Mirnes Modrić: Decembarska noć (Vojislav Despotov 2013 – Prva nagrada)

Filed under: nagrađeni radovi,region,Vojislav Despotov 2013 |

night-street-1-jpgTrotoar bez snijega. Grane koje ga grle preko dugih i visokih ograda obučene u svjetlucavobijelo inje, smrznute u prošlosti kao priviđenje davno, natkrile su jezivu noć i jednu siluetu koja se teško kretala. Na par mjesta grane su propuštale mjesečevu svjetlost parajući mrak kroz koji se teško vukla poluobučena djevojka sa svilenom maramom na glavi, ispod koje se nazirao pramen plave kose i krupne, okrugle oči koje su ponizno svjetlile u noći. Tamo gdje mjesečeva svjetlost cijepa noć, do izražaja je dolazila i plavosiva boja haljetka, koji je bio jedina imovina iz nekog sretnijeg života. Vijorila se prkosno; kroz tamu kao zastava poraženog, koju još nisu u potpunosti poderali s visokog koplja. Teško disanje se ponekad ubrzavalo, podsjećajući na duboko i daleko bubnjanje afričkih ritualnih bubnjeva. Drhtanje bi uznemirilo mrtvu i ledenu noć. Ponekad škrgutanje zubi kao ne podmazana škripa metala, upotpunilo bi jauk tišine decembarske noći.

Ona bi zastala, osvrnula se oko sebe, plavim od zime i utrnulim prstima bi vraćala pramen kose pod hladnu i crvenu, svilenkastu maramu, pokušavajući zaštititi malene uši koje su najbolnije osjećale ujed hladnoće. Povremeno, cupkajući u mjestu, zastajkivanje mlade djevojke prelazilo je iz žurbe u očajni ples, pa ponovo u teški hod po betonu. Kretala se ni sama ne znajući kuda i gdje. Suhi kašalj je bio posljednji zvuk noći.

Na kraju trotoara, gdje blagi zavoj otvara noć, ponosno se rodila osvijetljena kuća bogatog starca. Niski i žuti prozor gledao je u unutrašnjost gozbu posluge. Smijeh iz unutrašnjosti. Kuća gradskog dobročinitelja; starca bez potomstva. Graditelj bez premca i moralna gromada. Sve bogomolje podignute su njegovim novcem. Vrlo uvaženi gradski mecena. To je kuća koja u očima promrzle djevojke, već smrtno bolesne, predstavlja posljednju šansu.

Tiho je gledala kroz prozor. Bez suza, prkosno. Sirotinjski ponos je osjetila kako drhti negdje u grudima. Plavom kao od uboja, teškom rukom je držala olovnu kvaku na vratima dvorca. Lagano je lupnula dva puta kratko, a poslije par trenutaka jednom, ali glasnije. Toplota i žuto svjetlo su je dočekali prije umišljenog batlera.

„Šta želiš djevojko, ovako kasno na vratima časnog doma?“ – pitao je.

„Da li je kod kuće dobročinitelj?“- uzvratila je ponizno.

Batler ju je pustio da uđe u toplu čekaonicu, gdje je stara drvena klupa nekad u plavo ofarbana ispunjavala prazninu svojom skromnom prisutnošću i koja je držala svaku sirotinjsku zadnjicu ovog grada u posljednjih dvadesetak godina. Nije željela da sjedne na nju.

Svjetlost bogatog doma ju je otkrila. Mršava plavuša, plavih od hladnoće usporenih ruku, pod sirotinjskim haljetkom krila je ponizno, nekad vitak struk i prelijepe duge noge seoske ljepotice. Oborenog pogleda, stojala je, čekajući prijem u veliku sobu gdje je boravio njen Bog.

„ Izvolite ući!“- tišinu je razbio glas iz unutrašnjosti velike sobe.

Na krevetu, udobno ušuškan starac je pozivao djevojku da priđe bliže. Kretala se kao omađijana mirisom, svjetlom i toplotom. Blago lupkajući starom šakom po ćošku velikog kreveta želio ju je pored sebe. Činila je sve kao u bunilu. Starac ju je privukao bliže, gotovo na svoje grudi. Ruka već prošarana staračkim pjegama je milila poput grabljivice po njenim hladnim ramenima, zavlačeći debele prste duboko u njen poderan haljetak. Tražio je grudi, bolesno pipkajući olovnom šakom bez imalo nježnosti. Štipao je već odrvenjelo, hladno tijelo. Mljackajući ustima, tiho je procijedio: „Šta čiča može ponuditi ovakvoj ljepotici?“

„Par novčića.“ – poraženo je odgovorila.

Drhtav glas osokolio je starca.

„Na što će biti potrošeni djevojčice?“- nastavio je da se naslađuje njenim gubljenjem ponosa.

„Sirup za kašalj i par toplih kiflica.“- tiho je odgovorila, već se nalazeći u ležećem položaju i osjećajući čičine prste kako pužu između bedara tražeći unutrašnjost njenog ponosa.

Sklopljenih očiju čekala je kraj. Dahtanje umornog starca, uzaludni pokušaji i nemoć bacali su je u agoniju. Nakon nekoliko sati tupih udaraca po cijelom tijelu, štipanja i ujedanja došao je kraj i izbacivanje iz kreveta.

Svilenu maramu je pokupila s poda i krenula ka izlazu, gdje ju je čekao batler i njen novac. Stavio joj je novac na otvorenu šaku i uz predatorski pogled rekao: „Lagano i sa zadovoljstvom zarađen novac, ha!?“

Tiho je prošaputala ili se batleru učinilo: „Karakter je kao snijeg. Vremenom kopni.“

Zbunjeno gledajući za djevojkom činilo mu se da je noć progovorila: „Žurim… moram… apoteka… ona… moja mala čeka.“

Jutro je polako guralo noć. Mjesec se sakrio negdje iza daleke planine.

Mladi apotekar se spotakao o hladno tijelo na stepenicama u trenutku stupanja vani kako bi podigao prljavi natpis nekog lijeka protiv depresije. Jutro je žurilo s istoka.

„Mama izađi, molim te! Pred vratima je još jedna mrtva kurva. Pozovi nekoga!“

Samo su svilena marama i bezvrijedni novčići ostali da svjedoče o još jednoj decembarskoj noći našeg grada.

Mirnes Modrić rođen je 21.03.1987 godine u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završio je u Banovićima, a Pravni fakultet u Tuzli. Iza sebe ima jedanaest objavljenih priča na portalima Internovine i Konkursi regiona, te Diogen magazin. Dobitnik je brojnih priznanja na novosadskim festivalima u organizaciji SSK-a, a to su: Duško Trifunović, Trifun Dimić, Mihal Babinka i dr. Učestvovao je na festivalu u čast Samira Tahirovića Diogena u Sarajevu kao i na Nušićijadi u Ivanjici. Prije nekoliko dana objavio je i svoju prvu knjigu koja nosi naslov „Molitva za ljubav“.

Trenutno obavlja pripravnički staž u D.D. Litvatrans Banovići. Živi u Podgorju, malom selu blizu Banovića.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*