Mirnes Modrić: nagrađene priče (Joan Flora 2013 – Druga nagrada)

Filed under: Joan Flora 2013,nagrađeni radovi,region |

knjigaNaslovna stranica

Kišilo je toga dana. Posljednji put se okrenula prema roditeljskoj kućici, duboko uzdahnula i otisnula se u nepoznato.

Svjetla pozornice je sanjala od svoje šesnaeste godine. U sjećanju su joj još uvijek blistale tete na trapezu. Cirkus je otišao u aprilu devedest druge kad su prve barikade „nicale“ po mostovima oko gradića gdje je rođena. S istočnog brda se „stuštilo“ crno nevrijeme u zraku noseći vonj seoskih bradonja s bajonetima. Mirisalo je na novu šansu; šansu koju nosi bezumlje. Njen tata je bio frustrirani rudar, a mama konobarica u jednom malom gradskom bifeu. Odrastanje joj je obilježila stalna šetnja do seoske trgovine, gdje je preuzimala bocu ljutog pića za svog taticu. A, kad bi stigla noć i njena mama s velikim žuljevima na petama, zaduženja mamine princeze su već bila poznata. Ustvari, to je bilo djetinjstvo male robinje koja se u samoći svoje sobice zaklela samoj sebi da će jednog dana na pozornicama velegradskim unovčiti svoju ljepotu. Nije imala vremena gledati momke koji su joj se udvarali, a još manje je imala vremena za iskrenu ljubav.

Dječak iz mahale donio joj je buketić bijelih ljubičica, dok je na česmi prala očevo radno odijelo. Nije mu se ni osmjehnula. Jedina želja joj je bila velika, osvijetljena pozornica ili neka upaljena kamera koja klizi niz njeno tijelo. Povratak iz škole ju je uvijek bolio snagom plamena i dugo vremena je zurila u naslovne stranice modnih časopisa. Maštala je o odlasku. Rat je bio završen, a njeno selo igrom slučaja ostalo je nespaljeno. Prvi moralisti su počeli zijevati s velikih plakata po seoskim štalama i garažama. Slava je bila na dohvat ruke. Trebalo je učiniti prvi korak. Otac je davno sklopio oči. Pred sami kraj rata ciroza je ubila njenog tatu, a i majka je bila teško bolesna. Epizoda ratne konobarice uzela je svoj danak. Oluju su najavljivali tih dana kad je i majka vječno zaspala.

Mnogo godina poslije odvratnog djetinjstva u plavom haljetku i s malim koferčetom otputovala je ka svojim „zvjezdanim“ danima i svjetlima pozornice. Drugog dana svog putovanja, javila se na oglas za posao u jednom malom studiju u Budimpešti. Izmorena od puta, slomljena od lošeg djetinjstva, gladna i željna slave, brzo je potrošena za desetak evropskih novčića. Prvi put’ je bilo teško, gadno, prljavo i staro. Prvi je uvijek neki djedica; neobrijan, debeo, star i perverzan. Kanula joj je samo jedna suza u prljavom toaletu na trećem spratu srednjovjekovne građevine i bila je to jedina „trunka“ boli. Bol kojim će platiti slavu svoje naslovne stranice. Danima je skupljala novčiće trošeći svoje tijelo. Čak je i ime promijenila. Umjetnost to obično traži od ljudi.

Plaćena umjetnost i to još za života jedne umjetnice.

Dnevno je obrađivala po nekoliko starčića, ponekad i neku „tek“ djevojku slomljenu od puta, i to istog onog „zvjezdanog“ kojim je i ona hodila prvih dana. Iskustvo je stekla, tijelo „načela“, parfeme „lansirala“, intervju na manje gledanoj televiziji obavila. Porno časopis je objavio i njenu prvu fotografiju. Njoj Evropa postala tijesna, a Bosne se valjda više i ne sjeća. Pričali su da je konačno spremna za hodnju krajnjim zapadom ove naše tijesne kugle vasionske.  Prije konačnog odredišta, odradila je i svoj veliki rijaliti na jednoj „seoskoj“ televiziji. Postala je zvijezda svakog radničkog doma. Noću pod pokrivačima trošila je svoje kolege takmičare. Sve očajne domaćice maštale o njenoj hrabrosti koju je pokazivala na malim ekranima. Tek stasali dječkići maltretirali svoje tijelo gledajući njenu hrabrost. Poneka suza iz već istreniranih očiju kanula bi zbog „k’o fol ljubavi“ i nove prevarenosti. U njeno ime po društvenim mrežama se „rađale“ grupe podrške i fan sobe. Njena slava je bila gotovo potpuna. Nekoliko dana nakon pobjede u rijalitiju, Holivud je zapjevao zbog prve velike bosanske zvijezde. Odradila je par uloga, zaradila hrpu „zelembaća“ i otišla u prvu posjetu doktoru. Imala je trideset godina kad joj je dijagnosticiran HIV virus. Liječenje je postalo skupo, a fotografija plave i u licu „ispijene“ djevojke osvanula je u jednom bosanskom dnevnom listu. Utihnuli su aplauzi kolegica istog zanata. Grupe podrške postale grupe kuđenja i prvih velikih vulgarnosti. Nestalo je novinara i paparaca. Samo fotografi-amateri, tražeći slavu preko njenog lica, prelazili su njen prag. Život zvijezde koja gasne. Posljednju terapiju platila je pozajmljenim novcem. Tek tada su joj noći postale teške. Prvi mrak je uvijek donosio prigušeni zvuk koraka po trošnim stepenicama malog hotela u američkom getu, a pred njene oči bi kao na poziv dolazile slike male djevojčice koja stalno žuri po bocu novog pića za svog’ tatu. Sjetila bi se tada i imena onog dječaka koji joj je donio buket bijelih ljubičica. Sjetila bi se stare majke i svoje trošne kućice.

Danas su vijesti javile da je bosanska državljanka pronađena mrtva u državi Kaliforniji. Napunila je trideset osmu godinu i brzo je izgubila bitku protiv opake bolesti. Samo je jedan mali dječak sjedeći u krilu svog oca u zabačenom bosanskom selu pitao tatu zašto plače dok traju vijesti, ne sluteći skriveni bol u grudima svoga oca. Dječak s ljubičicama, sada već otac, dugo je krio bol o jednoj ljubavi nikad ostvarenoj.

Molitva za ljubav

„Jesi li ikad više šetala u pozlaćeni oktobar, dole pored naše vrbe?“- pitao ju je.

Iz nje ni riječi, a cijeli sam se u uho pretvorio osluškujući šta će da mu odgovori. On se kreveljio, uvijao, pravio se veći papak nego što jeste, a ona je uzvišeno i vješto „kresala“ njegovu muškost pretvarajući ga u krajnje očajnog i bespomoćnog mekušca koji moli za ljubav. Boljelo me to njegovo uvijanje. U očima mi bljeskala njegova srebrna boja kose i bore po licu. Jadno sam se osjećao ispijajući svoj konjak i osluškujući kraj jednog zajedničkog života. Igrao je na životinjsku kartu. Malo-malo i nazvao bi ju lanetom ili mačetom, a ona nijema. U par navrata mi je dolazilo da joj priđem i zveknem šamarčinu, ne pitajući ko je kriv za njihov kraj, a još manje mareći što mlatim ženu i to tuđu. Ali ipak sam odolijevao. Molio sam se da to „njihovo“ pukne već jednom, pa da na miru popijem svoj konjak i da odem u materinu. Bilo mi je dosta mojih problema i sklonio sam se u ovu zadimljenu kafanu nadajući se tišini. Očito sam pogriješio. Mučan mi je bio cijeli dan. A sad i ovaj stari mekušac…

Možda je ovo u meni mladalački nemir ili je u pitanju neka druga „pokupljena“ frustracija. Zar nije čuo da za ljubav ne treba moliti? Zar nije znao da se više njih „lijepi“ na grubost i ignorisanje, nego na nježnost? Valjda je i to pokušao. Bar se nadam. Inače, džaba mu ona njegova sijeda glava kad u nju nije ništa skupio. Danima sam bio nervozan. Ova njihova priča, tačnije njegovo preklinjanje i tepanje su me gotovo dotukli. Ako se ikad dovedem u situaciju kao ovaj stari, znam gdje je ono očevo uže. Radije ću se objesiti, nego moliti. Konobar, moj stari drug, prišao mi je i očima signalizirao na ono dvoje iza mene. Valjda je i njemu bilo dosta ponižavanja one sijede glave, te je odlučio da se malo razgovori sa mnom. Bio sam neraspoložen za bilo kakvu razmjenu riječi i razmišljanja. Govorio je nešto, tiho. Ja sam klimao glavom i kontajući, haj’ popusti i ti majke ti, eksplodirat’ ću od muke.

Poslije mi je pričao vic koji je negdje pročitao, o čovjeku koji je izveo suprugu na večeru i u istom restoranu naišao na ljubavnicu. Bez uvijanja je supruzi saopštio ko je ona. Supruga je počela da kune, prijeti i vrijeđa. Sasvim razumljivo, zar ne?

Muž, stari vuk, odigrao je na kartu materijalnog kao i uvijek. „Ako se razvedemo draga gospođo, nema više nakita, večere u otmjenom restoranu, markirane robe, jer vrlo dobro znaš  da sve to imaš zahvaljujući meni.“- suprug je poluglasno zaprijetio.

Supruga se zamislila i „zavezala“. Poslije par trenutaka, naišao je stari poznanik s duplo mlađom djevojkom. Kad se udaljio od njihovog stola, supruga je upitala muža: „Ko je djevojčuljak?“

„To mu je ljubavnica.“- odgovorio je suprug.

Istog trenutka, supruga je ispalila: „Ljepša je naša.“

Zakocenuo sam se od smijeha. Dokle ide ženska pamet, lukavstvo, ali i spremnost da se ponizi i obezvrijedi? Shvatio sam na što je ciljao moj drug i konobar. Sve one obožavaju novac. Nek’ stari odigra na kartu novca. Ali, izgleda da su njegovi džepovi prazni. Ljubav je jedino što može ponuditi, a to u ovom ludom vremenu nije dovoljno. Ispio sam svoju čašicu, izašao iz kafane i krenuo ka svojoj praznoj i hladnoj sobi, razmišljajući o nekom boljem vremenu i ljudima. Nadam se da ću u bliskoj budućnosti naići na neku koja će me usrećiti onoliko koliko je moja majka usrećila mog’ oca.

Biografija

Modrić Mirnes rođen 21.03.1987 godine u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završio u Banovićima, gdje se bavio školskim-amaterskim novinarstvom. 2006 godine je upisao Pravni fakultet u Tuzli i uspješno ga okončao 2011 godine. Zbog svih obaveza koje je preuzeo za vrijeme studija i svih finansijskih teškoća koje balkanski student podnosi, trpio je i njegov literarni rad. Često je slagao prioritete, tako da je njegov literarni rad pretvoren u hobi kome se značajnije posvećuje tek po završetku studija, tragajući za poslom i „bježeći“ pisanoj riječi kao lijeku protiv frustracije i ogorčenosti uz veliku želju za nekom društvenom promjenom. Još uvijek iza sebe nema značajnih i objavljenih radova u velikim listovima, portalima i slično. Tek krajem 2012 godine se odlučuje za slanje svojih kratkih priča na Međunarodni festival poezije i kratke priče koji je u organizaciji SSK-a u Novom Sadu, gdje je njegov spisateljski talenat došao do izražaja i u svome prvom učešću na međunarodnoj sceni osvaja treću nagradu u čast umjetnika Stanislava Prepreka. Nakon te nagrade osvaja i drugu nagradu za kratku priču na Međunarodnom festivalu koji ponovo organizuje SSK-a u Novom Sadu, ali ovaj put u čast umjetnika Mihala Babinke. Učestvovao je na još nekoliko međunarodnih festivala u Bosni i Hercegovini i Srbiji, ali kao pisac-početnik i čovjek bez objavljenih djela iza sebe, često je ostajao „kratkih rukava“. Na posljednjem festivalu na kome je učestvovao, a to je 5. Festival poezije i kratke priče „Joan Flora“ dobio je drugu nagradu za priče:

  1. Naslovna stranica i
  2. Molitva za ljubav

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*