KUĆU KUĆOM I AVLIJU AVLIJOM ČINE LJUDI
Skoro četvrt vijeka je prošlo od rata u Bosni i Hercegovini, a kao da je to bilo juče, kao da još živimo u poslijeratnom, ili kako pjesnik Slobodan Ž. Obradović reče ‘‘prijeratnom miru’’. Kada pravimo intervju sa nekim iz Bosne odmah pomislimo na rat.
MIŠO MARIĆ: Dva sam se rata kutarisao, skoro će biološki koji neću. Drugi svjetski a Prvi moj rat našao me kao bebu u rodnom Bosanskom Petrovcu, Drugi Idiotski, zatekao me u Mostaru. Taj ’91. učinio me apatridom, onaj ’41. siročetom. Orezilili me za oca, oba djeda, baku po ocu – akoro 100 iz brojne majčine i očeve porodice. Il’ odmah poklali, il’ smo ih otkopavali poslije rata, il’ su krajputaši s petokrakom od ‘41. do ‘45. Ocu, djedu po majci, mnogim ni kosti nismo našli da ih sahranimo kao ljude. Majku i mene u logor, u Prijedor, na pokrštavanje. Pričala mati kako sam fasovao dizenteriju, niz njenu bijelu košulju cijedila se krv. I danas se pitam: koji im je klinac trebala 20-godišnja ucvijeljena mati i krvavo usrana beba kraj toliko dobrih katolika na Zemlji?…
…Proljeće ’92.zapahne mirisom behara i nečovjestva. S brda nas visokokalibarski “oslobađaju” četnici, iznutra HVO bojovnici; sve iz priče o ludom i zbunjenom. Uzgred: i u partizanskom, kao svakom žitu, moralo je biti kukolja, ali u ustaško-čertničkom kukolju nije žita ni da se gladan vrabac nakljuca… Sa dužnosti šefa Dopisništva TVSA, koje su uspješno minirali, mobilišu me u Gradski krizni štab, vodiču glasnogovorničku grupu. Onda se u atomskom skloništu gdje smo smješteni pojavi gardonačelnik Gagro sve sa šahovnicama, (ni danas ne mislim da je bio nacionalista). Kažem mu da ne mogu ni pod jedno obilježje sem gradskog, uvaži. Kao konzul Prve dječije ambasade Sarajeva od vremena Černobila, okupim tim zaneseljaka. Od 19. aprila, već zvanično travnja, do 13. maja pod granatama organizujem evakuaciju oko 10.500 majki, djece, trudnica za Dalmaciju, Sloveniju, hranimo isprepadenu nejač po skloništima, podrumima. Da me 31. jula uveče prijatelj Vahid Halilhodžić nije upozorio: “Miške, bježi, na spisku si HVO za odstrijel”, ne bi vam ko imao tipkati ove retke. Zbrisao sam ujutro za Split, sklonio pod okrilje EU, UNHCR, UNICEF-a, volontiraću. Sutradan u Konzulatu našli “Zoljom” gitaristu ansambla “Mostarske kiše” koji sam iznjedrio, 26-godišnjeg Denisa Kokanovića. Kupili mu mozak sa spiska za evakuacije, nikad ga prežalio… Nisam bježao da sačuvam svoju blentaru, čuvao sam Azri supruga, 10-godišnoj kćeri Milenoj oca. Tamo gdje su sinovi stariji od očeva, unuci od djedova, nešto strašno tukne nečovještvom.
Kojeg mjeseca, ili dana ste znali tačno da će biti rata u Bosni? Do kada ste se nadali da će ipak sve brže proći, protutnjati… Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Zapadnom Balkanu i zašto ne vjerujete? (ovo je šala Zorana Kesića).
MIŠO MARIĆ: Nadao sam se i vjerovao u partizanski Mostar, Bosnu i Hercegovinu, Jugu… U onih 700 sa Bogdanovićevog spomenika, ali prvo su njima mrtvim pod vječište herojski postavili dinamit. Kad su pobili mrtve, bilo mi jasno da su živi antifašiti sljedeći. Zvala me braća Šiba Krvavac, Kemica Monteno, Davorin Popović u Sarajevo, zvao Pero Zubac iz Novog Sada, dobra baka Sofija Naletilić Penavuša, prvom svjetskom nagradom ovjenčana naivna skulptorka iz Listice; puno mog krvnog i duševnog YU roda i izdalje, da se sklonimo kod njih. A kako da izdam Mostar, grob majke i bešu kćeri, časnu porodicu prijatelja?
…Vjerujem u mir, ta sve su klanice svijeta završavale mirom. Vjerujem, dakle, u bolje pod uslovom da se na zemljopisu mog izgubljenog raja obavi veliko kućno spremanje, vladajući bolesnici sa srčanim buđelarima potrpaju po haškoj i domaćim deponijama za ljudski otpad, psihijatriskim azilima a oni koji ih biraju pelcuju usavršenim Pasterovim vakcinama protiv nacionalizma, primitivizma, hajdučije… I to pletećim iglama, da nikad ne zaborave…
U koga ste se sve, a u koga najviše razočarali na početku i tokom rata? Onako razočarali kao neka djeca što su se u to vrijeme razočarala u Branka Kockicu. Nadali se, čekali da se pojavi na TV-u i nešto kaže protiv rata… (Mnogo godina kasnije su saznali da je on bio samo glumac koji je čitao tuđe riječi u emisijama za djecu, te nije trebalo od njega ništa ni očekivati).
MIŠO MARIĆ: Kada su me s jeseni 1991. kao samostalnog urednika u KUP program TVSA zamolili da preuzmem Dopisništvo, javljah se svako veče u Centralnom dnevniku, opominjah, pozivah na razum. Pucali su mi kroz prizeman prozor, da sam umjesto kćeri sjedio pred TV prosvirali bi mi lobanju… Ponovilo se kad sam prijatelju Nijazu Durakoviću promovisao knjigu o Titu… Razočarah se u malo onih koje sam poznavao, volio ali pukla septička, izmilili smrdljivi reptili… Moj Nijaz me ’91. neupitanog stavio na republičku listu SDP-a. Ne znam po koji put odbih u politiku neprimjeran i neupotrebljiv, srce mi iskače na usta. Sretoh ga poslije rata u Mostaru, prekorih što nije pozvao na partizanski otpor, odćutao je…Pravdam ga: znao je više od mene, valjda i razlog. I još svega par koji su mi bili ljudske Veleži, Romanije, Grmeči stropoštali se, a neki obični momci s Rondoa porasli u Himalaje. (Rondo je Mo kafana-bašta pod platanima, moja vizitna soba.)…
Šta je bilo sa Vašim knjigama iz mostarske biblioteke? Jeste li neku knjigu odnijeli sa sobom? Ako biste morali samo jednu knjigu da ponesete sa sobom na ostrvo (ne mislimo na Englesku, već na pravo Robinsovo ostrvo) koja bi to knjiga bila?
MIŠO MARIĆ: U zanosu “oslobađanja”, poharali su mi sve što sam Kćeri sakupljao 3 dekade. Nisam jedini, što nije utjeha. Imah biblioteku od nekih 4 hiljade naslova. Stotine i stotine posveta, rukopisa, pisama, dragih fotosa…Četiri nobelovca: sve Andrićevo s posvetom, Sartrovu “Mučninu”, ispisao mi u |Dubrovniku, izvještavah sa Ljetnjih za Radio Sarajevo, Zuko (Džumhur) jedne noći iz Dubrovnika, sa sastanka PEN-a dovede pijana Salvatora Quasimodo, na salveti mi posvetio odlomak iz poeme Mariji, nenadmašni grafičar Virgil Nevjestić, opremao mi predratne i poratne knjižice, donese iz Pariza zbirku Pabla Nerude s lijepom posvetom, i njemu je opremao nakon Nobelove… Pa sve Perino, Mikino, Kikino, Duškovo, Skenderovo, Gustijevo (Krklec od milja), Dobrišino (Cesarić), Liberovo (S. Marković), Veljino (Velimir Milošević), puno Makovog, Davičevog, Raičkovićevog…, hajte da ne nabrajam – Antologija YU poezije. I proze. Zukine sa dodatnim ilustracijama, Krležu, Ćopica, čak i Crnjanskog… Od kad me Azra usrećila Milenom ‘81. pisah jedinici stihove, a u Radosnicu prelijepe Pero, Mika, Kiko, Veljo, Skender…, puno veličanstvenih. Dogovorih sa svojim Petrovčanom, Mersom Berberom, i očevi nam bili braća i prijatelji, on će ilustrovati pa kad napuni 18 da je obradujemo knjigom “Milenci”. Moja najmilija rimovana dragost u životu, završila u kontejneru…
…Organizovah, pa uz pomoć EU od septembra ’92. do kraja februara ‘93. oko 2300 bh majki i dječice ispratih iz Splita za Francusku, Češku, Italiju, UK, Španiju. U Španiju sam, avionom kralja Huana Carlosa, poslao i logoraše iz sela Bišćani kod Prijedora, a za svojim oplakah 19. decembra ’92, odletili u grupi na Ostrvo. Sa dva para veša, 8 paklica “Walter Wolfa”, počasnim doživotnim članstvom “Društva izbjeglih Petrovčana” kojim su me darovali u Zagrebu survah se u ovu Robinzoniju 4. marta ’93. I 7 knjiga. Zukina monografija Mostara s njegovom i posvetom gradonačelnika uz dobijanje “Februarske” ’82. (druga po redu, jednu sam dijelio s djecoma “Kiša”), četiri Čengićeva toma “S Krležom iz dana u dan”, Zukinim “Pismima iz Azije”, i ona s posvetom, “Putopisima” Crnjanskog. Što je, po bogatstvu sadražaja, raskošna biblioteka.
A sada se vratimo onom boljem vaktu. U Mostar ste iz Bosanskog Petrovca došli 1961. godine. Ne živite u Bosni iako ste jeodnijeli sa sobom. Čega se najradije u novom domu sjećate iz vremena provedenog u prijeratnoj Bosni?
MIŠO MARIĆ: I Hercegovini, moram dodati. Svega u njenim istorijskim/povijesnim granicama. Od Une do Drine, od Save do Jadrana. Manje po prirodnoj, nagledah se takvih svijetom, trajno po ljudskoj ljepoti i dobroti njenih ljudi. Mislim na Konstitutivne + Jevreje + Rome + Ostale dok tabanah, bogme i letih tamo, od ’41. do ’91. Svi su oni moj narod dok ih nisu stjerali su uma. I srca. Znamo mi biti zločesti, koji to narod nije, ali bez svesrdne pomoći zapadne demokrat(c)ije, pomijeranja strateško-pljačkaških granica ka istoku i dominacije kapitala, nikad mi ne bi u čin kolektivnog samoubistva. Bio sam, ostao i dičim se jugoslavenstvom. U mom slučaju, a nisam osamljen, značilo je da volim sve i svi vole mene. Nisam prestao, grešnicima na čast!
Sin Vašeg prijatelja fotograf Vladimir Zubac nam je pomogao da Vas pronađemo u dalekoj Engleskoj i poslao nam stare fotografije iz Mostara kojima ćemo ilustrovati ovaj intervju. Sjećate li se susreta sa mladim Perom u Mostaru, koji je inicijalna kapisla za kasnije Perine Mostarske kiše?
MIŠO MARIĆ: Vladimir moj dobri, često se čujemo… A s njegovim ocem, uvijek ga zvah Pierro: kisnuh te jeseni kad se s prvom od četiri junakinje iz najljepše YU, i dalje, ljuvene poeme Njanjom nakon ferija u Nevesinju, pojavio u Mostaru. U lirskoj prozi “Mostarenje” dešifrovah. Oni se ljubili ja samo kisnuo, nije mi bilo lako… Pierro je moj praznik u životu.
Iako mnogi ne žele to da čuju, podsjetite nas na hor i ansambl ‘’Mostarske kiše’’, sustrete sa Titom, Dane mladosti, dio čuvene ekipe Zubac, Brajković, Pervan i Vi. Uspješnih priredbi… Sreli ste se sa Titom i u loži stadiona. Recite nam nešto o ‘’Veležu’’, prijateljstvu sa Dušanom Bajevićem, prijateljstvu sa Brankom Mikulićem i Hamdijom Pozdercem.
MIŠO MARIĆ: U mom kraju bi rekli: “Bog ga pogledao”. Sem porodice, većih darivanja ne znam. Zapisah ponekad ponešto u sva tri medija, koričih u knjige, evo otkidam vrijeme od montaže serijala “Namigivanje zvijezdama” bratu Senadu Hadžifejzoviću, Face TV, upravo završio Montena, Hamdiju, Oskara Danona, skypeom dokrajčujem o dr Isidoru Papi… S bolnim saznanjem da ću ostati nedorečen, kao prije četiri godine sa Šibom, Đemom, Zukom, Skenderom, Mikom, Icom, Davorom, plemenitim gosparom Brozom, mojim biser Kapljicama; Dobrim koje smjestih u satak tv kazivanja. Kakvu god im odoru od sopstvene duše skrojio, pretijesno im. Pa kako u intervjuu kojim ste me počastili? Ali ću nešto od juče. Javljaju mi se sinoć iz Mostara Kapljice, šalju fotose. Jedna od njih, Amra, seli za Švedsku. Na apsid u Mostar stigle iz Makarske, Sarajeva, Beograda, Zagreba i Nerazmostarene s obje obale raznih nacija i vjera a istih poimanja; starije seje moje Milene. Šalju mi fotose, vedre, nasmijane a ja sam se rasplakao kao tetka neudavača. I sjetio kako sam im dojadio ponavljajući: “Ne interesuje me kakvi ćete pjevači, važno mi kakvi ćete ljudi biti”. Čule me. Ljepšu nagradu za 19 godina koliko poklonih “Kišama”, ne znam. I ne treba mi.
Ima li danas prijateljstava i putovanja kao što ste Vi imali: Šiba Krvavac, Vlasta Knezović, Pero Zubac…? Pero je u pjesmi ‘’Pismo Miroslavu’’ napisao: Ништа ни овде, ни нигде, није како смо сањали, / узалуд смо се инатили и узалуд смо се склањали. Jesmo li uzalud gledali filmove Hajrudina Šibe Krvavca?
MIŠO MARIĆ: O, ne! Ako ne kontate onih 16 dokumenataraca koje sam sa Šibom uradio. Ali i njih valja pogledati. Ne zbog mene, nego zbog Šileta, posljednjeg i najvećeg bh aristokrate, a mog najbolnijeg gubitka u ratu.
Knjigu “Mostarenje” ste posvetili kćerki, kao uspomenu na Mostar. U prvom dijelu knjige “Podsjetnik na Ljubav” su priče o Aleksi Šantiću, Osmanu Đikiću, ali i o Peri Zubcu koga smo pitali što i sada Vas, je li bolje što su Mika Antić i Zuko Džumhur ‘’umrli na vrijeme’’ te nijesu vidjeli bratoubilaštvo iz ‘’nesretnih devedesetih’’.
MIŠO MARIĆ: Mika je umro, Zuko preselio na ahiret, obojica na vakat. Posrećilo im se da ne vide pokop svojih ideala. Znate: i Mika i Zuko su ime ili prezime pisali latinicom – ćirilicom. Kad radih epizodu o Miki ode Vlado Perin u Mihajla Babinke 1, od djece uzme fotose. Na jednom se Antići lentrali u dnevnom boravku. Iza, na zidu, među slikama jedna je s polumjesecom i zvijezdom. A na haremu u Konjicu, gdje Zulfikar vjekuje uz majku Vasviju i oca Abdulselama, hafiza i glavnog imama u vojsci Kraljevine Jugoslavije, babin natpis je arabicom i ćirilicom. I Zuko je, kao i babo, hodočastio u Meku, što ni Titu nije smetalo. Za jednog susreta tražio mu Zuko hiljadarku u zajam, načeo se, iz Užičke će na Skadarliju, a prazni džepovi. Stari mu odgovorio: “Bogamu, Zuko, ja nisam banka, ja sam Maršal, ne nosim toliko keša. Ali ako budete dizali kredit, rado ću vam biti žirant”.
Davno, vrlo davno, tačno prije 35 godina, u godini ZOI Sarajevo, Mika Antić i Pero Zubac su dobili Februarsku nagradu grada Mostara na Vaš predlog. Nekako se skoro kroz cio razgovor podsjećamo Antića, pominjemo Zubca. Kako se grade velike prijateljstve u životu? Kako znate koja su prijateljstva prava a koja privremena, povremena, interesna?
MIŠO MARIĆ: Nemam iskustvo sa povremenim, interesnim prijateljstvima. Ta se prijateljstva dogode neplanirano, kao Zubčeve modre kiše u Mostaru.
Recite nam nešto o prvim godinama u Ekseteru, engleskom državljanstvu, prvom poslijeratnom dolasku u Beograd, susretu sa Zubcem, Vesnom Kaćanski i Željkom Samardžićem… Kako kaže Vaš ‘’blizanac’’ Pero Zubac, mnogi vaši zajednički prijatelji su prešli na Drugu obalu: Arsen Dedić, Kemal Monteno… Sjetimo se i njih.
MIŠO MARIĆ: Ne sjećam ih se, sjećanje je povremen pojam, dišem i damaram s njima. Žive sa mnom, nadživjeće me, želim s boljim od mene.
Pero Zubac se rado sjeća vaših putovanja do njegovih sestara u Nevesinju, kako su bile nenadmašne Vlastine interpretacije Antićeve ‘’Mahovine’’ i ‘’Mostarskih kiša’’ u Mostaru, ‘’Stojanke majke Knežopoljke’’ u Bosanskom Petrovcu, Vašem rodnom gradu…
MIŠO MARIĆ: Silne su godine minule, po sjećanju se hvata paučina, scenografija blijedi. Ali kad ste me podsjetili pa se obazrem onda svi koje pomenuste i još takvih, Bogomdanih bljeskaju u sjećanju kao ljudski svjetionici. U moru životne nevere (iznanadne kratke oluje na Jadranu), sačuvali su me da ne zalutam. Moj Pera, kasnije Mika, Skender, Kiko, moje zakletve, od tanana materijala učinili su me pjesnikom. Ne baš naročitim, ali za glazbenu upotrebu bar.
Izet Sarajlić je napisao u jednom stihu da bi samo Matija Bećković mogao (ali neće!) da napiše muslimansku varijantu ‘’Stojanke majke Knežopoljke’’. Zašto nemaju danas pjesnici pored talenta, kako zapisa Sarajlić i ‘’Skenderovu ljudsku širinu’’?
MIŠO MARIĆ: Skender je prvi petrovački komšija mojih Smiljanića po majci, plaho nam se pazile familije. Poslije se dogodilo da je u Mostar došao 1958. a ja dvije godine potom.
Bijasmo jedine podgrmečlije pod Veležom, pa me prigrlio. Sigurno više kao siroče, iz merhameta, nego poetski talenat. Od Skendera i Alekse sam učio, ufam se naučio, šta Čovjek znači. Kad 20 hiljada opravdano prestrašenih bh Muslimana 1896. pred Austrougarskom bježi za Tursku, Aleksa je zalelakao: “Ostajte ovdje”! Kad ’42. ustaše, (nipošto Hrvati) zatiru Kozaru, onda je Salihbegov sin Skender zabugario: “Joj, Srđane, Mrđane, Mlađane…”! Nit jedan Musliman 1896, nit jedan Srbin 1942. sem Alekse i Skenedra… Dalek, ne čujem takve Ljude pa kako ću Pjesnike? Ima ih, ne sumnjam, ali su im počupali glasnice il’ stavili demfere.
Sarajlić je šetajući gradom mladosti tražio ulicu za svoje ime. Neku običnu, svakodnevnu, da u njoj može ispred hajke da se skloni i čovjek i pas… Kojih se ulica i sokaka najradije sjećate, bosansko-petrovačkih, mostarskih, sarajevskih, ekseterskih… nekih drugih?
MIŠO MARIĆ: Svih gdje su me dočekivali s ljubavlju, gdje sam ostavio srce.
Pero Zubac nam je ispričao da je Mika Antić imao želju da umre u Mostaru, kad god je bio jako bolestan bježao je u Mostar. Nije mu se ostvarila ta želja. Mediji su prije nekoliko godina prenijeli da ‘zanesenjak’ Mišo Marić ne želi ni grob da mu bude u Mostaru. Je li se u međuvremenu promijenili mišljenje o gradu na Neretvi?
MIŠO MARIĆ: Za jedan 29. novembar, brat Mika zaglavi u bolnici. Pa ga intervjuišu. Shodno prilici, a nepristojno, pominju mu to o umiranju u Mostaru I pitaju: “Šta je za vas Mostar”? Odgovara: “ Za mene je Mostar Mišo Marić”. To je najveće priznanje kojim sam nagrađen u životu. A grob, ne želim nikako, obaveza je. Kako svom dobitnom trilingu Dama, Azri, Milenoj i Belli, kad su me već oslobodili svega što im u Mostaru skupljah 32 godine, ostaviti u amanet da bar o nekim datumima nose cvijeće, trijebe travu, glancaju mramor; to mi se zbilja čini grijeh. Rekao sam Azri nek me spale, ture u veliku teglu od kiselih krastavaca, kad pođu na jug prospu malo u Radobolju, volim reći da je šumila pod našim prozorima kao sevdalinka, ili na bezvodno Petrovačko polje. Može i u obližnji British Channel, svejedno.
Podsjetite nas na Vaše reporterske i novinarske dane u “Slobodi”, mostarskom listu. I napravite paralelu između tog vakta i ovog nevakta kada su u pitanju mediji. Da li za ratove veću krivicu snose vođe i generali ili ratnohuškački novinari? Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možete da pohvalite kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučite našim čitaocima, a da to nije samo FACE TV Vašeg prijatelja Senada Hadžifejzovića?
MIŠO MARIĆ: Najkraće: porediti onu zlatnu medžidiju SFRJ sa izlizanim bakrenjacima u koju su je usitnili, ne mogu. Nit bilo šta iz njenog vremena… Da donosim sud o medijima, ni to ne mogu, jer još uvijek više pišem nego čitam, nevažno koliko vrijedi to što radim. Sjećam se: po dolasku u novinarstvo dobih prve dvije godišnje nagrade Udruženja novinara BiH, dva Kupa reportera Radio Sarajeva, smatralo se ravnim. Nisam više učestvovao na konkursima, sad ću biti bezobrazan: da sam, valjda bih još koju. NIKAD I NIKO iz vlasti mi nije savjetovao, a kamoli naredio šta da pišem, preko 20 puta sam tužen jer sam jurio pravicu, nikad osuđen. Kad dođe do Sarajeva govorili su: “Ma pustite Mišu, piša uz vjetar, al’ je pošten”.
Unazad 30-tak godina došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve više se trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diploma i radno mjesto… Je li život u SFRJ bio bolji ili smo mi tada bili bolji ljudi?
MIŠO MARIĆ: Moral i religija su iz iste priče. Ovdje slave Richard the Lionheart, Ričarda Lavlje Srce. Desetine i destine knjiga, filmova su sačinili kako je išao da oslobađa Hristov grob. Shit, rekli bi Englezi. Bio lopina, sjecikesa, ubica, išao da pljačka… Pa se sjetite svih klanica od krstaških ratova do danas s opozivom na Svevišnjeg. Neće marksizam, ako iko uspije definitivno smakuniti Stvoritelja u bilo kojoj religiji, onda će samo pohlepa. Uz božji blagoslov je i katolički Jasenovac i pravoslavna Srebrenica… I danas, kad otklanjaju vakat namaz u Karađozbegovoj u Mostaru, pravo u “kafanu” kod Tepe, merače lozu iz fildžana da ih Allah ne bi vidjeo!? U ono što se kunu, oni lažu. Ne svi, ali ih ne fali. Da budem iskren: od današnjih bogomoljaca u sve tri vjere kod nas, većih nevjernika ni u literature nisam sreo.
Vjerovatno će se lingvisti složiti da je danas jedan te isti jezik kod Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca. Zašto toliko ima otpora nekih prema nazivu bosanski jezik i otpora nekih drugih prema ćiriličnom pismu? Šta je za Vas edicija EVERGRIN ART RABICA SARAJEVO. I je li Sarajevo gdje je nekad bilo?
MIŠO MARIĆ: U Londonu ’93. upoznam prof. dr Celiu Hawkesworth, vodila Institut za istočnoslavenske jezike, već prevela Andrića, kasnije će najvažnije naše. Angažovala se oko BiH, obezbjeđuje djeci stipendije, prevodi što napišem o našoj nesreći za Vanessu Redrgrave koja to govori po UK, USA. Prve honorare mi namakla prevodima kratkih priča ca BBC World Service, neće da naplati. Tad je i predsjednica Udruženja slavista svijeta, pa priča kako im se iz Hrvatske obratio akademik, mislim Pavletić, sa zahtijevom za podjelu jezika. Govorila kako su odbili jer je veća razlika između onog koji govore Englezi i Škoti. Da skratim: jezik su kod nas stvarali najumniji od pera, a dijelili najtuplji od politike. Ne smeta mi da se jezik Bosne zove bosanski, mada… u uvodu prve hrvatske gramatike 1604. Bartol Kašić piše da je korijen za hrvatski našao na govornom području između rijeka Neretve i Rame. 210 godina kasnije Vuk Stefanović Karadžić u prvoj gramatici srpskog piše da je korijen našao u Istočnoj Hercegovini, pogranično područje prema Crnoj Gori. Ako su korijeni oba u Hercegovini, država se zove Bosna i Hercegovina a jezik BiH je obogaćeni sh-hs, šta fali da se jezik zove bosanskohercegovački. Ja upotrebljavam “bosanski”, jer mi je kraće, a mislim na bosanskohercegovački. Ćirilicu sam, naučio u osnovnoj, nikad pisao, mislim da se ni potpisati ne bih bez muke. Ali svima je pradomaja staroslavenski, ćirilični. Uostalom, neka zovu kako god ko hoće, samo nek se ne čakijaju zbog jezika, posebno polupismeni. A Goran Mikulić, vlasnik Rabica, jedan je od moje braće. Ne zato što me štampao nego što bdije nad najvećom seharom bh blaga: umjetničkom dobrotom. Nedavno mu uredih knjigu o Kiki, sad pomogoh oko 10-og Sarajeva, planirasmo jutros nešto posebno uz 70. rođendan kojem uspravan hodi, nek mu je srećan!
Je li pretjerana naša zabrinutost da se preko ,,dnevne doze islamofobije’’ priprema ambijent da ulogu evropskih Jevreja 30-tih godina 20. vijeka zamijene evropski muslimani 21. vijeka? Možete li dati savjet šta muslimani u Evropi (i svijetu) treba da (u)rade da razbiju taj strah, to nepovjerenje i netrpeljivost prema njima (nama)?
MIŠO MARIĆ: Muslimani su moj narod, kao moja Azra, stotine mojih prijatelja… Nikad mi ljubav i poštovanje nisu određivali nacija i vjera, samo ljudska dobrota. Kad pitah Šibu kako pravi filmove, objasnio mi: “Mariću, klinče lipovi, uzmem dobre i loše momke, pustim da se kokaju, ja kao reditelj navijam za dobre”. I sva podjela svijeta se svodi na to Šibino DOBRI MOMCI i loši momci. Pa prije bih krep’o nego da mi je bliži zločinac zbog NEUPITANOG nacionalnog porijekla, nego moja dječija, komšijska petrovačka raja, najviše muslimani. Da Srebrenica nije i moj neprebol, da Jasenovac, Aušvic i stratišta nevinih preko svijeta i bezvremena nisu moji, izdao bih besramno podlo i svoje znane i neznane porodične grobove.
U Drugom svjetskom ratu pobijeđene su fašističke vojske, ali ne i fašizam kao ideja i politička metoda. Ako je fašizam preživio i sada se vraća čak i tamo gdje je bio pobijeđen, može li se čovječanstvu na ovom nivou razvoja, a poslije Prvog, Drugog i Hladnog rata dogoditi i Treći svjetski rat?
MIŠO MARIĆ: Moguće. Ljudi se strasnije mrze, nego vole. A ima engleska riječ “greed” – pohlepa. Mislim da je uzrok svih zala.
Dobitnik ste nagrade za životno djelo iz oblasti književno-novinarskog rada, kao i sveukupan doprinos kulturno-umjetničkom stvaralaštvu Bosne i Hercegovine, u okviru 20. tradicionalne manifestacije Dani Skendera Kulenovića. Tako ste se vratili u rodni grad Bosanski Petrovac. Koja nagrada Vam je najdraža? Šta pišete, šta planirate da publikujete u 2019. godini?
MIŠO MARIĆ: Puno mi znači, Petrovac me odnjihao, odgojio. Oktobra lani uz Skenderovu za životno, donese mi producentkinja Face TV Arijana poklon Ešrefe Krvavac, Šibine supruge. Poslala mi par fotosa s dirljivim posvetama, tri Šibine kravate i kaiš. Ne znam koja mi nagrada draža.
Rožajska Avlija je raspisala međunarodni konkurs za najbolju pjesmu i priču o pomirenju i izgradnji trajnog i održivog mira na Zapadnom Balkanu. Radovi će biti objavljeni u zborniku mirovne poezije i proze ‘’NOVI MOSTOVI / НОВИ МОСТОВИ’’. Možete li na temu pomirenja i mira van konkurencije danapišete nešto za uvodnik zbornika, ili makar da poručite našim čitaocima?
MIŠO MARIĆ: Molim za razumijevanje i oprost, bih rado, ali nemam više ni vremena ni snage da tipkam. Ali ću vam iz zapisa “Bio jedan jedan most”, iz jauka na vijest o smrtnom slučaja u porodici, utorak 9. novembra 1993, kopirati citat: “Mostovi se grade kako čovjek ne bi morao naokolo. Da prepriječi, da mu je bliže tamo gdje mu se hoće. S mostovima se obale rukuju i orođuju. Mostovi su okamenjene duše pomrlih duga nad vodama. Ni jedna građevina što je čovjek pameću i dušom smislio nema toliko duše kao most. I nijedna čovjeku i zavičaju nije tako privržena kao most. Mostovi, od svih građevina, nose najviše ljudskog u sebi. Most je najbliži čovjekov rođak. A opet, ne bi mosta sličnog ovom mostarskom, pogubljenom. Mostovi su, počesto, nalik jedan drugom. A on bi nalik samo sebi i mjesečevom luku što se ogleda u vodama Neretve dok je noć tiha a mjesečina blaga”.
U 19. broju časopisa Avlija, objavićemo pored intervjua i Vaše pjesme, portret, biografiju, esej, porodične fotografije… Jeste li imali avliju u rodnom Bosanskom Petrovcu, voljenom Mostaru, imate li je sada 200 milja jugozapadno od Londona gdje sada živite? Šta za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?
MIŠO MARIĆ: Dobrota, komšiluk, druženje, rahatluk… Najdraža djetinja avlija, bila mi na Mejdanu, u Bosanskom Petrovcu. S mojim Osmom, Žarkom, Ekom, Salihom, Smajilom, Slavom, Husom, nek oproste nepomenuti, sveta je i obimna kombinacija Biblije i Kurana. U Mostaru ih je bilo puno. Najdraža mi bila u Dojnjoj mahali kod vrlog prijatelja, Emira Balića, znate ga po lasti sa Starog, zajedno smo i u onoj Merlinovoj on, Vaha i ja, čiji refren počinje; “Kako si Mišo, kako si brate…”? Često svraćao, s proljećem sabirao, čitava Mahala mirisala na prženu kafu i jorgovan, Chanel 5 nije ravan. Dođem poslije rata prvi put, opet proljeće, opet miri. Dočekaju me Emirova majka Safija, zvah je kao i on mati, i supruga Dženana. Zidovi ranjeni gelerima, ali sređeno, raskošno cvjeta. U neko doba Dženana kaže: “E, sad ćemo se sabrati k’o nekad, odoh pristaviti”. Majka Emirova kaže: “Ne možeš ti Miši praviti kahvu, ja ću”. Pa ode. Rasplačem se od sreće, tuge, ponosa. Imala je tada 92 godine. Kuću kućom i avliju avlijom, čine ljudi.
I nešto što me niste pitali: Svake, za posljednje tri godine, promovisah u Šeheru po Antologiju: Umjetnici BiH u dijaspori, Pjevani pjesnici i Aleksa Šantić. Kad bih promovisao Antologiju Ljudske Plemenitosti i Časnosti, onda bih umjesto Prologa uvrstio svetu i usvjetnu priču koja mi krasi vijek. U kojoj mi Rožaje zemljopisna i srčana prijestonica trajanja, udžbenik o Dobrim Ljudima pa mi strašno stalo da bar s vama podijelim. Ovako:
Moj djed po majci, stolar Dane Smiljanić, izrodio s bakom Olgom puno djece, do onog rata preživjele tri kćeri i pet sinova. Njemu, najstarijoj kćeri i sinu u ratu se nije posrećilo, bude to u zloljuda vremena. A krajem ‘20-tih, početkom ‘30-tih “preko Privrednika”, tako se zvalo, djed pošalje najstarijeg Dušana, on dovede mlađeg Milorada, Miću na zanat u Skopje. Kad završe, zaposle na šumarsko-drvnom radilištu u planini, ne znam ime, znam po ujakovoj priči da je planina iznad Rožaja. Balisti ih 1941. godine pokupe u Peć, u zatvor, osude na smrt, sutra će ih strijeljati. Uveče dođu Rožajci, Albanci muslimani iz tog planinskog plemena. Vele: “Ima da puste Smiljaniće, dali smo im besu’’. Ugledni su gorštaci, puno ih je a i naoružani su, oslobode ih, na konje pa u Rožaje. Dadne im ujak Dušan, šef radilišta, ključeve od skladišta, oni ih opreme i isprate u partizane. Rat kao rat, znate već, al’ prežive. Kad se 1945. godine moj Dušan pojavio u Rožaju, dočekaju ga kao najrođenijeg, ugoste bogatstvom sopstvene sirotinje, odvedu do skladišta. Daju ključ, otvori. Pričao mi: “Prašina popala, paučina. Bilo alata, konzervi, kabanica, čizama, dinamita; ama svega bilo. Shvatim: niko nije ušao od ‘41, a valjalo bi im. Muško sam, nije adet a plakalo mi se.”… Poslije rata ujak je direktor Drvnog kombinata “Boris Kidrič” u Kosovskoj Mitrovici, puno Rožajaca radilo tamo. Kad ga posjećivasmo, najviše njegovih prisnih prijatelja bili su muslimani, Kosovari, njegovi šokovi. Po penzionisanju, ujak se preselio u Rašku. Krajem ‘60-tih išao sam da ga ispratim na tamošnje groblje. Bijelilo se od bar hiljadu keča, klečali i učili. Tu sliku nisam, nikad neću zaboraviti. A kako bih?…
…Ovaj je život čudo jedno, što god sam stariji sve više sam zbunjen a ovo sjećanja me čini sretnim i ponosnim što sam čovjek. Žao mi što nisam bliže Rožaju, tragao bih za ujakovim planinom i njenim ljudima. Jedino što mogu, hvala Avliji na tome, u ime svojih otišlih i živih nakloniti se tim davnim Neznanim a njihovim potomcima, vjerujem nalik na pretke, poželiti sreću i podijeliti nauk da je ogromna čast biti iz te gorde balkanske avlije… Raspilavih se, evo. Shvatićete zašto i, molim, pravdati ovom dalekom dužniku i prijatelju iz Nedođije.
Milenko Mišo Marić, pjesnik, novinar, boem, utemeljitelj Mostarskih kiša u Mostar dolazi davne 1961. godine, a generacije građana Jugoslavije su odrastale uz njegove pjesme koje su interpretirali Indexi, Zdravko Čolić, Kemal Monteno kao i mnogi drugi. Danas Mišo Marić predstavlja simbol grada na Neretvi.
Marić je objavljivao u desetinama novina, magazina i književnih časopisa u SFRJ, honorarno uređivao novine radnih organizacija u Mostaru i Hercegovini.
Objavio je zbirke poezije “Gdje umiru ptice”, “Našom pjesmom zemlja jača”, “Živ je Tito”, “Ljubavi i molitve”, “Pan s crnom frulom”, prozu “Mostarenje”, “Dnevnik jednog apatrida”, “Alekas – podsjetnik na ljubav” – lirska monografija uz 150. godišnjicu rođenja Alekse Šantića, lirsku monografiju “Pjesmo moja”, antologiju i monografiju bh umjetnika u dijaspori, “Svjetionici”…
Bio zastupljen u školskim udžbenicima i monografijama, autor recenzija i predgovora za poetske zbirke i likovne kataloge, uvršten u poetske i muzičke antologije u BiH i SFRJ, nagrađivan za poetske i prozne radove, prevođen na slovenski, albanski, engleski, španski, mađarski, finski, švedski, norveški i ruski.
Po broju od oko 200 pjesama i tekstova najkomponovaniji autor u istoriji Mostara.
Za tekstove u zabavnoj muzici više puta prvonagrađivan na najznačajnijim festivalima lakih nota u BiH i SFRJ. Autor je libreta za kantate i oratorije s temom iz NOB-e (Emil Cossetto: “Titova biografija”, Vlado Mustajbašić: “Sutjeska”, Slobodan Bodo Kovačevic: “Krajina”…).
Scenarista je najpoznatijih YU svečanosti obilježavanja značajnih godišnjica iz NOB-e, centralnih republičkih i saveznih “Dana mladosti”.
Prvi je predsjednik Komisije za Kulturno-zabavni život ZOI Sarajevo ‘84.
Osnivač i umjetnički rukovodilac dječijeg ansambla “Mostarske kiše” do rata.
Autor scenarija za dokumentarne filmove; s kraja 1970-tih do rata autor tekstova u svim dokumentarcima Hajrudina Šibe Krvavca; stručni savjetnik u seriji i filmu “Aleksa Šantić”.
Od ulaska u novinarstvo bavio se i humanitarnim radom. U ratu, kao konzul Prve dječije ambasade Sarajevo organizovao i rukovodio evakuacijom oko 10.500 majki i djece iz Mostara, u ratu kao volonter EU oko 2.300 iz Bosne iHercegovine u inostranstvo.
Pored nagrade za životno djelo u sklopu manifestacije ‘’Dani Skendera Kulenovića’’ 2018. godine, Marić je dobio i niz drugih nagrada: “Zlatna značka” RK SSO BiH, “Zlatna plaketa Dana mladosti” SK SSO SFRJ, “Plaketa Bosanskog Petrovca”, “14. februarska nagrada Mostara”, nagrada “Hasan Kikić”, Plaketa “UNTAT” Ujedinjenih nacija…
____________________________
Istaknuta slika: Mišo Marić sa suprugom Azrom
Pročitajte i:
