Pismo Hermannu Hesseu
Poštovani gospodine Hesse!
Da sam Vam se javila prije nekoliko desetljeća, moje bi pismo buktilo mladenačkom vatrom bunta u traženju životnog smisla.
„Siddhartha“ je knjiga koja je bila obilježila moje odrastanje. Kao šesnaestogodišnjakinja pročitala sam Vašu knjigu, malu obimom, a veliku simbolikom, u bunilu, razdirana pitanjima: Tko sam, odakle dolazim i kamo idem? Željela sam iskoračiti iz (malo)građanskih okvira zadane mi sadašnjosti i predvidljive budućnosti. Listajući danas njezine požutjele stranice, sjetno se prisjećam toga svog nevinog vremena. I svih kasnijih Vaših knjiga, premda niti jedna nije imala takav odjek i utjecaj na moj život. S odmakom godina i životnim iskustvom moje poštovanje prema Vama ne blijedi.
Između Vašeg opusa i životnih vrijednosti ne nailazim na proturječja. Smatram Vaše istupanje 1931. iz Njemačke akademije umjetnosti hrabrim i proročkim činom, naslućivanjem nacističke pošasti. Nažalost, mnogi su umjetnici intelektualni divovi, a moralni kepeci. Posve mi je razumljiva Vaša osama u tihoj švicarskoj Montagnoli i natpis na ulazu u imanje: „Molim, ne smetajte!“ Nije to mizantropska čangrizavost , već potreba tankoćutnika za duševnim skladom i mirom. Gledajući Vaše fotografije, kako plijevite vrt, vežete rajčice i palite korov, noseći šešir Pretkazivača Kiše i mačku na ramenu, divim se jednostavnom životu dobitnika Nobelove nagrade. Da, ponekad su nam biljna i životinjska braća bliža od ljudi.
Pišem Vam ovo pismo znajući da ste savjesno pročitali svako pismo čitatelja i na svako odgovorili. Gotovo je nevjerojatan njihov broj.
Željela bih svoje pismo upućeno Vama povodom pedesete godišnjice Vašega prijelaza u Vječnost završiti meni osobito dragim navodom iz Vaših „Misli“:
Na kraju krajeva, umjetnost, a napose pjesništvo, opravdanost svoga postojanja mora dokazivati ne samo time što čini zadovoljstvo, već i izravno djeluje na život kao utjeha, pročišćenje, kao opomena, pomoć i okrepa u svladavanju života i prevladavanju tegoba.
Takva je Vaša umjetnost i zato Vam velika hvala.
Vaša odana Hermina
Prva nagrada na natječaju za najljepše pismo Gradske knjižnice Velika Gorica 2012. godine.
ENTROPIJA
Izgubila si povezanost sa Zemljom
i zato dopuštaš
da bagerom ravna njezine bore
i skalpelom briše tragove života
na tvome krajoliku,
da u dokolici prolazi tvojim bezličnim licem
kao golf-terenom,
da u tebe ubrizgava botoks lako
kao što olako onečišćuje tlo.
On, ponosni neimar,
gradi urbane spomenike od betona i stakla
i ugrađuje silikone.
Kreira naftne platforme,
i one za tebe,
da uživaš na visokom položaju.
Ne zavidi mladoj restauratorici
što se bavi njegovom bezvrijednom razvalinom.
Toranj u Pisi nakošen je,
ali još uvijek stoji.
Pohvala na natječaju za najljepšu neobjavljenu pjesmu Gradske knjižnice Solin 2013.
Mirjana Miljković rođena je 18. rujna 1958. u Zagrebu, gdje je završila VI. gimnaziju i Filozofski fakultet. Radi kao profesorica hrvatskoga jezika.
Piše poeziju, prozu i stručne članke, a priznata je i multimedijska umjetnica.
Radove objavljuje u zbornicima, časopisima i na portalima: Književna Rijeka, Književnost, Alma, Avlija, Poezija, Ženska posla, Diogen pro kultura, Marulić, Školske novine, Metodički profili, Iris, Haiku, Modra lasta i Radost.
Uvrštena je u Antologiju hrvatskog haiku pjesništva Nepokošeno nebo (1996. – 2007.).
Budnica za letače njezina je prva pjesnička zbirka.
Nagrade za poeziju i prozu:
- Prva nagrada na natječaju za najljepše pismo Gradske knjižnice u Velikoj Gorici 2012. (Pismo Hermannu Hesseu)
- Nagrada za ljubavnu pjesmu Tvoje ruke na Sparkovu natječaju 2012.
Izložbe i festivali:
- Zoomirajmo ravnopravnost, Cesi, Zagreb, Hum na Sutli, Tuhelj, Zabok,
Samobor, 2012.
Bedekovčina, Karlovac 2013.
(fotografija Nježnost)
- Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine, Kontejner, Zagreb,
Galerija Klovićevi dvori, 4. 10. – 3. 11. 2013.
(instalacija Alzheimer – ljudsko lice demencije)
Pročitajte i:
