Ko ste Vi koji sad ovo slušate, i odakle Vam pravo da pratite moj tok misli? Da li ste zakupili licencu na ekskluzivni intervju sa sretnim čovjekom? Ukoliko me satjerate u ćošak, imam li pravo da se branim na sve moguće načine, ili ćete me i Vi ograničiti, onoliko koliko me i ništavan život ograničava?
Ma ne želim da Vam pričam.
:
:
Ali ipak ću Vam reći. Jače je od mene. I prvi, i svaki put. Uvijek ću Vam reći, ukoliko se dovoljno zainteresujete, ili ukoliko ja budem dovoljno navalentan. Kažite mi ako pretjeram! Teško ću se zaustaviti u pričanju, iz čega proizilazi jedno sasvim malo sve.
:
:
:
„Hoces li da sjednes pored mene?“ Pitala je, a ja sam stidljivo provirio, znajuci da nikad necu moci da pogledam u njene velike oci bez takvog osjecaja.
„Hocu..“ Odgovorio sam.
Svaka Forma ima sadržinu. Poneka sadržina takođe posjeduje svoju sadržinu. Ne volim ljude koje interesuje prva sadržina. Još manje one koje interesuje forma. Srž me zanima. Dovoljno jaka rijetkost, da bi sa zasluženjem spadala u rijetkosti.
Ako je moja predstava svijeta ravna predstavi mora budala, ne znam da li će pojas za spasavanje naići danas, sjutra, ili nikad. Učmalost je dovoljno velika da mi oči poprimaju njenu boju. A nekad su bile jarko zelene. U svoj promišljenosti sam bio dovoljno nepromišljen da dozvolim da se situacije dešavaju. Ili ne dešavaju. Moje Sve.
Mogao bih godinama da govorim o tom poljupcu. Cednost je ono sto je odlikovalo ovaj cin. Cinilo se kao da je prvi put. I njoj, i meni. Sa tolikim zarom, tolikom zeljom, i tako strastveno. Malo vise nego umjereno mokro, i malo vise nego umjereno brzo. Pocelo je da se smjenjuje, laganije, pa brze. Usna o usnu, usna na usnu. Usna na rubu usne. Ili onda kada se skoro dodiruju, ili ne dodiruju. Ciava umjetnost ljubljenja. Citava simfonija zvukova za mrave. Energija, dovoljna da se napoji citav grad, ogromnom kolicinom srtasti, i pozude. Sasvim cedne, napomenucu jos jednom.
Cinilo se da je sve tu. Najcudnije je sto se i dalje cini. Ali vazno je da je lijepo. Lijepo, po licnim standardima lijepog. Mogu reci i najljepse. Smjenjivanje bezbroj rijeci, koje formiraju isto toliko recenica. Izgovorenih, i neizgovorenih. Momenti tisine koja nije neprijatna, vec puna smisla, kakav je i citav odnos. U svakom trenu tisine se moze uhvatiti misao trenutka koja ce situaciji dati smisao. I tako u krug, ali nikad zatvoreni. Ne stavljamo se u kutije (ili krugove), osim onda kada moramo.
Stisak ruke je veoma jak. Toliko, da dokazuje veliko uzivanje u momentu. Ali isto tako, obezbjedjuje neizvjesnost. Stisak je prejak, da bi bio intenzivan, i da bi trajao. Nagovjestava da je kratkotrajan, ali pojavljuje se cesto. Strahujem da ce da se ugasi. Jos od tog momenta strahujem da ce da se ugasi. Necu umjeti da je zadrzim, iako govori da je tu. Da se druzi. Da uziva.
Ponekad pise, nekad ne. Postala je predvidivo nepredvidiva. Znam kad nece odgovoriti, ali ipak posaljem poruku. Znam i kad ce odgovoriti, pa je ne posaljem. Najcudniji, i najgenijalniji sklop licnosti koji moze biti. Toliko zanimljiv, da jednostavno ne mogu prestati da razmisljam. Ona je puna savrsenosti u najbanalnijim stvarima. Jos jedan Bog malih stvari. Ja ne znam numericko ime napamet. Ali znam da je ona England in Montenegro. Tako ce ostati, iako se udomaci, pa postane prototip. Ali to se nece desiti. Sve je, samo ne to.
Ova cigareta, koju sada zapocinjem, veoma je slicna onom poljupcu. Sjela je na moje usne, sasvim udobno. Zapalila se strastveno, ispustajuci najopojnije mirise, i najgusce oblake dima. Gori brzo, a sagorijeva polako. Onda kada uvucem dim, on prolazi toliko sporo, da osjecam u svakoj milisekundi, gdje je njegova putanja, i na koje se zidove sistema lijepi. Kao da uzima nevinost disajnih puteva. I oni se ponasaju cedno. Isto kao i poljubac. Isto.
„Laku noc“
„‘noc.“
:
:
Uvijek iz svega izvučem najbolje. Najbolje od najgoreg. I uživam u tome. U mazohizmu vrline. U vrtlogu iste emocije, koja razara iznutra, i stvara efekat oraha, koji ni spolja više nije savršen. Unitra je haos. Uzburkani mikrokosmos, pun vrele lave, koja teče, i pravi krivudave tokove i duboke rezove. Svaki žig mogu da osjetim. Svaki rez i prolaz dovoljno peče, da već svjesno i samovoljno uživam u njemu. Orah je dotrajao. A tek se rodio. Iznikao, izrodio sebe. Novog, drugačijeg, ali ne odbačenog. A mogao je biti.Više nije tvrd. Sad je mekan. Često ga ljudi zgaze. Često je podloga blatnjava. On se onako konformiše polutvrdoj ili polumekoj podlozi i snažnom pritisku. Svaki poraz ga izobliči. Doda mu novu boru, pokrene novu lavu. I tako u krug. U lanac ishrane. U neprekidivu simbiozu sebe sa sobom. Uvijek to na kraju ostane. On sa sobom. Orah sa sobom. Ja sa sobom. Samim.
O autoru: Rodjen u Kotoru 14.04.1990..Pročitajte i:
