Mihaela Gašpar: Heptanon, Metadon, Suboxon, Cipralex, Velafax… (Zlatko Tomičić 2010 – druga ngrada

Filed under: nagrađeni radovi,Zlatko Tomičić 2010 |

Ponekad se u meni probudi pjesnik i tad mi sve riječi zvuče kao istrgnuti dijelovi iz pjesama. O tome ne pričam nikome; ni sinu, ni ženi. Naročito ne njoj. Njoj zapravo više uopće ne pričam. Obraćam se tokarenom stolcu, kauču sa čijih su rukohvata već davno iščezle šare, kredencu u kojem su raspareni servisi za čaj složeni u krhku piramidu.
„Kako si“, upitam raskriljenu utrobu komode na čijim su policama oštri rubovi bijele štirkane posteljine.
I komoda uzdahne duboko namjesto moje žene koja u nju upravo polaže nove vrećice kamfora.
„Jesi li ručao“, ponekad me tiho upita hrastov stol u blagovaoni za kojim sjedi moja žena i, ne podižući pogleda, drvenim bojama riše djevojčicu u vrtu. Ni ona ni ja, već odavno ne stanujemo u ovom stanu. Već odavno ne stanujemo ni u svojim životima.
Naš je sin viši od dovratka. To sam shvatio neki dan kad je u nastupu ludila zamalo čelom zapeo za nj i na trenutak mi se učinilo da sam nekad davno umislio da je jednom bio dječak posjednut na hrastov stol, koji je plakao zbog ozlijeđenog koljena i alkoholnog obloga. Često mi se događa da ga se uopće ne mogu sjetiti u djetinjstvu, kao da se nekamo izgubio a mi smo ga zaboravili otići tražiti. Na licu čovjeka koji je umalo zapeo za dovratak uglavnom ne postoji ništa što bi me podsjećalo na mog sina, pravog sina.
Kad vam kažu da je vaše dijete ovisnik, sve što vam ostaje jest čekanje da prođu godine. Ponekad zaboravim što uopće čekam, čemu čekanje služi i zašto je to jedino što mogu činiti, ali tako je i sa svim poslom kojeg čovjek započinje, a i život je na kraju jedno dugačko čekanje između rođenja i smrti ispunjeno tek namreškanim događajima koji se pak sastoje od tisuće malih i varljivih čekanja. Moja je žena daleko strpljivija čekačica nego što sam ja sam i ponekad joj zavidim na tom strpljivom čekanju od kojeg se sastoji njezin dan. Ja u svom čekanju nemam nade. I moj tokareni stolac i kredenc odavno su oslobođeni od nadanja.
Ponekad, kad moj sin izmučen ludilom zaspi, nadvijem se nad njegovo čelo i utisnem očinski poljubac. Ne činim to zbog njega, činim to zbog sebe jer se moram podsjećati da ga volim, dužnost roditelja je voljeti svoje dijete. Odvajam svoje loše misli od očinske ljubavi. Težak je to posao, kao da čistite sitne mrave iz tegle šećera, sa svakim mravom na jagodicama prstiju ostaje nekoliko zrnaca pa je sadržaj tegle neumitno sve manji. U loše misli spada i ona kad poželim da je moj sin mrtav, da je mom vječnost dugom čekanju došao kraj. Moja mu žena miluje bolne vene i otire znoj s mršavih prsiju, a ja potiho molim njegovo srce da se zaustavi. Očeva je dužnost  prvo ponuditi svoj život na raspolaganje, ali budućnost ništa ne bi imala od mog sina jer moj sin nema budućnosti. On je mrtva duša zalijepljena na mršava rebra, u njegovoj glavi stanuje živo ludilo koje nas ponekad natjera da plačemo u svojim kutovima skriveni jedni od drugih. Svi troje imamo svoje malene kutove u koje istresamo svoje suze.
Moj je maleni kut prostrani voćnjak i u njem mi padaju na um sjajne riječi koje ću jednom sastaviti u stihove. Ponekad iz tog voćnjaka poberem prezrele kruške od kojih pečem rakiju kao što mi je to jednom pokazao moj djed. Sastavljam u svom kutu, svom zrelom voćnjaku, veliki kotao i pod njim ložim vatru. S brda krušaka čuje se zujanje razdražljivih osa. Dok premećem kruške u kotao s mojih se ruku cijedi slatki sok i moram neprestano odmahivati  da se spasim od osinjih uboda. Voda vrije, kotao je spreman, kruške pobrane, a stihovi se krcaju jedan za drugim na sljedove moje maštarije. Ponavljam ih svakodnevno da ih spasim od zaborava.
Jednom smo se vozili vlakom u toplice; moj sin, moja žena i ja. Iz košare je mirisala pita od krušaka i bio je jednak dan onome u mom voćnjaku. Moj je sin gurao glavu kroz spušteni prozor i veselo cičao kad bi kraj nas projurila stijena ili kad bi vlak ušao u tunel, a ja sam ga čvrsto držao oko struka. Pružao je ruke i lovio korov koji je rastao iz stijena kraj kojih je tutnjio vlak i svako malo tražio komad pite iz košare.
„Nemoj više jesti, pozlit će ti“, rekla mu je majka, ali on je samo pljeskao ručicama, u žurbi nagurao novi komad u usta i nastavio loviti korov naginjući se sve više kroz okno vlaka.
„Past će“, govorila je u strahu. „Ne brini, čvrsto ga držim, ništa mu se ne može dogoditi“, uzvratio sam i još jače stegnuo ruke. A onda je maleni vrisnuo. Od tutnjave vlaka nismo čuli vrisak, vidjeli smo ga na njegovom licu kroz prozor. Plakao je i grčio šake, a mi smo na silu prstima čupali rastopljenu pitu iz njegovih usta da se ne uguši. Tek kasnije, kad mu je prst na ruci počeo oticati, znali smo da ga je ubola osa.
„Rekao si da mu se neće ništa dogoditi“, kroz plač me krivila a ja sam šutio bez osjećaja krivnje ali s osjećajem potpune nemoći. Kao da me tog dana zatrovala nemoć koja je s godinama uznapredovala u kroničnu bolest.
Moja žena u svom kutu riše djecu čije obrise kasnije popunjava drvenim bojama. Ne čini to jer smo izgubili svog sina od kojeg je ostalo samo nepoznato voštano lice zabijeno u svoj sumorni kut, već stoga što su likovi djece jedino što umije nacrtati, uz crtež gitare koji joj najbolje ide. Nekad je znala narisati i medvjeda, ali je s godinama zaboravila. Kad završi crtež, objesi ga u hodnik gdje stoji sve do idućeg najboljeg crteža. U njoj doista postoji neka umjetnička crta, ali preslabašna i grbava da bi mogla razumjeti da želim jednom zapisivati svoje riječi i tvoriti stihove. Osim crteža djece, u svom kutu čuva uspomene koje su za našu obitelj odavno izgubile vrijednost. Ne možemo se više smijati njezinoj majci koju je jednom proklela susjeda iz razloga što joj je otrovala mačku. „Ako si je ti otrovala, narast će ti grba“, rekla joj je ta žena u nedoumici. I njezina je majka, svako jutro nakon što bi ustala, pregledala svoja leđa u potrazi za prvim ispupčenjima. Ponekad bi i nas znala pitati da pogledamo raste li joj što. Eto, takvim tricama moja žena zatrpava svoj kut.
U kutu moga sina gola je praznina, tek rijetko zaiskri kakav duh. O tome sam jednom u glavi zapisao čitavu pjesmu, jednom dok još nisam znao za taktiku spašavanja stihova od zaborava. Ja, ponekad, zbog očinske dužnosti i u maniri pravog pjesnika, redim njegov kut. Moja žena vrišti od smijeha kad čuje da njegove lijekove imenujem poput cvijeća. Ne voli izgovarati nazive lijekova, ne voli premetati kutijice u kojima su pakirani, ni onaj šuštav zvuk kad tableta iskače iz svoje plastične košuljice u dlan, spremna za vršak jezika koji je očekuje.
„Tako si degutantan“, govori i prekriva ušne školjke prije no što će dohvatiti crvenu boju kojom će obojiti obraščiće dječaka koji je upravo niknuo na bijelom papiru pred njom.
Heptanon, Metadon, Suboxon, Ciperalex, Velafax…
Jaglac, Anemona, Ljiljan, Petunija, Zumbul…
Nastavljam cvjetni niz spreman na dnevno ponavljanje stihova prije no što ih dohvati zaborav.
Iz kuta me već mami miris krušaka.

O autorki: Mihaela Gašpar, rođena je u Zagrebu 10. Travnja 1973. Živi i radi u Samoboru. Kiparica je. Piše prozu, eksperimentira s poezijom, iako još uvijek više u ulozi konzumenta iste.
Objavila je roman „ Bez iznenadnih radosti molim“ u izdavačkoj kući Aora iz Zagreba.
Prozni uradci su joj objavljivani u Vijencu, Večernjaku, nekoliko puta u književnom časopisu RE, na trećem programu Hrvatskog radija, na televiziji VOX, Sfermentaciji te je sudjelovala na Festivalu kratke priče u Zagrebu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*