Marko Gregur: Wiener Walzer (Ulaznica 2012 – prva nagrada za prozu)

Filed under: nagrađeni radovi,region,Ulaznica 2012 |

U pet ujutro teško se vučem ulicom Mariahilferstrasse. Imam osjećaj da neću uspjeti stići do hotela – noge su mi olovne, a mjehur pun.
„Vidiš, nigdje ni jednog jedinog grafita“, opet mijenjam temu. „Ma gdje je ta Europa? Ma koja to Europa?“ nastavljam, pokušavajući oponašati Despotov način na koji govori rečenice iz romana Na rubu pameti. I ja kao da sam na rubu pameti. Svakako bih mogao poludjeti zbog mjehura. Imam slab mjehur, prilično sam siguran.
„Dobro, imamo mi još puno do hotela?“ pitam Inu kao da je ona Papa Štrumf.
A nije, ni blizu, ne mislim na hotel, već na nju, pogledaj samo kako je lijepa. Ona nije Papa Štrumf, iako redovito vodi brigu kamo i kud idemo, ali ja bih svakako mogao biti Mrgud.
„Marc i Dani su baš dragi“, primjećuje Ina.
„Aha. Ali znaš da dok to ovako kažeš ispada kao da govoriš o dva dečka?“
„Baš si blesav! Pravi balkandžija“, smije se Ina.
„Ma, koja Europa, gospodo…“
„Daj se stišaj“, neugodno joj je, ali ne previše, zbog onog punča, kuhanog vina i pjenušca.
„Znaš da sam pitao Dani da li je često pitaju gdje joj je Kylie?“
„Aha“, kaže Ina i štucne. „Sad mi se još i štuca“, požali se pa opet štucne.
„Malo glupa fora, ha?“
„Tak…“, hik.
„A nije ju odmah ni skužila. Valjda se izgubilo u prijevodu.“
„Da mali moj, ti si puno duhovitiji na hrvatskom nego na engleskom.“
„Meni se fakat jako piša. Jel’ hotel daleko?“

Imam svu silu pitanja. Sedmu silu pitanja, tako barem Marcu objašnjavam ili bolje reći pravdam to što ga obasipam privatnim pitanjima. „Pišem članak za jedan časopis, samo zato te pitam, nije da me osobno zanima“, govorim ali prešućujem da je to više želja, a ne gotova stvar i kao da čak malo vjerujem u to što mu govorim, valjda zbog šnapsa. Nikako mi ne želi reći koliko zarađuje, a meni se to u tom trenutku čini strahovito važnim. „Cvaj tauznt ojro?“ pitam,a on se samo smješka i sliježe ramenima. Povisujem pitanje za petsto, on se samo smješka, tri, pitam, on se smješka, četiri tisuće, Marc se smješka, vidim da će ovo biti teško, a onda  mi sine kako da spasim i njega i sebe, valjda je to novinarski nerv ili mi je dosta i za divno čudo odustajem, gotovo nikad ne odustajem od teme razgovora s toliko popijenih pića i pitam: znači, zarađuješ više od prosjeka? Briljantno, nema što. Da, odgovara on i obojica možemo odahnuti. Ina i Dani su na wc-u pa je nema da me zaustavi, prekine u sljedećem, političkom pitanju. Sjajno da su oni iz Klagenfurta, iz Koruške, jer da su iz bilo kojeg drugog dijela Austrije ne bih mogao postaviti tako precizno pitanje. Čak ne znam ni kako se zovu austrijski predsjednik ili kancelar.
„Misliš li da je to doista bila nesreća ili da je ubijen?“
Marc se opet samo smješka. Sliježe ramenima. Već pomišljam kako s tim Austrijancima nikako na zelenu granu, a onda se Marc odlučuje na odgovor.
„Gledaj, on je tom cestom vozio svaki dan.“
„Znači, ubijen?“
„Pa… Da.“
Zadovoljan obavljenim zadatkom odlazim po rundu. Ionako je na meni red. Za divno smo čudo naletjeli na tipa koji ne inzistira da svatko sam plati svoje piće. Kad bih još samo imao urednika kojem bih taj račun mogao podvaliti pod trošak.

Čini mi se da hodamo stoljećima. Možda stoga jer i hodamo. Od palače Hofburg i Stephansplatza do neonskih natpisa Kika, Bille i H&M-a pokraj kojih prolazimo, prošla su stoljeća. Takve mi se trgovine koje svojim blještavim natpisima probadaju oči i još k tome izrabljuju djecu jednostavno gade. Gadi mi se ova H&M-ova vesta koju imam na sebi. Pomišljam to reći Ini ali odustajem jer bi zahtijevalo mnogo pojašnjavanja budući je vesta poklon od punice. A ne da mi se opet o zemljama u razvoju, o pravdi i borbi da promijenimo svijet. Ini je također dosta toga i zapravo je lijepo od mene da sam je odlučio poštedjeti.
„Rekao mi je Marc da si ti jako znatiželjan čovjek. S puno pitanja“, govori Ina dok stojimo na semaforu.
Ubio sam ga. Ako nam se sutra doista jave za kavu onda su stvarno tolerantni ljudi.
„Pitao sam ga za Jorga Haidera. Misli li da je ubijen ili je bila nesreća?“
„Znači davio si ga masonerijom i teorijama zavjere?“
Za divno čudo nisam. Ne znam kako sam to propustio.
„To je već pomak“, odgovara Ina kad kažem da nisam.
„Ha – ha, jako smiješno!“
„Hik.“
„Rekao mi je da je glasao za Haidera.“
„To se ljude ne pita.“
„A tko je rekao da sam ga pitao? Kažem da mi je to rekao.“
Ina me pogleda, osmjehne se i odmahne glavom.
„Znači, nisi ga pitao?“
„Naravno da jesam. Pa ovo je uređena zemlja, Europa, dragi moj gospodine, Mitteleuropa, a krajnja desnica dobiva visoki postotak glasova. Morao sam ga to pitati.“
„I što je odgovorio?“
„Da Haider nije bio dobar za Austriju, ali je bio odličan za Korušku.“
Ina štucne. Dosađujem joj s politikom u novogodišnjoj noći.
Ne, neću izdržati do hotela, popišat ću se. Kad će više to zeleno?

Stephansplatz je krcat. Okrećemo se od pozornice postavljene ispred katedrale i probijamo prema štandu s pićem kako bi prije pola noći popili još jedno kuhano vino. Pedeseti put dobivam udarac kojeg ovaj put zaustavlja torba.
„Ako me još netko udari po torbi bojim se da će pjenušac eksplodirati.“
„Molim?“ Ina ne čuje što govorim jer joj opasno blizu uha urla neka žena. I to na njemačkom. Tako da nije istina da su na Silvestrovo u Beču samo Slaveni, Talijani i Azijci. Oni koji to uporno tvrde vjerojatno nisu zapazili domaćine samo zato jer su manje euforični. Sa čašama se pokušavamo vratiti na mjesto s kojeg smo krenuli, no sve ostaje na pokušaju. Trubači odlaze s pozornice i penju se gudači. Jen, dva, tri, dva, dva, tri, polako se zibamo. Meni odgovara gužva, zbog nje se ne vidi moj loš plesni korak.
„Možda da danas ne pijemo previše? Da možemo rano ustati i krenuti u razgledavanje?“ pitam Inu opasno blizu ponoći.
„Može, baš sam i ja to mislila. Poslije ponoći još malo prošećemo, popijemo kuhano vino pa idemo spavati.“
„Živjeli“, kucamo se.
Pijemo i plešemo. Primjećujemo da uopće nismo polijani. Vjerojatno zato jer ovdje svi graciozno plešu. Pogledam na sat na katedrali i vidim da je vrijeme. Dvije minute do ponoći. Vadim iz torbe bocu pjenušca koji smo donijeli od kuće. Ina ispija vino koje joj je preostalo u šalici. Počinje odbrojavanje zadnjih sekundi, po mojem satu dvije minute prerano pa jedva stižem otvoriti pjenušac, točno u ponoć. Ljubimo se, a zatim nam punim šalice. To je previše pjenušca za nas s obzirom da ustajemo u zoru kako bi se po muzejima pravili da razumijemo umjetnost pa se sav razdragan zbog trenutka okrećem i punim čaše mladom paru koji stoji iza nas. Gudači upravo započinju novu stvar.
„Wiener Waltzer!“ vikne Ina i prima me u plesni klinč.
Pravimo se da plešemo, to je jedino moguće u toj gužvi. Ispijamo pjenušac pa nam ponovno punim šalice. Onom paru također. Jedno ulijevanje kasnije započinjemo razgovor. Oni su Marc i Dani. Redovito ljetuju na  Jadranu. No, evo teme za razgovor.
„Jeste li za jedno piće na jednom drugom trgu?“ pita Marc nakon nekog vremena.
Pogledam na sat. Dva iza ponoći. Jedno piće nikog nije ubilo, a muzeji se ionako sigurno ne otvaraju prije devet. Pogledam Inu.
„Ali samo jedno. Moramo rano ustati“, kažem zatim Marcu.

Zeleno. Konačno! Najradije bih pojurio preko zebre, ali nisam u stanju, baš kao ni Ina. Zato polako, elegantno. Korak naprijed, natrag dva.
„Ovo, kako mi hodamo, to ti je Wiener Walzer“, primjećuje Ina.
„Vinski valčik, stara moja! Kuhanovinski!“
Čudno kako se na koncu čovjek ipak napije. Valjda  je do toga došlo jer je odluka da se nećemo napiti bila starogodišnja, a ne novogodišnja. Trebali smo pričekati ponoć. No, sad je kasno. Pijan sam i bojim se jutra. Mrzim tišinu mamurnih muzeja. Da, baš mrzim, ipak sam ja mrgud. I ne treba mi Papa Štrumf da mi kaže koliko je udaljen hotel jer nema šanse da izdržim.
„Ne mogu izdržati“, po stoti put obznanjujem Ini.
Dolazimo do još jednog raskrižja. Opet semafor. Crveno, naravno. Cupkam s noge na nogu. Zagledam se u znak na kući koji pokazuje da se na desnu stranu proteže ulica Nibelungen gasse. Pogledam zatim niz tu Nibelungen gasse. Nigdje nikog. Tek nekoliko metara niže u ulici dva su kontejnera za smeće. Brzo donosim odluku i stajem iza jednog te otkopčavam šlic.
„Znaš, gledam taj Beč i mislim si, ti, pa ovo je Europa“, zaključujem i pratim mlaz kako se slijeva prema semaforu i ulici Mariahilferstrasse, a Ina zaboravlja na stražarsku dužnost gledanja lijevo i desno te gleda samo mene i smije se. Uzvraćam joj pogled i pomišljam kako me neizmjerno voli. „Ona je moja Europa, draga gospodo! Samo moja!“ pomišljam zatim dok zatvaram šlic.

8 Responses to Marko Gregur: Wiener Walzer (Ulaznica 2012 – prva nagrada za prozu)

  1. Pingback: Mučenice u Koprivnici

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*