Miraš Martinović: Bez suživota nema života

Filed under: gradovi,intervju,region,Rožaje |

MIRAŠ MARTINOVIĆ: BEZ SUŽIVOTA – NEMA ŽIVOTA

 

 

Miraš Martinović, rođen 1952. godine u selu Kralje kod Andrijevice. Živi i radi u Herceg Novom.

Poznati je crnogorski pisac. Ono što ga čini prepoznatljivim na širim regionalnim prostorima, to su antičke teme i zaboravljeni pejzaži Crne Gore, kojima su posvećeni njegovim romani i knjige poezije.

Član je Crnogorskog PEN-a i Matice crnogorske. Dobitnik je Okotobarske nagrade Herceg Novog.

 

 

Razgovarao: Safet Hadrović Vrbički

 

 

Gospodine Martinoviću, želimo da vas što potpunije predstavimo kao književnika, da na taj način upoznamo čitaoce sa Vašim imenom i djelom. Kada ste prihvatili taj „vraški zanat“ koji Vas je odveo u svijet literature?

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Dragi Safete, mi smo školski i generacijski drugovi, a i dugogodišnji prijatelji, pa odmah na počeku ovog razgovora ovo Vi izostavimo, pa da razgovaramo prisno i prijateljski, kako razgovaramo u svakodnevnoj komunikaciji.

Ne sjećam se kako je sve krenulo, a krenulo je davno u mom ranom djetinjstvu, kada sam završio četvrti razred osnovne škole u Kraljima (moje rodno selo u blizini Andrijevice) moja učiteljica Dragica – Mara Lekić, nakon uspješno završene školske godine, darovala mi je svesku, s riječim: ti si talntovan za pisanje, i eto da u ovoj svesci ponešto zapišeš. Pamtim tu svesku, i ona je imala uticaja, a učiteljica je rano uočila moj talenat i sklonost ka pisanju. Tokom osnovne škole, u tadašnjem dječjem veoma popularnom listu Titov pionir, objavio sam neke pjesme. U osmogodišnjoj školi u Andrijevici već sam objavljivao u Dječjim novinama, a u beranskoj gimanziji, koju smo zajedno pohađali, ti i ja Safete, u trećem razredu sam objavio u časopisu Stvaranje, veoma značajnom književnom časopisu u ondašnjoj Jugoslaviji, četiri pjesme u rubrici za mlade, koja se zvala: Horizonti. Časopis je tada uređivao Čedo Vuković, poznati i veoma značajni crnogorski pisac. On mi je napisao pismo u kome me obavještava da će mi u martovskom broju objaviti pjesme. To pismo, i pjesme objavljene u Stvaranju, veoma su podsticajno djelovale na mene, i dale mi krila, a pogotovo kada je Sreten Perović od te četiri pjesme odabrao dvije za Antologiju crnogorske poezije decenije (1960 – 1970, pa sam tako zastupljen u toj antologiji kao najmlađi pjesnik, što je u to vrijeme predstavljalo zavidan literarni uspjeh.  Tada sam bio đak četvrtog razreda Gimnazije „Panto Mališić“ u Beranama. Eto, tako je počelo, dragi Safete. Uostalom, slično si počinjao i ti i svi mi iz te gnerecaije koja bi mogla podnijeti epitet zlatna.

Miraš Martinović, rad akademskog slikara Aldemara Ibrahimovića

Sigurno si u svojim mladim godinama – kada nije bilo internet literature – kada je knjiga imala veću vrijednost; puno čitao. Ko je na tebe najviše uticao od pjesnika, ko od prozaista?

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Sa knjigom se oskudijevalo. Nijesam bio u prilici da ih kupujem, a mnogo sam volio knjigu. Kao đak osmogodišnje škole često sam posuđivao knjige u andrijvičkoj biblioteci, gdje je radio kao bibliotekar Milo Stijović koji je bio nesebičan, nije mi brojio koliko ću knjiga uzeti. A stalno je igrao šah. Tako da sam uvijek mogao da uzmem i po nekoliko knjiga. Strpao bi ih u vunenu torbu i srećan trčao kući. Mislim da sam bio đak sedmog razreda, a tada smo izdizali na planinu Komove, na ljetnji katun sa stokom. Moji rođaci iz sela Kraljske bare koje od mog sela dijeli tridesetak kilometara, Branislav i Branka, dolazilu su uvijek sa knjigama koje nijesu baš čitali, ali su ih rado meni posuđivali. Desilo se da toga ljeta donesu Homerovu Odiseju koju sam ja odmah počeo da čitam. Bilo je to jedno školsko izdanje, prepričano u proznoj formi za školski uzrast, pa tako i lako čitljivo. Čitavo to ljeto se nijesam odvajao od te knjige, a kada je došao kraj ljeta i dan kada su oni trebali da idu kući, odnosno da zdižu kako se govorilo, noć prije nijesam spavao, u strahu da će se sjetiti, tražiti knjigu i razdvojiti me od nje. Pred zoru sam zaspao, a probudio se kad je sunce bilo visoko odskočilo, a oni već otišli. Knjiga je ostala kod mene. Nijesu se sjetili ili su je namjerno zaboravili. Nikada ih nijesam pitao. Bio sam srećan, jer sam sada bio siguran da će knjiga ostati kod mene do narednog ljeta, pošto smo se mi samo ljeti viđali. A to je čitava godina. Knjiga je ostalo i naredno ljeto i godine, pa je ona, kada sagledam svoj pjesnički put, možda suštinski uticala na mene. Uvela me u mitski svijet Grčke, u univezalno, arhetipsko, što je odredilo mene, moj put i moju literaturu. Moju posvećnost antici i Grčkoj, antičkom svijetu i univrzalnim prostorima i simbolima.

U osmom razredu osmogodišnje škole kupio sam školsku lektiru, deset crvenih knjiga u mekom povezu. Otac se ljutio kada sam donio knjige, zašto sam to učinio, napravio sam trošak, i to jeste, po njemu možda bespotreban trošak bio, u ondašnjim ne baš lakim životnim uslovima. Među tih deset knjiga bila je u Antologija sevremene jugoslovenske poezije. Ona me posebno privukla jer je donosila nešto novo; pjesme Pope, MiljkovićaMiodraga PavlovićaIvana LalićaSvetislava Mandića… Mnoge od njih ja nijesam razumio, ali je njihova zaumost na mene magično djelovala. I još jedan detalj koji bi i bio kraj mog odgovora na ovo tvoje pitanje. U mom selu živio je Miljan Jojić, stari pukovnik kraljevske vojske u penziji koji je imao bogatu biblioteku, kalemio je voće, čitao, vodio dnevnik. I ja sam te knjige u zastakljenim vitrinama gledao, kad bi otišli kod njega, a odlazili smo da bi nam dao nešto slatko, najčešće kocku šećera, ali ih nijesam uzimao u ruke, bio sam premali da bi se na tako nešto odvažio, a još uz prisustvo autoriteta kakav je on bio. I on je umro, kuća je ostala prazna i sama. Jedne zime, ne mogu da odredim koliko sam godina imao, možda oko deset, bilo je polugodište, odlučio sam da odem u tu kuću i „ukradem“ neku knjigu. Gazio sam snijeg i došao, a ona je od moje kuće bila udaljena oko petsto metara, i kada sam se približio, srce je počelo da mi jako kuca. Bio sam uzbuđen iz više razloga koje tada nijesam znao odmjeriti niti sam o njima razmišljao. Srce mi je jače kucalo zato što sam trebao da izvršim ne baš doličan čin, krađu što možda nije strašno kada je knjiga u pitanju, ali jeste strašno po sebi… Na kući je bio prozor sa kojeg se moglo lako popeti i ući. Na metar iznad zemlje, stakla su već bila polomljena, neko je ulazio i nešto uzimao. Vjerovatno ne knjige. Imao je Miljan pokućstvo koje je bilo vrijedno u odnosu na pokućstva susjeda. Uspio sam da uđem. U kući je bilo mnogo hladno, a kuća je prostrana.

Iz jedne vitrine uzeo sam knjigu i sa njom potrčao prema prozoru, preskočio i uputio se ka mojoj kući. Usput sam bio radoznao, a još više uzbuđen, zato što sam sada imao knjigu u rukama. Nestrpljiv, u jednom trenutku sam zastao, otvorio knjigu, bio je sjajan glatak i kvalitetan papir, ali knjiga je bila na stranom jeziku. I tu nastupa moje razočarenje. Imao sam knjigu, ali je nijesam mogao čitati.

Toliko o knjigama u mojim ranim godinama, uz detalj da je u beranskoj, onda ivangradskoj glavnoj ulici bila velika knjižara u čijem izlogu je bilo dosta knjiga. Pošto nijesam mogao da ih kupujem, zastajo sam pred izlogom, dugo ih gledajući. Odlazio sam sa slikom lijepih raznobjnih korica, ne znajući šta one kriju. A toliko sam htio da znam.

 

Studirao si u Prištini, gdje si i objavio svoju prvu zbirku pjesama Mit o trešnji (1974) godine, i gdje si stekao prijatelje – književnike. Kaži nam nešto više o tom vrmenu i tim ljudima.

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: To je vrijeme mojih ozbiljnijih početaka, životnih i literanih. Tada, kao student druge godine Filozofskog fakulteta, Grupa za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik, objavljujem Mit o Trešnji (a godinu prije nje zajedničku knjigu Dodir leta sa još dvojicom pjesnika Milutinom Srbljakom i Slobodanom Kostićem) i ta knjiga o Trešnji tada biva prvorazredni događaj. Moj profesor sa fakuleta dr Vuk Filipović ju je nosio u torbi, citirao na predavanjima, a meni govorio: pjevaj samo o trešnji, ali trešnja je bila opjevana. U to vrijeme na Kosovu stasavaju ili se literarno uobličiju, a neki i profilišu kao značajni pjesnici, Srbi, Crnogrci, Albanci. Prisjetiću se nekih imena: Radoslav ZlatanovićPetar SarićDarinka Jevrić, Slobodan VukanovićAli PodrimjaBećir MuslijuAnton PaškuAzem Škrelji, ja sam došao iz Crne Gore i Svetislav Vlahović, a Ratko Deletić je već bio tamo. Bile su to godine druženja, prijateljevanja, žudnje za znanjem i životom, za literaturom, za uspjesima. Tada izlazi časopis Stremljenja, uređuje  ga profesor Filipović koji okuplja talentovne književne stvaraoce, otvara im stranice časopisa, pa tako i prostor za napredovanje. Te kosovske godine pamtim kao veoma plodno – lijepe. Posebno mi je u sjećanju i srcu bio i ostao – sada pokojni Ali Podrimja, pjesnik velikog formata, čija poezija ulazi u svjetske tokove, sa velikim univerzalnim porukama. To prijateljstvo i međusobno uvažavanje trajalo je dugo. Za njega imam poseban respekt. Bio je u svemu veliki.

 

Pripadamo istoj generaciji Beranske gimnazije. Živjeli smo u jednom vremenu  sačuvanom od svakog otvorenog zla. Kako je na tebe uticao razur Jugoslavije koju smo zvali svojom domovinom?

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Prvo kratko o Beranskoj gimnaziji. Bile su to u svemu lijepe godine, godine velike nade i velike žudnje za životom. Imali smo sjajne profesore. Među njima one kojih se ja rado sjećam jeste Miloš Vulević, koji je uglavnom predavao Lalića i Krležu, ne držeći se školskog programa, ali je imao briljantna predavanja. Ko je iole volio knjigu i literaturu Miloš je otvarao izvanrednu mogućsnost i prostor da tu ljubav probudi još više. Tu je i Slobodan Tomović, ličnost renesansnog formata, koji je nedavno umro, ali je iza njega ostalo veliko djelo, pa Rajko Bogojević, Miomir Dašić… Bio je i Književni klub Vukajlo Kukalj koji je okupljao mlade, animirao ih, dodjeljivao nagrade… Bili su: Blagoje i Mišo Korać, Milo PetrovićZdenka Milačić, Vlatko Radovanić, Svetislav Vlahović… Bili smo ti i ja, dragi Safete. I inih je bilo. Voljeli smo poeziju, život, učili smo, recitovali, a po kad – kad se opijali. Sve je to bilo lijepo i normalno. Sve što ide uz svako mladost.

A što se razura Jugoslavije tiče, shvatio sam je kao neminovnost. Ona se držala do trenutka poslije kojeg se nije više mogla održati. Držala se za vrijeme Tita i malo poslije Tita. Mnogi akteri su čekali taj čas, unutrašnji i spoljašnji.  I to je bila neminovnost, da ne gajimo iluzije. Svako je htio svojim putem i ta htjenja je nemoguće bilo zaustaviti. Razur jedne tako velike zemlje nosio je tektonske poremaćje u svim sferama, pa i u svijesti ljudi. Kada se tako velike i duboke tektonske pukotine ukažu, onda one sobom nose i poremećaje na svakom nivou. Velika tragedija je što taj razlaz nije bio miran i dogovoran, već krvav i tragičan sa mnogo žrtava. Parola bratstva i jedinstva na kojoj je Tito sagradio jugoslovensku zajednicu pretvorila se u razbrastvo i razjedinstvo, u međusobna ubijanja i to bespoštedna i brojna. Stradalo je mnogo ljudi, među njima mnogo civila, a najviše nevinih žrtava. Rat ne bira, on guta jednako nevine kao i zle.

Da li si kao čovjek i pisac upoznat, i u kolikoj mjeri, sa zlom koje je zadesilo Bosnu i Bošnjake tokom ratova ’91-’95? Kako je tvoje viđenje svega toga, čak i otvorena negacija zločina nad Bošnjacima?

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Kako sam i napisao u jednom tekstu, pisanom ovoga novembra u Mostaru, koji će biti objavljen u ovom bloku, posebnu ljubav imam za Bosnu, u tom tekstu sam i opširno objasnio z a š t o, pa ne bih da to sada ponavljam. U Bosni su se desili strašni zločini i nad Bošnjacima van Bosne. Ja ne znam u dovoljnoj mjeri koliko se toga desilo, ali jeste i ti zločini su brojni. Strašno je što bi neki da ih minimiziraju i negiraju. Dovoljna je samo Srebrenica, najveći zločin koji se desio u Evropi poslije Drugoog svjetskog rata, koji je postao metafora zločina. Bezumni general (Mladić!), dijeli djeci bombone i miluje ih po licu, a onda ih s osmijehom šalje na stratište. Kad god se sjetim te slike, danima sam nemiran a noćima ne spavam. Zločini ne zastarijevaju. A da se ne bi ponovo desili treba ih se sjećati A koliko je još bilo sličnih stratišta? Bosna je doživjela posebna stradanja. A ta Bosna je bila utočište Titovom antifašističkom pokretu i njegovoj paroli bratsva i jedinstva oko koje je okupio zakrvljenene narode i spasio ih masovnih međusobnih istrebljenja. Zbog te i takve borbe i te i takve parole volim Bosnu, volim Titov pokret, Titove ofanzive. I da njega nije bilo i misije njegove borbe u Bosni bi se desilo najstrašnije poklanje. Ali ima vrijeme kad se gradi i vrijeme kada se ruši sagrađeno, rekao je Solomon mudrac, car nad Izrailjem i ja ga volim često citirati. Ono prvo je bilo vrijeme građenja i izlaska iz mogućeg pakla, a ovo drugo je bilo silazak u pakao.

Bosna je žrtvovana, a sa njom i Bošnjaci, a u njoj i u njima je pustila klicu misija Titove borbe i oni su je očuvali u najkričinijim trenucima. Mislim da ta trasa, iako je mnogi doživljavaju kao prevaziđenu, treba da bude put za dalji hod, međusobno razumijevanje i zbližavanje.

Održaće nas ljubav a uništiće nas mržnja. Ne dajmo se mržnji, pa ni poslije tolikih stradanja. Upravo zbog njih i za njih, treba da stvaramo prostor za ljubav, toleranciju i suživot.

Bez suživota nema života.

Čak i u Crnoj Gori. U toku devedesetih godina prošlog vijeka, izvršeno je niz  zlodjela: deportacija izbjeglica iz Bosne. Pljevaljska Bukovica, Kaluđerski laz, logor Morinj. Iako su vođeni sudski procesi, ni jedno od tih zlodjela nije kažnjeno. Može li država Crna Gora sebe zvati demokratskom? Može li takva u Evropu?

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Sve su to strašna stratišta i još strašnije činjenice, koje se nažalost ponavljaju iz Drugog svjetskog rata i prethodnih ratova. Strašna je činjenica da neko strada što nosi određenu nacionalnu odrednicu. Recimo, da strada Bošnjak zato što je Bošnjak. Ali ta zla su se desila i nad njima ne treba filozofirati. Treba im trezveno prići i pokajnički, jer bez pokajanja, nema  osvješćenja, a bez osvješćenja nema pročišćenja i samospoznaje i odluke unutrašnje, lične i kolektivne – da se to više ne desi.

Ne bih da pravdam državu Crnu Goru, a i nemam na to pravo. Istina je što govorirte: ne mogu se poreći Bukovice, Morinji, Kaluđerski lazi, oni poznati  i oni manje poznati, ali se ne može poreći da Crna Gora nije u tom trenutku i sam imala teško breme – pitanje sopstvenog opstanka, ali to nije rađeno u ime tog njenog opstanka, već zbog nečijih drugih apetita i nečijih drugih politika i intresa. Ko je i kako to radio, sve se zna! Činjenica je da je u Crnoj Gori, ne pravdajući ni na koji način ono što se na njenom prostoru dogodilo, učinila dosta toga na uspostvljanju suživota, mira i tolerancije i da, u tom smislu, može  danas da služi kao zemlja za primjer, u regionu i Evropi. Crna Gora je bila pod  paskom opstanka i treba je sa te strane razumjeti. Ni danas se ne miruje, kada je njen opstanak u pitanju.

Manjinski narodi su dali mnogo da je očuvaju i to ćem im istorija upamtiti.

A mislim da to ni država ne zaboravlja, što su pokazala najnovija dešavanja, u svijetlu poslednjih 16-tooktobarskih izbora, konstitisanje vlasti i Vlade i sl.

 

Limska dolina je duže od jednog vijeka bila neiscrpni rudnik talenata, velikih književnih imena. Pomenimo samo Mihaila Lalića, kojeg si poznavao. Kako bi se po tvom viđenju Mihailo Lalić, kao pisac, kao čovjek, kao antifašista osjećao u ovom našem vremenu?

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Lalića sam poznavao. Osim što je bio i jeste  veliki pisac, Lalić je bio i moralna gromada, čovjek visokih moralnih osobina, kao takav, teško bi se snašao u ovom vremenu. Drugičijim je svijet zamišljao Lalić, na drugim osnovama ga je gradio. I sam je pred kraj života uviđao ono što dolazi, pa i nagovještavao u svojim knjigama i istupima. Lalić je živio tiho, a svojim djelom je dejstvovao nadaleko, po dubini i širini. To djelo ima neiscrpnu auru. Kada sam ga prije dvije godine pročita kompletno, tek sam uvidio koliko je veliki pisac. U godini kada se slavilo sto godina od njegovog rođenja Crna Gora mu nije objavila sabrana djela. A Lalić je u svom djelu sačuvao Crnu Goru, braneći je od nje same, uviđajući u svoj njenoj malenkosti grandizonu veličinu. Lalićevo djelo je visoki etički kodeks u koji je sublimirano biće  naroda koji u njoj žive. Ali i djelo visokih poetskih dometa. Svojevremno mi je Stevan Raičković u Herceg Novom rekao: ako bi neko izvadio poetske pasaže iz Lalićevog djela, bila bi to svjetska poezija.

 

Iz sadržaja tvojih knjiga da se uočiti da te kao pisca obuzimaju antičke teme. Da te zanima vrijeme od prije više hiljada godina. Otkuda toliko intresovanje za prošlost. Dozivaš li ti to vrijeme ili ono doziva  tebe?

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: To je obostrano dozivanje. Bez te obostranosti komuniukacija ne bi bila suštinska i dubinska. A ja prije svega idem za tim – da listam slojeve istorije od prapočetaka. I kada pogledam, vidim da se sve mijenjalo, osim čovjek. On je ostajao isti, čovjek, a rušeni su gradovi i pravljeni su gradovi, hrlilo se ka uspjehu i padalo u ponore. Mene intresuju glasovi vjekova, različitost ali i sličnost tih glasova, koji u mojim knjigama postaju višeglasje. Ja prepisujem sa glinenih pločica, sa kamena, sa slučajno pronađenog rimskog ili grčkog novčića… sa zidova koji su nekada bili građevina, sa nekropola koje čuvaju imena onih što su nekada živjeli na ovoj zemlji… Čovjek je za sobom ostvario različite rukopise na ovoj zemlji… različite tragove i biljege, za kojima ja tragam. To su oni andrćevski znakovi pored put kojim ide čovječanstvo u svom nezastavimo hodu. Nikada smrt nije pobijedila život. I poslije smrti, pojedinačnih i kolektivnih, život je nastavio svojim putem.

 

Teuta te proslavila. Ko je bila Teuta? Kakvo je bilo njeno vrijeme, i kakav grad u kojem je živjela? Kakva je bila njena sudbina?

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Teuta je legenda u kojoj život i danas pulsira. Kraljica Ilira, žena velikog ilirskog kralja Agrona, ujedinitelja ilirskih plemena u moćni savez. Zaokruženje toga nomadsko –stočarsko, ratničkog, posebno vitalnog naroda. I upravo u trenutku njegovog zaokruženja, a to uvijek tako biva pa i danas/primjer Sirije/ pojavljuju se određeni apetiti, na svjetskoj karti dolazi do izmještanja, pa i ondašnji Rim pokazuje osvajačke apetite prema ovom narodu. Agron pod sumnjivim okolnostima umire, trebalo je skloniti najboljega, srušiti stub, izmaći građevini ugaoni kamen. Na prijesto dolazi njegova mlada supruga. Prijestonica njihovog kraljevstva je u Skodri, odakle s napredovanjem Rimljana kopnenim i morskim, uzmiče kraljica i njen dvor prema Rizonu/današnjem Risnu/ koji postaje ratna prijestonica…. Pred rimskom vlašću sve pada, sela i gradovi, ruši se ilirsko carstvo, a Teuta se seli u legendu, koja živi već dvadeset i tri vijeka, prtevorena u plavi cvijet iris koji i danas cvjeta na prostorima njenog kraljevstva, pa tako i u Boki Kotorskoj gdje je bila njena  ratna prijestonica. Jedan cvijet, iris, u koji se po legendi preselila nakon smrti, pobijedio je  imperiju moćnu, elitne rimske armije, kojih odavno nema, a on cvjeta svakog proljeća, i ona sa njim, i lege- nda o njoj. Uvijek sam imao divljenja za taj cvijet. I on u mom romanu ima posebno mjesto i posebnu simboliku.

 

Jedan si od osnivača Regionalnog udruženja pisaca „Teuta“. Dobitnik ugledne književne nagrade sa tim imenom. Kaži malo više o tom udruženju i vrijednostima koje promoviše, te o vrijednosti same nagrade?

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Dobro je i ne slučajno što se udruženje sa tim nazivom naslonilo na jednu stvarnu ličnost – ali i legendu koja ima viševojkovno trajanje, a to znači na duboku tradiciju, bez koje nema duboke samosvijesti, a takva samosvijest nam je i te kako potrebna. I sam si Safete član i osnivač istog udruženja, pa znaš koje su nas nemjere okupile. Prije svega dobra volja, a bez dobre  volje nama dobrih namjera. To smo učinili iz razloga da budemo mostovi među ljudima i narodima, za sada su ti mostovi pruženi između Crne Gore, Kosova i Albanije. Ubuduće će oni niknuti između drugih zemalja Balkana i Mediterana, a biće pravljeni od djela onih koji čine te mostove, od veza između tradicija i traženja onog što nas spaja, ali i onog što nas razdavaja. Spajanja različitosti. To sve i jedino ćemo moći, ako budemo imali ljubavi. Bez ljubavi se ne podižu mostovi. A mostovi spajaju obale i premošćuju provalije. Uvijek sam za mostove i spajanja, za prelaske sa jedne na drugu obalu.

Zbog toga i nagrada Teuta koja mi je dodijeljena ove godine ima za mene posebnu simboliku i značenje. Sve što je univerzalno meni je blisko i najlokalnijim činjenicama se trudim da dam ton i boju univerzalnog. Koliko sam uspio i šta uradio, vrijeme će reći. Znam jedno da sam sve radio i radim iz dobrih namjera.

 

Živimo u istoj državi. Ti na promorju (Herceg Novi), ja na sjeveru (Rožaje). Obojica se duže bavimo književnim radom. Niti si ti  poznat na sjeveru , niti ja na jugu. Da li, po tvom viđenju ova država pomaže pisce po pitanju njihove afirmacije? Da li pomaže afirmaciju ukupne kulture kao najvećeg bogastva jedne zemlje?

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Tvoja  poslednja rečenica u ovom pitanju je ključna. Bez avfirmacije ukupne kulture jedne zemlje nema bogatstva i afirmacije te zemlje. Ne može se reći da je Crna Gora dostigla taj nivo, a od tog nivoa zavisi njen opstanak, a bez tog nivoa nema svijesti o opstanku.To je ključna građevina  koja održava temelje jedne države. Grupe, klanovi, finasiranje po poznastvu i bliskosti, a ne po vrijednosti, to je kultruni milje današnje Crne Gore. I tu nemam riječi pohvale. Naprotiv! Nadajmo se da idu bolja vremena, bez te optimističke nade, stale bi sve kreacije.

Vi u Rožajama činite velike napore u kulturnom životu toga prostora Crne Gore. Organizujete susrete, programe, koncerte književne večeri. Kada sam vidio štampani program na vratima vašeg Centra za kulturu za mjesec septembar, ostao sam zapanjen, u najboljem i najpozitivnijem smislu te riječi.

Za tridesetak dana je bilo više od trideset programa. Ovom prilikom želim da zahvalim lokalnoj upravi, ljudima koji se bave kulturom, za sve što rade za kulturu, konkretno i za moje i veče Jevrema Brkovića, korifeja crnogorske književnosti i crnogorske duhovnosti i kulture.

Ne mogu, a da ne istaknem, i to posebno, da je veliko otkriće za mene slikar Aldemar Ibrahimović i njegovo djelo. Poznastvo sa njim me učinilo bogatijim, a saznanje o njegovom djelu, te viđenje toga djela, upotpunilo je moju sliku o kulturnom, konkretno likovnom stvaralaštvu i njegovim  dostignućaima u Crnoj Gori. Aldemarovo likovno i umjetničko pismo ima sjajnu budućnost. Ne treba biti prorok, pa to reći. Ono samo je već obezbijedilo prostor za svoje trajanje u sadašnjosti, ali i dalekoj budućnosti.

 

U 15. broju časopisa „Avlija“, biće obilježeno trideset godina od smrti Radovana Zogovića. Biće objavljene njegove „Pjesme Ali Binaka“ i osvrt na književno djelo Radovana Zogovića koji je napisao Branko Banjević. Da li je pjesnik Zogović toliki grešnik da bude tako zaboravljen u Crnoj Gori, i u čemu je po tvom viđenju njegova greška?

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Ni u čemu! Zogović je čovjek bez greške, ako se za nekaga to može reći. Veliki pjesnik sa velikim humanim porukama. Zvanična Crna Gora se nije odužilo prema njemu na način što mu nije štampala sabrana djela. Pojavili su se pojedini izbori iz njegove poezije. Iako ta djela zaslužuju da budu objavljena pod zlatnim pečatom. A ta djela, tj. Zogovićeva poezija je toliko velika da može biti objavljena i na najobičnijem papiru, čak i na papiru od džaka za cement. Ništa joj neće smetati. Ona svuda i na svakom mjestu živi. Utjeha je što mladi počinju da čitaju Zogovića i što na facebook mreži ima pokret koji propagira Zogovićevo djelo. To je znak da je vječno!

Zogovićeva poezija je toliko velika da može biti objavljena i na najobičnijem papiru, čak i na papiru od džaka za cement. Ništa joj neće smetati.

Divno je i dobro što vi u „Avliji“ i oko „Avlije“ okupljeni prepoznajete značaj tog djela i značaj njegovog Ali –Binaka, i što ga objavljujete. Zogović ne može biti zaboravljen, ni zapostavljen. Zogović je tu. Lično sam srećan što sam ga poznavao,a sa njim me upoznao Jevrem Brković. Radovan Zogović je posebna dragocjenost Crne Gore i njene duhovnosti. Naša svekolika vrijednost. A da su mu bili značajni ljudi, a ne nacionalne pripadnosti i obilježja, dokaz je Ali Binak, ta veličanstvena poema koja je stala u odbranu Albanaca i njihovog položaja u Kraljevini SHS. Ta poema ima toliko snagu i važeća je za sve obespravljene, ma gdje da na zemlji takvih ima. U ono vrijeme stati u zaštitu Albanaca, bila je velika hrabost i odvažni čin. Zogović je stao i pjesmom to potvrdio, sebe i njih.

Zato se taj njegov gest pamti i živi u svijesti svih dobronamjernih ljudi, a pjesma je vječna tapija na koju je vječnost sama stavila pečat neprolaznosti.

 

Ovo je pitanje koje postavljamo svim književnicima sa kojima smo vodili razgovor. Rođen si na selu. Jesi li imao avliju i šta za tebe znači avlija? Na šta te asocira ova imenica?

 

MIRAŠ MARTINOVIĆ: Na krug iznad kojeg se vidi nebo puno zvijezda. Nijesam imao avliju. Avlija nekako za mene podrazumijeva ravan teren. Moje selo je brežuljkasto, bez avlija. U simboličnom i stvarnom smislu avlija je sveti krug kojim je obilježena kuća i njen položaj na zemlji i u svemiru.

Kada god imam u vidu kuću, prva asocijacija je svemir. Ili, kuća i svemir. Taj feonomen je naročito proučavao Gaston Bašlar u knjizi Poetika prostora koja je bila kulta knjiga moje i tvoje generacije, dragi Safete. Postavio si mi inspirativan pitanja, zato sam punim srcem odgovaro na njih. Za nepun sat i po vremena ispisano je deset strana u dahu. Neka ide i ovaj podatak na kraju, i on nešto znači i govori. Uz zahvalnost uredništvu časopisa što mi je otvorilo stranice za jedno kompletno predstavljanje kako do sada nijesam imao.

MIRAŠ MARTINOVIĆ, jedan je od najautentičnijih i najznačajnijih crnogorski pisaca danas, prepoznatljiv na širim regionalnim prostorima, po antičkim temama i zaboravljenim pejzažima Crne Gore, kojima su posvećeni njegovi romani: Putevi Prevalise (objavljen u Crnoj Gori, a zatim u Italiji s naslovom Pitere di Montenegro (Kamenje Crne Gore) u prevodu Silvia Ferarria. Neka poglavlja iz te knjige prevedena su na hebrejski i  objavljena  u poznatim književnim časopisima u Izraelu, u prevodu Dine Katan), Otvaranje Agruviuma, i roman Teuta, koji je doživio više izdanja, objavljen kod beogradske Geopoetike,  po kome je napravljena i istoimena internacionalna  pozorišna predstava, u režiji Slobodana Milatovića.

Izdavačka kuća KOHA iz Prištine objavila je Teutu na albanskom jeziku u prevodu Zenuna Rexpepia. Snovi u Doklei su četvrta, a Antički gradovi/snovi  sudbine (Zagreb, 2012) peta knjiga antičkog ciklusa njegovih romana.

Prije ovih Martinović je objavio romane: Jeretik, Vavilonski mudraci  i Poslednji Eshilov dan (1995 u Beogradu) a 2015. u Tirani kod poznate izdavačke kuće Onufri, sa naslovom  Dita e fundit e Eskilit.

U literaturu ulazi knjigom poezije Mit o Trešnji, za koju je dobio književnu nagradu Lazar Vučković. Drugo dopunjeno izdanje ove knjige objavljeno je u Beogradu 2009.  Roman Harfistkinja iz Ura (2013) objavio je  Dom kulture Čačak, kao prvu knjigu u novopokrenutoj ediciji Sizifova deca.

Nevidljivi ljetopis (2010) prva je od pet knjiga ciklusa sa naslovom NEOTKRIVENA ZEMLJA, kojeg čine Govor kraljeva (objavljena 2011), Govor zemlje (2013)  Sašaptavanje s memorijom (2014) i knjiga Luk i lira (2015). Glasovi iz kamena (Javna ustanova kulture Herceg – fest Herceg Novi, 2015.)  knjiga je poetsko – dokumentarnih zapisa, prepisana sa kamenja Crne Gore.

Povratak u Aleksandriju (knjiga priča), Zagreb 2015.

Roman o Njegošu Drugoga sunca luče, Zagreb (2016.)

Dan koji nije prošao, pjesme (Barski ljetopis 2016.)

Martinović je član Crnogorskog PEN-a i Matice crnogorske.

Dobitnik je Okotobarske nagrade Herceg Novog, grada u kome živi i Regionalne književne nagrade TEUTA za ukupno književno djelo (2016).

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*