Mirza Fehimović: Dvije Konavoke (Prva nagrada na Natječaju izdavačke kuće “Zoro” za najbolju neobjavljenu knjigu priča u BiH 2005)

Filed under: nagrađeni radovi,region,Zoro 2005 |

trebinje-2TE večeri su i popa poveli u kino. Pop je iz Mostara u Lapad stigao taman pred ručak, i to toliko bezvoljan da nije smogao snage da se naljuti ni kad su mu djeca bambusom, dugačkim ribarskim štapom, s glave, u šali, smakli kamilavku. Pokunjen, očajan zapravo bješe pop: nastaviće sa službom u Trebinju, a priželjkivano mjesto pravoslavnog sveštenika u Dubrovniku ostaje san.

“Pođi, sinko, s nama večeras ù kino, razveselićeš se. Stari neće da ide.”

“Ne mogu, majko, neman voje.”

“Da čitaš što glumci govoru. Pave govori da ti rečen da i ti pođeš.”

Baba je čekala da pop nešto kaže.

U pola osam, poslije večere, dohvatili su iz hodnika četiri fotelje na rasklapanje, toliko lagane da i djeca mogu da ih nose. Pop se presvukao, a djeci su obučene hlače s dugim nogavicama. Komarci i lizike su, na međi odakle su gledali film, nemilosrdni, i jedina je odbrana – dobro se obuci, iako su večeri tople kao ljekovit napitak.

Još od ranog jutra dan bješe vreo, ali teži od prethodnih. U kasno poslijepodne kiša se sručuje odjednom, i to sva u jednom komadu, kao strop u kolapsu zgrade. Zrak prima brza isparenja, i kiša nije donijela olakšanje.

Pop sad gleda preda se, mada je film već bio počeo.

 

Ti me capisci?”, rekla je baba tog popodneva smjesom maternjeg jezika i talijanštine, i on je u glavi ponovo čuo njen glas. Više nije izustila ni slova. Sjedila je šutke, onda ustade od stola i istisnu kao da proklinje:

“Razumiješ li, sinko, što govorin? Bićeš uvijek gori od najgorega i kad boji budeš od najbojega. Biće kako sam rekla. Jerbo tvoje riječi nemaju težine; sam si, i samo ti iza njih stojiš.”

Baba ode u komin. Više nije imala šta da kaže.

Đed je sjedio na stepenicama koje vode na gustijernu i mrmljao sebi u bradu. Pop ne čuje šta stari govori:

“Čit’o ti je taj jednako i sure i novine, i Bibliju i Ku’ran, i jevanđelja i popis robe u magacinu u portu; u sve se taj razumio. A najviše u jude. I bio ti je čo’ek, pravo da ti rečen. Teže ti je za svoga vijeka osta’ čo’ek nego Gruški kono da popiješ odjednoć.”

Pop ne reče ništa, mada su se i baba i đed njemu obraćali.

“Eno aviona! Đede, vidi, avion!”

Dijete je dotrčalo iz stražnjeg đardina, uperivši kažiprst u nebo.

Đed ne gleda u nebo: gotovo nečujno, kroz gustu travu, baulja kornjača, jedvice, kao pokojna prababa kad bi išla na zahod iza kuće. Đed pažljivo dohvati kornjaču za oklop, i spusti je pred sebe, na stepenicu.

“Đede!”

“Jà, jà, avion, sokole! Pilot ga vozi. Gleda čo’ek svoj pos’o. Gleda o’ čeg živi!”

“Đede, vidi!”

“Vidin, sinko. Pilot vozi, gleda čo’ek svoj pos’o!”

“Kakve to veze ima, stari? Gleda svoj pos’o! Ne reče se tako. Pilotira, tako se reče”, baba dovikuje iz komina.

“Pilotira, znan, ali gleda svoj pos’o; gleda, ne hita okolo zjala!”

“Ideš li i ti, stari, s nama ù kino?”

“Rek’o san ti već. Neću. Iden ja u posteju na vrijeme.”

 

Na velikom ekranu, sad je na sjajnom vrancu, u punoj veličini, ponosno stajao indijanski poglavica Winnetou, i djeca u kinu uglas zagrajaše.

Cijelo gledalište bodri Indijance, i do međe obrasle u draču i kupinu, preko zida koji je ivičio kino, dopirali su uzvici svaki put kad bi na ekranu došlo do borbe. Čak i dijalozi izgovoreni umjerenim tonom znali su se čuti i na stotine metara uokrug kina, i okolne kuće, rastvorenih prozora i balkonskih vrata, slušale bi iste filmove po tri ili četiri večeri uzastopce, sve dok novi film ne bi došao na repertoar. Popa sad ni dječja graja nije mogla da prene.

“To ti je u nas sve snimjeno”, šapnu baba, a Pave pogleda u popa kao da traži potvrdu.

Winnetoua je igrao Pierre Brice, a film je, u njemačkoj produkciji, bio snimljen u kanjonu Zrmanje. Od 1962. do 1968., šest filmova je snimljeno, a “Blago srebrenog jezera” je bio prvi. Der Schatz im Silbersee, tako je u originalu glasio naslov filma u režiji Harolda Reinla, a Lex Barker, koji je u Hollywoodu igrao Tarzana, postao je Old Shatterhand. Glumili su još i Elke Sommer, Herbert Lom i Klaus Kinski…

“Evo, da ti ja rečen”, nakon kratkog muka poče baba da sriče tog popodneva, kao da je baš tad riješila da konačno iznese na vidjelo najjači dokaz za ono što je govorila tokom ručka. Pospremila je tanjire i escajg, obrisala trpezu, i onda otišla u tinel da donese jedan pohaban primjerak Biblije, koji neki dan đed bješe našao u šufitu.

“To bi ti bo’je od mene treb’o zna’”, baba odmjeri sina, a ovaj je gledao pred sebe.

Sjedili su pod odrinom, s čijih blistavih listova, nakon kiše, kaplje u pravilnim razmacima. Kásno je poslijepodne poput orkestra dobre volje, u kojem sjene, kao fine muzičke dionice, ili na prijemu u bašti hotela “Lapad” zvanice, jedna drugoj lagano, kao usporene, ustupaju mjesto.

Baba nađe Jevanđelje po Jovanu, podmetnu Bibliju popu pod nos i pokaza prstom na retke koje je imala na umu.

“Evo, Vukov je prevod, da ne rečeš da je po mojemu …”

Onda poče da čita:

I nađe u crkvi gdje sjede oni što prodavahu volove i ovce i golubove, i koji novce mijenjahu. I načinivši bič od uzica, izgna sve iz crkve, i ovce i volove; i mjenjačima prosu novce i stolove ispremeta; I reče onima što prodavahu golubove: Nosite to odavde, i ne činite od doma oca mojega doma trgovačkoga.”

“Pa što?”, upita pop.

“Kako što, sinko moj? To nije mogla bi’ crkva, razumiješ što ti govorin? Crkava tad još nije bilo. To je bila sinagoga. Ili hram, kako Židovi reču.”

“E, pa što?”

“E, pa ništa. Ka’ se ti ne daš razlogu, s tebon se ne more razgovara’.”

“Kako ne more?”

“Lijepo, eto kako! Ko goć da je preveo ovo, nije preveo kako treba. A Karadžić je preveo. Ne moreš ti proglasi’ najprije sinagogu za crkvu, kako da je to kršćanska bogomolja, a ondar išćera’ svakoga iz te tvoje crkve jerbo nije dobar kršćanin. To nijesu ni bili kršćani u crkvi, nego Židovi u sinagogi.”

“U sve se ti razumiješ! Mora da ti je to Baldo rek’o.”

“Pa neka je rek’o ko mu drago!”

“Kakve to veze ima s ovijem o čemu govorimo?”

“Čovjeka prvo proglasiš Turčinom, ondar se ideš sveti’ za ono što su davno nekomu Turci učinjeli! A čovjek ni luk jeo ni luk miris’o! Za drugoga rečeš da je komunista, pa ga olajavaš perke su neki tamo nešto učinjeli nekomu! Eto kakve veze ima!”

“Nijesmo se, majko, o temu razgovarali, nego o soldima”, tiho će pop.

Nekoliko trenutaka niko nije rekao ništa.

“Ja solada neman, rekla san ti”, prošapta baba.

“Da ti rečen, majko…”

“Solde pitaš u mene, a fumaš sve jednu na drugu. Goriš, jadniče, svoje solde na vlastite oči!”

“Ako ne vajaš, ništa ti ne može pomoj’”, đed se uplete u razgovor. “Ako si dobar, ništa ti drugo ne treba. Ni soldi ni slava; ni stan ni namještenje. Što će ti namještenje u Dubrovniku?”

“Što san se ođe rodio!”

“Zašto si onda promijenio?”, prihvati đed. “Vazda si govorio uho i uhititi, a otka’ si se namjestio u Trebinju, poč’o si govori’ uvo i uvatiti. I sa’ puten paseđaš s kamilovkon na glavi, da vidu kako i pravoslavnijeh u Dubrovniku ima!”

 

Popove misli prekinu jedan mladi par koji je, pored međe, protrčao u ulicu Eugena Kumičića. Ulica je uska, ili tek jedan metar široka, i odjeci njihovih koraka dopiru do međe kao eho iz duboke gustijerne: s jedne strane ulice su đardini visokih vanjskih zidova, preko kojih se presipa golema tamnoljubičasta buganvila, a s druge zid nedavno otvorenog Ljetnog kina Lapad.

“Muči tamo”, upola glasa, sa zakašnjenjem, a više za sebe, opominje baba par koji je već duboko zamakao u uličicu, i grli dijete.

Mali već spava glave oborene na Pavino rame, u krilu držeći jagnje koje je čobanica za njega ponijela te večeri. Trze, tako su ga zvali, jer se ovca ojanjila kad joj nije bilo vrijeme. Čobanica se sad pomjeri, i iz njene raspučene bluze zamirisa čitavo stado. Miris se penje i do popa, ali ovaj se ponovo predao svojim mislima.

“Samo, nemoj se zavarava’. Nećeš se dočepa’ predaha, ne boj se. Moraš vazda zahtijeva’ bar nešto o’ sebe”, nastavljala je baba u popovoj glavi.

“Ma nemoj mi rijet!”, odvrati pop.

“I nije to – nešto. Sve. Sve odma’ tražiš, u temu je stvar. I to samo o’ sebe.”

“Uvijek na nekoj kušnji, ispitu, takav je čo’ek”, upade đed.

“Ja san već položio sve ispite. Sa’ hoću da sam prihvaćen kao najboji.”

“A da ne moraš ništa čini’, je l’ tako? Da je svima to jasno. Kakvijeh ludijeh rečeš, a trideset i dva su ti godišta! Ako si najboji, zašto si onda zapušten? Zašto se ne okupaš bar jednom?”

“Zato što se, pred sobon, osjećan beskrajno kriv što nijesan priznat za najbojeg na svijetu”, nasmija se pop.

“Nije tebi teško što nijesi najboji, nego što si najgori, i to čo’ek sam sebi ne može da prizna.”

Pop je ušutio. Iz njega se zapuši kao da si žarač iz ognja, bacio u ledenu vodu.

 

“Gledaš mukte, je li, pope?”, kroz smijeh, prekinu popove misli kreštav glas iz jedne od košćela koje su rasle s druge strane kina. Iz krošanja, film je mularija gledala iz večeri u veče. “Nemaš solada za poj’ u kino, nego sa međe.”

Pop se nije ni pomjerio, samo pogleda na sat. Ali bez dobrog svjetla nije mogao da vidi koliko je sati. Film je tad iznenada prekinut, kao i svaki večeri, dok kino-operater na kino-projektoru zamijeni kotur. Mrakom bi meko kliznuli šišmiši, kao da izlijeću iz mračnih krošnji, iz dubine uličice Eugena Kumičića, a ulica i cijelo gledalište, i okolne kuće, bjehu nalik na reljef nekog zaboravljenog grada pod vodom, otkuda ne može da dopre nikakav zvuk…

 

Pop je, još uvijek nevidljiv za svakog kuhinji, ušao tog popodneva u kuću.

“Crkvo, pokori se!”, prosikta, ne brinući hoće li ga iko čuti.

Za stolom, u kuhinji, svi oboriše oči.

“Zdrobiću ti, vladika, kupolu! Smrskaću ti lobanju-kost-i-kupolu!”

Jedno kratko vrijeme niko ne reče ništa, a onda se javi baba:

“Nemoj mi ostavja’ mantiju na pikatabari u hodniku, nego je odnesi u tinel. Im’o se mali neki dan, borati, zaduši, ka’ je s pikatabare pala po njemu. Dođi, dušo, da te none jednoć pojubi.”

Dijete se primaknu, i namjesti obraz za poljubac.

“I lobanju i kost i kupolu”, šaptao je pop sebi u bradu, dok je ulazio u komin.

“Sram te bilo, kakvijeh rečeš! Dobar dan, to se najprije reče! Da te tvoj vladika čuje, treb’o bi ti dooobro presvijetlu ispraši’ pruton! Onomadne si galamio na komuniste. Vazda su ti drugi krivi, nikad ti. Sa’ na svojega vladiku dižeš glas.”

“Digla bi i ti da imaš š njime posla. U Dubrovnik je onega mulca postavio!”

“Što ne pođeš lijepo u Mostar i ne porazgovoriš se s vladikon? Neće ti valjda cijeli vijek zagorča’.”

“Evo se vraćan iz Mostara, majko! Ama da mi je to punica, ili komunista, nego moj mi vladika ne dâ da mrvicu sreće vidin!”, pop nije mogao da dođe sebi.

 

Na filmskom platnu, Winnetou i Old Shatterhand se pobratimiše, i u kinu je publika zadovoljno odahnula. Komarci su i dalje ujedali, i u snopu svjetla koji je prema ekranu treperio cijelom dužinom gledališta, vidio si rojeve insekata koje baba, pop, Pave i djeca, na međi sjedeći, oko sebe nisu mogli da vide.

“Ana, mi sa’ moramo poj”, šapnu Pave, probudi malog, i premjesti jagnje u babino krilo.

“Pazi mi maloga, Pave. Daj da ga none još jednoć pojubi.”

Baba poljubi Edina u čelo.

“Haj’ sa’, haj’ s bogon, moja Pave.”

“Počekaj, iden i ja s vama”, izusti kao za sebe pop, i krenu, ovlaš rukom dotakavši majku po ramenu. Baba ga pomilova po ruci, i Pave, mali i pop krenuše.

 

Čobanica Pave Bunić vodi Edina na željezničku stanicu u Gružu. Te večeri iz Sarajeva će stići njegov otac, i to kao pratnja, vaspitač osnovcima koji će sedam dana ljetnog raspusta provesti u jednom prosvjetnom odmaralištu. Posljednja barka koja prevozi narod s Lapadske obale na rivu u Gružu, kreće u 9 uveče, i Pave, mali i pop su stigli u posljednji čas. Ukrcali su se kao jedini putnici u motornjak dug više od šest metara, natkriven tendom. Od prove do krme, nanizane na konop, zastavice na vjetru lepeću u mraku kao zapleteni šišmiši.

Kada su krenuli, Grušku uvalu, s njihove desne strane, u daljini iviči bezbroj vezanih trabakula i barki, jedva vidljivih pod slabim uličnim svjetlom, a pred njima, na kojih dvije stotine metara, dok su sjekli na drugu obalu, bio je usidren, uz rivu, veliki putnički parobrod, visokog dimnjaka, sav blještav kao pred odlazak. Brujanje strojeva jedva da čuješ, ali vidiš, na trenutak osvijetljen, slap vode koja se iz broda izlijevala u more, i osjetiš vonj uglja kojeg, od parobroda, nanese vjetar.

Barkom je upravljao Barba. On ti, dušo, diše “na gumicu”, šapnula bi Edinu none, kad bi se vraćali sa gruške pijace. Otvor veličine oraha bio je operacijom načinjen ispod starčevog grkljana, i u dnevnom svjetlu jasno si vidio kako se rub kože pomjera u struji zraka koja ulazi ili izlazi iz pluća. Kad je, čim je barka prišla uz rivu, ugasio motor, čuo si starčevo pištanje kao kontrolisan hropac žrtve koja je doduše spasena, ali će joj zauvijek biti potrebna medicinska njega.

Pave povede malog put željezničke stanice. Pop je išao pored njih, pust i prazan kao izvrnut džep. I riva je pusta, dok izloženi vjetru, sve troje koračaju šuteći. Onda se Pave odvaži:

“Nemoj da si taki, sinko. Sam ćeš sebi najveće zlo nanije’. Dobro ti majka govori. Ne vaja na svojega vladiku. Maloga Tonija je svećenik, da prostiš, spuc’o u trticu, pa se opeta našlo, govoru, neko rješenje. Kako to mislu – neko rješenje?”

Pop je šutio.

“I ti nađi rješenje. Kako su se Indijanci i kauboji pomirili, jesi li gled’o film?”

“Nijesan.”

“Znan da nijesi. Nijesi mi pročit’o ni jednu riječ.”

Na stanicu stižu baš kad je voz ušao na peron. Nisu se čestito ni pozdravili, a pop predloži Muratu da odu na piće. Ovaj se nećka, morao bi djecu smjestiti u odmaralište, ali na koncu ipak pristaje.

Otišli su u staničnu betulu, a Pave ostaje napolju, s Edinom, uz ekskurziju koju je izlazak iz voza razbudio, iako ne toliko da mogu tačno reći gdje su to prispjeli: na kolosijecima, mračni, prazni teretni vagoni, stovarišne zgrade iza kojih, u polumraku, strče metalne katarke usidrenih brodova kao veliki trozupci nejasne namjene… Ništa od toga ne povezuješ s morem. Ipak, ljeto je konačno tu, i to đaci znaju po beskrajnom mirisu koji sad, iz refinerije ulja “Radeljević”, sa Lapadske stanice, na trenutak nanesen vjetrom, u jednom nasrtaju savlada žestok vonj, jak kao lučki radnik.

Murat i pop naručiše piće.

“Murate, možeš li mi zaima’ sto-dvjesto dinara?”, tiho će pop.

Murat ga odmjeri.

“Dvjesto?”

“Samo da… Nemoj me ništa mjeri’, Murate, molin te. Vilma govori, prosvjetnin radnicima plaće su redovne, a znaš i sam kako meni seljaci daju. Od crkve ti malo iman.”

“Dvjesto dinara?”, ponovi Murat.

Pop je šutio i gledao preda se.

Murat onda iz novčanika, bez riječi, izvadi dvije nove novcate, gotovo još nerazdijeljene stotinarke svijetloljubičaste boje, s likom žene u narodnoj nošnji na licu, i grbom Jugoslavije na poleđini.

“Znan, ni tebi baš ne pretiče, ali neman koga pita’. Zet si mi. Fala ti.”

Pop je odjednom zadovoljan. Kamen je pao s vrata, posao oko pozajmice je završen brzo i lako, i to ga je preporodilo.

“Ovo je, govoru, Konavjanka”, nepotrebno je razgledao novčanice. “Takve su ti žene iz Konavala. Ispletu pletenice, i ovako ih saviju na vrh glave. Fala ti, Murate. Vratiću ti.”

“Mi kažemo Konavoka. Konavle – Konavoka. Ali prije će biti, po nošnji, da je to Crnogorka”, i Murat je razgledao novčanicu, kao da je vidi prvi put.

“Je li ti ovo od plate? Nemoj da đeci šta usfali”, pop pogleda kroz prozor na đake koji su se, iz dosade, neprestano koškali, čekajući kada će vaspitač konačno izaći van.

“Neće, ne boj se”, tiho reče Murat, i pogleda ustranu.

Pop spremi stotinarke u džep i gucnu iz svoje čaše.

U betuli su tad nazdravila i tri zaostala pijanca. Onda izađoše napolje, i zasvjetlucaše u noći kao sazvježđe koje je, eto, na kratko laviralo iznad stolova, i sad izašlo ponovo van, u nebo.

“Hoćemo li?”, reče Murat, i zovnu konobara da plati.

Dok stoje pred staničnim ulazom, muk prekinu čobanica:

“Đe će, Murate, đeca odsjes’? U Zaton?”

“U Rijeku Dubrovačku”, pokaza neodređeno rukom Murat. “U Kaboge. Nema ih puno, mogu svi stat’.”

Pave zaklima glavom.

“Onda, mog’o bi jedan dan sa mnom u lov”, preuze pop. “To ja tako rečem. Idemo u zečeve, kolima, po noći. Prepa’nu se od farova, upališ duga svjetla, i branik ga ubije.”

“A gdje idete?”

“Tuda gore, po Hercegovini. Makadam, nije još ništa asfaltirano. Divlje. A možemo poj i u kosoviće. S nekima tu iz primorja. Najboji lov je po kiši, a biće sad kiše u osmomu mjesecu. Kad je mrak bez mjesečine, sakriješ se ispod lovorike, upališ bateriju i naglo osvijetliš granu. Sami, od straha, pa’nu po tlima.”

“Ja, ja, a može i garbidna lampa”, nastavi Pave. “I sačmaricom uloviš mnogo, ali najboje su baketine.”

“Ja bih sad trebalo da idem”, reče Murat, i uze Edina u naručje. “Doći ćemo jedan dan do none i starog.”

Pave ga pogleda kao da je odjednom čula nepovratnu, a strašnu presudu.

“Pušti mi maloga jednu noć s menom. Govori, da bar jednu noć spava uz stado.”

“Dobro. Vidjećemo.”

Pozdravljali su se. Murat zakrenu glavom kao da po nebu hoće da procijeni kakav će sutra biti dan. Bilo je vedro, nebo ozvjezdano, i jasno si vidio rub brda Srđ koje se dizalo iznad Gruža, i s čijeg si vrha, kažu, za vedrog dana, mogao vidjeti ne samo luku, Lapadsku uvalu, Babin kuk i Veliku i Malu Petku, i obližnje otoke, nego i tanku crtu talijanske obale.

Tada se začula brodska sirena, i to dva puta. Pave i pop znaju da parobrod sad napušta Grušku luku, i između Dakse i Koločepa, gazi prema pučini. Ali đaci su tek naćulili uši, i u mraku ne razabirući ništa, gledali neodređeno unaokolo, kao da slute da je raskošni zvuk brodske sirene škripa velike nevidljive kapije kroz koju će ući u Vilu Kaboga, zakupljenu tog ljeta za najsiromašnije đake sarajevskih osnovnih škola.

“Fala ti još jednom”, reče pop, a vaspitač ga, umjesto pozdrava, samo potapša po ramenu.

Murat Delibašić povede sina i đake na jednu stranu, a Pave i pop, rivom, krenuše na drugu. Pop se smiješio čobanici, ali ova nije znala zbog čega. On onda izvadi iz džepa dvije stotinarke, presavi ih po dužini, i vješto zadjenu za uho. Potom je Pave mogla samo da vidi kako nalet vjetra zahvata novčanice i zanosi ih prema moru, ali ni ona ni pop nisu vidjeli kad su stotinarke, na nekih pedesetak metara od obale, dotakle površinu vode, i s licem okrenutim na gore, baš u Gruškom zalivu našle svoj kraj.

 

PANTARUO

 

KADA ga iz Sarajeva prvi put dovode u tu lapadsku kuću, mogao se tek s velikom mukom uzverati na stolicu, da bi, sa odraslima, i on sjeo za trpezu. I sjeo je, na koncu, između majke i oca, a tetki preko puta.

Podne tek što je prošlo, i prostrani vrt pred kućom pun je augustovskog svjetla, i rodbine koju, kao i tu tetu Graziu naspram sebe, vidi prvi put: treperava krošnja razgovora za trpezom, zaglušuje nonin glas, i ova je prisiljena da mu još jednom kaže ono što je već bila rekla; on pogleda u majku, mati se smiješi, ponavlja nonine riječi, i šalje ga da, iz ljetnje kuhinje, donese još jedan pantaruo, da ga časkom on baš donese, da ga donese, i to sasvim sam. Da sasvim sam, dakle, ustane, potpuno sam prevali toliku razdaljinu od stola, za objed postavljenog pod smokvu, do komina, uđe u kuhinju, uzme viljušku, i donese je noni koja je, od svih prisutnih za stolom, jedina ostala bez nje. Jer ko god da je na sto postavljao escajg, zaboravio je da i uz njen tanjir položi pribor za jelo, koji svakoga za stolom sljeduje.

Oklijeva. Majka se još smiješi, i on ipak, evo, silazi sa stolice, i to u času kad tete Grazia prinosi čašu s vinom ustima, a njen elegantni nos, kroz sočivo čaše, poprima nestvarno velike dimenzije, kao da za stolom ne sjedi stvorenje od ljudskog soja nego neka nepoznata gošća iz divovskog svijeta.

Umjesto da upita šta to treba da donese, on kreće, jedvice, doduše, još jednom se osvrnuvši u nadi da će ga neko od starijih ipak uhvatiti za ručicu, i odvesti do tog nepoznatog, nerazumljivog cilja: pan-ta-ruo, sricao je u sebi, kao da će mu izgovaranje neodgonetljive riječi olakšati da nađe šta je none zatražila. Zraknuo je još jednom prema stolu, ali niko na njega više ne obraća pažnju, svi su zaokupljeni jelom pod smokvinom krošnjom, čija sjena, na blagom vjetru, u obilju augustovskog svjetla, titra svijetloplavim stolnjakom kao glatkom površinom vode.

Na pragu zastaje poput divljači kad preza da zakorači preko granice ljudske nastambe: u njega sad zija cijela ljetnja kuhinja, zidova narešenih suđem i krpama, u mastan papir zamotanim pršutima, ali i svakojakim drugim predmetima, polutama prepuna stvari koje je stari Risto Raosalić tu ostavljao kad više ne bi znao gdje će s njima, prostor nalik na stari gvožđarski dućan, u kojem se može snaći tek majstor gvožđar. Otuda bije prijatan, hladni polumrak, ljetnja kuhinja je u augustu najhladnija prostorija u cijeloj kući, krova zasjenjenog odrinom i krošnjama velikih smokava, i kad je zakoračio preko praga, on još ne bješe naučio da je ovdje, u Lapadu, kuhinja komin, nevelik prozor koji je tog časa bio rastvoren, funjestra, sudoper ispod prozora pilo, rubinet slavina, šporet do sudopera špaher, ladica škrabica, a da u škrabici, sortirane, leže ožice, to znači kašike, pantaruli, znači viljuške, i noži, noževi. Šta je od svega toga baš pantaruo, šta treba da uzme, i kakvu to stvar treba da odnese noni, i to časkom? Okružen bješe gomilom predmeta poput seljaka rastvorenim knjigama koje ne umije da čita, već bulji u njih kao da je svaki redak opasna vradžbina.

Ne zna da je pod kupjertom, krovom oštećenih kupa, odnosno crjepova, postavljena greda. I ne vidi, uz gredu po dužini privezan, dugački ribarski bambus. Samo nazire ogromnu prosulju, đevđir, kako visi s grede, s naspramnim ručkama nalik gazdarici s rukama oslonjenim na bokove, i nekoliko demižona jedan do drugog obješenih s obje strane prosulje, kao da su gazdaricu, i protiv njene volje, vragolasti momci, već dobro pripiti, povukli da s njima zaigra u raspletenom kolu.

Još uvijek neodlučno stoji nasred kuhinje, pred šporetom, časak koji je pomenula none već je sigurno prošao, čuje dva ženska kratka vriska, onda smijeh stiže sa trpeze, i prijekorni nonin glas zamjera njenom mužu što nije uradio šta mu je rečeno:

“Rekla san, destrigaj to, Risto, nemoj da mi pantagana paseđa okolo mene dok objedujen, nemoj! Posudi mačka od Draga, i svršen pos’o!”

“Ne boji ti se ovaj mačka, ne treba ti misli’! Mačak se o’ njega pripane.”

Smijeh za stolom se stišava, on još stoji u kuhinji, ne razumije šta su to none i đed rekli: po gredi pod kupjertom, tad, zagreba ogroman pacov, pantagana, i prije nego što će on ciknuti, pacov već nestaje u kokošinjcu, vanjskim zidom naslonjenom na ljetnju kuhinju.

On se okreće vratima, a njegov plač presijeca žamor trpeze pod smokvom kao krah države neko daleko, zamamljujuće carstvo.

Muk za stolom je neizmjerljivo kratak, i na vratima komina već stoji vitka ženska silueta, i pita šta je, dušo, bilo…

Tete Grazia ga uzima u naručje, ljubi u mokar obraz, i dovikuje ostalima da je sve u redu, a njen miris ga ovija kao oblog.

“Panturuo, Grazia, donesi majci pantaruo”, dovikuje joj očuh, stari Risto Raosalić.

Grazia Popović će otvoriti ladicu, i već, evo, izlaze iz komina, a on, bezbjedan u njenom naručju, u ruci steže, i to sam, potpuno sam, veliki mesingani pantaruo, koji blješti na suncu kao kakvo znamenje.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*