mjere da joj se odupire. Tada postaje evidentno da je Carrie svojim kolumnama nesvjesno subvertirala, pa čak i disciplinirala Facin diskurs, misli i ponašanje, iako to baš i nije htjela.
Francuska psihoanalitička škola, kojom dominira Lacan (u Wright, 2001), pretvorila je ’kastraciju’ u potpunu metaforu ženske književne i jezičke uskraćenosti. Lacan nagađa da se ulaženje u posjed jezika i u njegov simbolički red odvija u edipalnoj fazi, u kojoj dijete postaje svjesno svog spolnog identiteta. Ta faza zahtijeva prihvaćanje falusa kao privilegirane signifikacije, Kaplan objašnjava na ovakav način:
„Falus kao označitelj ima centralni, krucijalni položaj u jeziku, jer ako jezik utjelovljuje patrijarhalni zakon kulture, onda se njegova osnovna zna¬čenja odnose na proces u kojem se stiče spolna različitost i subjektivitet… Na taj način, pristup djevojčice simboličkom, tj. jeziku i njegovim zakonima, uvijek je negativan i/ili posredovan introsubjektivnom relacijom prema jednom trećem pojmu, jer je okarakteriziran identifikacijom s nedostatkom.“
(Kaplan u Elaine Showalter (1981): Feministička kritika u divljini)
U psihoanalitičkoj terminologiji ’manjkanje’ tradicionalno se povezuje s ženskošću. Mnoge feministkinje vjeruju da psihoanaliza može postati snažno oruđe u književnoj kritici, ali feministička kritika koja se utemeljuje u frojdovskoj ili postfrojdovskoj psihoanalizi mora se neprestano boriti s problemom ženske „hendikepiranosti“ i „nedostatka“ tj. „manjkavosti“. Niti u jednom trenutku četiri protagonistice Seks i Grada nisu ukazala na nedostatak nečega, niti osvijetlile hendikepiranost, ili pak „kastraciju“. Iako bi bilo licemjerno ne spomenuti da su i Miranda i Charlotte i Carrie, no i Samantha ipak emotivno sigurnije u društvu i zagrljaju voljenog muškarca.
Pročitajte i:
