Marija Blažević Zalokar: tri priče (“Mihal Babinka“ 2011 – prva nagrada)

Filed under: Mihal Babinka 2011,nagrađeni radovi,region |

Majda i Ivan


Ona ima dijete. Lijepog, malog, dvomjesečnog sina. Čini mi se ponekad da to dijete postoji cijeli moj život. Čini mi se da dulje postoji za mene, nego za nju. Cijela jedna vječnost se protegnula otkako je ostala trudna.

Majda ima sina. Drži ga u rukama i izgleda tako skoncentrirano  na njegovo postojanje. Doima se odraslo, zrelo. Koliko vidim, ne pati od nikakve post porođajne depresije, koje se toliko bojala. Sjaji onim iritantnim sjajem, svojstvenim za žene koje su upravo postale majke. Taj sjaj će se s vremenom izgubiti. Ovo su vjerojatno  posljednji izdisaji tog blaženstva, jer on ima svoj rok trajanja. Nikad nitko nije vidio babu koja sjaji post porođajnim sjajem, pa makar imala osmero djece i petnaestero unučadi. To je jedna od velikih nepravdi prirode prema ženama. Blistaš 2-3 mjeseca, a sav  teret majčinstva nosiš cijeli život. Neki bi rekli da i radost majčinstva traje cijeli život. E, sad, o tome ne bih lamentirala, nisam još postala majka.

Ne bih znala reći da li mi je Majda prijateljica. Ona bi rekla da jesam. Ja bih njoj u lice rekla da sam joj prijateljica. Dalje od toga ne bih išla. Učinila sam mnoge stvari koje me kvalificiraju za licemjera stoljeća. Činjenica da ovdje sjedim, u njezinoj kući i gledam blaženi izraz na njezinom licu dok razmišljam o protekloj večeri, svrstava me u najgore ljude koji su hodali zemljom. Ali nemam grižnju savjesti. Nemam.

Vrata od Majdine i Ivanove sobe su blago pritvorena, tek toliko da mogu proviriti i vidjeti njihov krevet. Ivanovu stranu.

Jedna od velikih Majdinih kvaliteta je to što nije pretjerano pedantna, pa je jorgan blago zgužvan. Pogled mi stalno bježi prema tom krevetu i na trenutak se uplašim da će me taj pogled odati. I onda shvatim da to nema logike. Nitko normalan ne bi pomislio da mu prijateljica spava sa mužem, samo na temelju toga što zuri u njegov krevet. Samo bi meni na um mogla pasti takva pomisao, da sam recimo, na Majdinom mjestu. Ne znam da li je to zbog mojih dosadašnjih iskustava sa ljudima ili zbog toga što uvijek pretpostavljam najgore i obično budem upravu.

Beba se uspavala i Majda ga odnosi u krevetić. Ja iskorištavam trenutak samoće u njezinom dnevnom boravku i promatram to je mjesto, na koje se Ivan uvijek vraća. Metalna vješalica na koju odlaže svoju maslinasto zelenu jaknu kad ulazi u kuću. Upadljivi čupavi tepih po kojem gazi, stol od svijetlog drveta, koji služi samo za ukras, jer uvijek jede u kuhinji. Njegov svijet, njegov stvarni svijet. Onaj koji se broji.

Na trenutak mrzim Majdu. Smatram ju nedostojnom. Dosadna je. Žene postanu dosadne nakon što se udaju i rode. Opsjednute pelenama i kolicima, sve manje sliče na ljudska bića, a sve više na nekakve super strojeve u kojima se skuplja višak emocija koji povremeno eksplodira. Znam da se posljednji razgovor između njih vodio oko boje zida u boravku. Vidim da je sada nježno zelen. Ne vidim da bi bilo išta bolje ili gore da je bilo koje druge boje. Zaškiljim i pokušam zamisliti kako bi izgledao u drugoj boji. Isto. Dosadno, dosadno, dosadno. Ne razumijem zašto bi netko uopće želi razmišljati, a kamoli razgovarati o jebenom zidu. Zar se u to pretvorimo kad postanemo majke, supruge?

Majdu i Ivana poznajem cijeli život. Nismo bili osobito bliski sve do njihovog povratka sa fakulteta. Majda je tražila posao, a u mojoj firmi je bilo slobodno radno mjesto.  Spomenula sam to, onako usput u razgovoru, dok smo pili kavu kod zajedničkog prijatelja. Pribavila sam joj potrebne informacije o poslu i uskoro je ona dobila radno mjesto. Ivan i Majda su smatrali da sam joj ja osigurala posao, pa su me počeli smatrati obiteljskom prijateljicom. Istina je bila, zapravo, da je Majda bila itekako kvalificirana za to radno mjesto i da je oduševila direktoricu na intervju, pa tu i nije bilo neke moje osobite zasluge. Ali svejedno, postala sam prijateljica, osoba od povjerenja, osoba koju se zove na rođendane, godišnjice i proslave useljenja u nove stanove.

Spontano sam počela proživljavati s njima sve uspone i padove. Bila sam uz njih kad su selili u prvi podstanarski stan, pa u drugi, pa kad su digli kredit i kupili nedovršenu kuću, koju su zatim cijelu vječnost dozidavali i uređivali. a do sad sam nabrojala samo nekretnine. Bilo je puno ostalih stvari, kojima sam kao prijateljica svjedočila i mnogih koje bi rado zaboravila. Bračne svađe, gledano iz oba ugla, jer ni jedno od njih nije imalo ekskluzivno pravo  na mene.  Ja sam bila prijateljica bračnog para. S Majdom sam odlazila na kave i u kupnju, a Ivan mi je pomogao da položim vozački ispit i vukao me sa sobom kao pratnju predstave u gradskom kazalištu kad god Majda nije mogla ići s njim.

Za jednog heteroseksualnog muškarca, Ivan je gajio neobičnu ljubav prema kazalištu.Zanimalo me da li je imao ambicija postati glumac ili redatelj. Odgovor na to pitanje sam dobila u jedno svibanjsko poslijepodne, dok je ležao na mom kauču na razvlačenje i zurio u strop, ali to je za neku drugu priču.

Sada sjedim u njihovom boravku i promatram sve što on dodiruje svojim tijelom, kada nije sa mnom ili na poslu. Dvije majice su mu složene na fotelji. Majda ih nije spremila u ormar. Crna sam crvenom poprečnom prugom, dugih rukava i svjetlo siva kratkih rukava. Obje su prije tjedan dana ležale zgužvane na podu moje garsonijere, obje su na njemu izgledale božanstveno.

Osjećam njegov miris u njihovom stanu i pokušavam biti sabrana. Pokušavam ne imati onaj blesavi zaljubljeni izraz na licu, jer Majda opet sjedi preko puta mene, blaženo se smješka i priča nešto o probavi malih beba. Kimam glavom sa razumijevanjem. Nakon nekog vremena više i ne pokušavam sudjelovati u razgovoru kojem ne mogu doprinijeti svojim iskustvima.

Razgledam taj prostor, sa zidovima nježno zelene boje i smještam priče koje mi je Ivan pričao na mjesta koja je u pričama spominjao. Fotelja na kojoj sjedi dok gleda tv, stolić na koji je prolio kavu prije tjedan dana, na što je Majda reagirala histeričnim ispadom. Osjećam da je njegov život s Majdom postao stvarniji. Krevet u spavaćoj sobi, koji dijeli s njom, do sada je bio samo apstraktan pojam. sada ga gledam kroz odškrinuta vrata i postajem svjesna njegovog postojanja. Kad se Ivan odvuče kući iz mog stana, postoji mjesto na koje legne kraj svoje žene. Ja ga nikad ne zamišljam u tom krevetu. To je vjerojatno  sustav samoobrane. U mojim mislima on jede za stolom u velikoj kuhinji, gleda tv u dnevnom boravku, popravlja auto u garaži, ali nikad, baš nikad ne leži kraj svoje žene.

Znam da spavaju zajedno, znam da nisu pred razvodom, ali o tome ne želim razmišljati kad on ode od mene. Zato sam odgađala posjet Majdi i bebi. Znala sam da će me  boravak u njihovoj zajedničkoj kući podsjetiti na to koliko je stvaran njegov pravi život. Zabilježen je na fotografijama, ovjeren kod matičara, blagoslovljen od svećenika i okrunjen bebom. To je ono što postoji. Stvarno je kao drvo od kojeg su načinjeni okvir i podnica njihovog kreveta. Ja sam ta koja je nestvarna. Ja sam ta koja ne postoji niti na fotografiji, niti na dokumentu. Prijateljica para, sada prijateljica obitelji.

Nikad mi nije bilo sasvim jasno kako smo se Ivan i ja doveli do toga da nekoliko večeri na mjesec provodimo na mom kauču na razvlačenje. Ako kažem da se dogodilo spontano, zvučat će kao klišej, ali je zaista bilo tako. Spontano.

Ivan mi  nije bio ljubavnik u klasičnom smislu te riječi. Nikad nije obećavao brda i doline. Nikad nije spominjao da će ostaviti Majdu. Nije hinio razočaranje i zaprepaštenost kada je ostala trudna. Samo je povremeno dolazio i uživao u naši zajednički trenutcima sa neprestanim osjećajem grižnje savjesti. Ja sam ta koju nije ni najmanje pekla savjest. Pokušala sam pobuditi taj osjećaj u sebi, ali nisam mogla naći razlog zbog kojeg ga Majda zaslužuje više nego ja. Famozna ženska solidarnost postoji samo na papiru i u filmu. U stvarnosti mi hinimo svoja međusobna prijateljstava i međusobno se gledamo sam zavišću ili nadmoći, ovisno o tome s koje pozicije promatramo jedna drugu.

Ja Majdu ne mrzim. Čak mi je bila i draga. Još uvijek je, ali ne dovoljno da se zbog nje odreknem naleta adrenalina koji u meni izazivaju susreti sa Ivanom.

Nisam načistu s tim da li sam zaljubljena u Ivana ili u osjećaj koji u meni izazivaju naši tajni sastanci. Lijepo je imati tajnu. Lijepo je dijeliti je s nekim tko nam se ušuljao u život ne očekujući od nas ništa osim da tu tajnu čuvamo. Neobavezna veza između mene i Ivana ima svoje draži. Nepostojanost je jedna od tih draži. Nepostojanost je ujedno i prokletstvo tog odnosa.

Majda priča o gubljenju kila nakon poroda. Ohrabrujuće klimam glavom i nabacujem floskule kako će to samo od sebe otići. Čula sam da to govore starije žene i ponavljam sve što sam zapamtila od riječi do riječi.

Bilo bi nepravedno reći da se Majda zapustila nakon poroda. Voljela bih da je to istina, voljela bih da barem fizički, Ivan više želi mene. Na moju žalost, ona je ostala predana svom izgledu. Sa istom onom strpljivošću i blagošću s kojom se brine za kuću, sina i Ivana, ona se posvećuje svome tijelu. Ne ispušta konce iz ruku ni u jednom trenutku. Ako izuzmemo nekoliko blažih sporadičnih ispada nakon poroda,Majda ima sve pod kontrolom. Nikad nije zapostavila ni jedan aspekt svog života. Toliko je predana svemu što radi i što je da je to iritantno. Sve u vezi s njom je tako, tako…. prikladno.

Ona si nikad ne bi dopustila odnos u kojem smo Ivan i ja. Ona bi odvagnula moguće rizike i užitak koji donosi taj odnos. Objektivno bi zaključila da je rizik puno veći i odustala od takve pomisli.

Ja nisam osoba koja puno promišlja. Djelujem u skladu sa trenutnom emocijom, impulzivno i naglo. Oslanjam se na predosjećaj i udovoljavam vlastitim hirovima, čak i kada je to na vlastitu štetu. Možda je to pravi odgovor na to zašto Majda ima to što ima, a ja nemam gotovo ništa.

Ako bih išta mogla naučiti od nje, onda je to prizemljenost. Ja se zanosim sa idejom tajne i zabranjene ljubavi, a promiče mi da ljubavi uopće nema.

Odlučim otići od nje i tog djeteta koji za vrijeme posjeta nisam ni dodirnula. Nisam željela da postane još stvarnije. Znam da je Ivan još na poslu. Znam da bi mogao navratiti do mene nakon posla i pitati me kako je prošao posjet. Još uvijek ne znam što bih mu rekla. Dobro je prošao za njih dvoje, za njihov brak, za njihovu bebu. Tajna nije otkrivena i njihov je  brak još uvijek čvrst i stabilan.

Ivan me smatra boljom osobom nego što jesam. Vjerojatno ostavljam takav dojam. Ako bih priznala Majdi što se događa između nas, nestala bi slika koju on ima o meni. Odlučim da ta nestvarna predodžba o mojoj osobnosti bude posljednje nestvarno što zadržavam u svom životu.

Pogledam još jednom u njihove živote, stvarne i postojeće. Registrirane, zabilježene na fotografijama. Shvaćam da to neće nestati zbog mene. Ni sada ni za deset godina. Majda će pažljivo odvagivati rizike i koristi svakog njihovog postupka i kad im voda dođe do grla, oni će i dalje plivati.

Ja bih rekla da nestajem sa svoje pozicije ljubavnice i razaračice brakova, ali znam da nisam nikada ni postojala. Ništa se ne može mjeriti sa opipljivošću drveta od kojeg su načinjeni okvir podnica kreveta u koji Ivan liježe sa svojim ženom.

 

Ratkovi veliki snovi o uspjehu

 

Ratko je sve do puberteta bio normalan klinac. Lijepog lica i zavidne inteligencije. U školi nije briljirao, ali je potjecao iz obitelji u kojoj  se od njega to nije ni očekivalo. Radnička obitelj koja je za komunizma pripadala solidnoj srednjoj klasi, a u današnje vrijeme sve više naginje siromaštvu. Mama je radila u cvjećarni, otac je do rata bio bravar  u Đuri Đakoviću, a nakon rata u kojem je kratko sudjelovao kao obično vojnik uredio si je nemalu penziju od koje je mogao ugodno živjeti da se za svatove Ratkovog brata nije uvukao u veliki kredit, koji je, popraćen sa nekoliko manjih kredita pojeo dvije trećine njegovih primanja. Unatoč tome, ratko nije bio za ništa uskraćen i provodio je djetinjstvo u normalnim okolnostima. Nakon bratove ženidbe u veliku obiteljsku kuću brat je doveo i svoju ženu koja je ubrzo rodila dvoje klinaca. Ratko nikad nije zavolio tu djecu. Nije mu smetala ni vika niti dječji plač, ali ga je itekako znala zaboljeti svaka kuna koju je Ratkova majka od svoje skromne plaće utrošila na unuke. Ako mu je očevo sudjelovanje u troškovima odgoja malih nećaka ikada zasmetalo, to nije želio ili nije smio spomenuti. Nije se bojao oca, ali nije s njim nikada ostvario nikakav bliski kontakt. Vidio je sumnjičav pogled u očevim očima i njegovu hladnu ravnodušnost kada bi ratko iznosio svoje planove za budućnost. A imao je ratko velike planove. Bujna mašta napravila je od njega budućeg olimpijca, poslovnog čovjeka, slavnog kirurga, generala, pijanistu, znanstvenika… Ratkov otac nikada nije pokušao sina prizemljiti. Odslušao bi kako ovaj misli biti vlasnik mljekare koja će biti veća i od Dukata, iako nije kravu uživo više od dva puta, i jednostavno otišao gledati tv. Nije ga niti ohrabrivao, niti ga je pokušavao prizemljiti. Postoji mogućnost da su mu Ratkove žive priče s puno detalja bile čak i interesantne. Možda mu je srce brže zakucalo kada je dvanaestogodišnji Ratko kovao planove kako će postati kriminalist koji će dogurati do mjesta ministra unutarnjih poslova. Način na koji je ratko pričao o tome, kao da je to već završena priča vjerojatno je u ocu probudila stanoviti ponos, jer tko ne bi bio ponosan na sina ministra. I da je i jedan Ratkov plan preživio dulje od mjesec dana, možda ne bi izostala ni očeva podrška koju je ovaj očekivao.

Sa 16 godina Ratko je prvi puta počeo sagledati objektivne okolnosti. Po prvi puta mu je do svijesti došla misao o vlastitoj prosječnosti i u dobi kada je već bilo kasno za uspjeh u sportu ili školovanje na prestižnim školama, jer je ratko već upisao zanat, počeo je njegov nezaustavljivi put u propast. U roku od nekoliko mjeseci je postao redovni posjetitelj lokalnih birtija u koje su zalazili sumnjivi likovi,koji su uvijek imali novaca, a nitko nije znao odakle im.  Ratko je mislio kako je siva ekonomija jedino područje na kojem mu još nije kasno za uspjeh i po prvi puta u životu odlučio je učiniti nešto što bi ga približilo cilju. Iako nije znao kako se postaje kriminalac, trudio se da radi sve što rade lokalni sumnjivci. Umjesto u školu, odlazio je u birtiju. Besposličarima koji su prodavali rabljene automobile i ukradenu robu, a poneki čak i drogu, Ratko je bio zanimljiv. Nikome od njih nije padalo na pamet da od njega učini ortaka, ali su ga častili pićem i bez zadrške pričali pred njim o stvarima koje su trebale ostati tajna. Ratko je bio počašćen. Posve nesvjestan da ga je skupina sitnih kriminalaca smatrala maskotom i bezazlenim balavcem, ratko je napustio školu prije nego što se uspio osposobiti za bilo kakvo zvanje i sjedio od jutra do sutra u oronuloj birtiji uzaludno čekajući da ga netko uključi u kakav poslovni plan, koji bi mu donio novac i poštovanje na kojem bi mu pozavidjeli i kolege koji su nakon osnovne škole krenuli u gimnazije i tamo si izvrsnim uspjehom osiguravali mjesta na prestižnim fakultetima. Nastavio je ocu pričati o svom budućem velikom uspjehu, ali nije  govori o području na kojem misli ostvariti svoj plan. Znao je Ratkov otac na kojem s kakvim likovima mu se druži sin, ali smatrao je to fazom. Nije pravio veliku buku oko njegovog ispisivanja iz škole. Znao je on mnoge koji su u osjetljivom pubertetskom dobu napustili redovno školovanje i neko vrijeme dangubili, pa se naposljetku sabrali, izučili nekakav zanat u večernjoj školi i živjeli urednim životom. I bilo bi vjerojatno i s ratkom tako da nije bilo njegove ambicije da postane veći i boli od svih koji  su ga okruživali, pa je postao nestrpljiv i počeo smišljati vlastite planove kako da se domogne novaca. Kako si je ratkova mašta mogla predočiti samo konačni cilj, a to je bio ogromni uspjeh, on nije dobivao ideju kako da poduzme prvi korak i zaradi prve novce. Ekipi iz birtije postao je pomalo naporan i čašćenja sa pivom na koje se sve više navikavao su počela izostajati. Napokon je ratko počeo primjećivati kako ga posprdno promatraju i kolutaju očima kada se pokuša ubaciti u njihove razgovore. Nije ga to obeshrabrilo, ali ga je učinilo nervoznim i nestrpljivim. Umjesto da uči od njih, Ratko je poželio steći i njihovo poštovanje, a nema boljeg načina da se stekne poštovanje krimosa od toga da se pojavi sa gomilom novaca i važno počasti cijelu birtiju sa pićem, a onda izvadi 200 kuna iz velikog bunta krupnih novčanica smotanih u džepu i plati račun ne očekujući kusur. Eto tako je Ratko zamišljao sebe  i pretpostavljao kako će se ovi u čudu međusobno pogledavati i odmah doći do zaključka kako je sposoban taj klinac koji već godinu dana pije na njihov račun. I tako je planirao svoju prvu pljačku. Nije ratko bio baš od velike hrabrosti, a i smatrao je da će prilika za veliku lovu doći sama od sebe, pa je počeo uzimati po dvadeset kuna iz maminog novčanika, i bez grižnje savjesti plaćati svoje pivo kada ga nije imao tko počastiti. Srce mu je brže zakucalo tek kad je izvadio prvu novčanicu. Mislio je kako je genijalna zamisao uzeti sitniš i kako mama ništa ne primjećuje, ali ona je itekako primjećivala. Nije ništa spominjala iz straha da ne naruši krhki mir u kući i ne uznemiri ratkovog oca kojem su polako počele ići na živce Ratkovo dangubljenje, dok mu je brat u stranoj zemlji vario limove i slao novac za cijelu obitelj i još k tomu štedio za preuređenje kuće i auto. I šutjela je tako mama, ne znajući što bi drugo mogla učiniti , niti je mislila da postoji način da pomogne sinu. Njemu samom nije ništa rekla jer nije znala kako bi započela razgovor. Stidjela se pitati sina o novcima koji joj nestaju iz novčanika. Nikada nije imala autoritet nad sinovima, naročito nad Ratkom, i počela je ignorirati sve što joj se kod njega ne sviđa, nesvjesna da je tako počela ignorirati i samog Ratka. I potrajalo bi to tko zna koliko, i možda bi se Ratko naposljetku i pribrao i živo onako kako bog i zakon zapovijedaju, da se nije Ratkov brat Matija vratio sa terena sa hrpom novaca namijenjenih za polovni automobil i novu kapiju za dvorište. Matija je , ne znajući za Ratkovu sklonost da krade od vlastite obitelji donesao kući novac koji je trebao sutradan predati jednom od likova koji su u birtiji plaćali piće njegovom bratu i preuzeti od njega 7 godina star opel u dobrom stanju. Pripremio je 3 i pol tisuće eura za auto koji je taj preprodavač dao 2700. nije se ni poskušavao cjenkati. Otac i Matija su pred ratkom razgovarali o prednostima benzinskog motora i tome koliko je korisna klima u autu i matija je u jednom trenutku u razgovoru spomenuo novac koji se već nalazio u kući. Ratku se u tom trenutku učinilo je sam Bog htio da te večeri bude prazna birtija i da se on vrati ranije kući, jer nije imao kome pričati o svojim planovima.  Bila je to njegova velika prilika. Ako je i na trenutak pomislio kako je nisko i odurno pokrasti vlastitog brata, brzo je takve misli i otjerao i u groznici oduševljenja s ovom prilikom čekao da svi pođu na spavanje. I dva sata koliko je još trajalo da otac i matija završe razgovor i da majka i šogorica stave djecu na spavanje, ratku je bilo dovoljno da isplanira tri mjeseca svog života. Nakon što je u kući zavladao mir, otišao je i uzeo novce iz ladice u dnevnoj sobi u kojoj su se inače držali dokumenti. Zgrabio je 7 novčanica od 500 eura i neko vrijeme ih samo držao u ruci. A onda ih je vratio u ladicu i gledao ih kako stoje tamo. Opet ih je uzeo u ruke, pa ih vratio u ladicu. Nije ih vraćao zato što se premišljao oko svog nauma, nego zato što je sam postupak bio toliko jednostavan i brz da ga je želio ponoviti nekoliko puta da ga ponovo proživi. Kuća je bila tiha i nije postojala mogućnost da bude uhvaćen. Mogao je do mile volje uzimati novac i ponovo ga vraćati, da mu taj postupak nije ubrzo dosadio i obuzelo ga slatko iščekivanje  onoga što slijedi. Stavio je novce u džep od traperica, zgrabio ruksak u koji je natovario nekoliko pari čarapa, gaće, rezervne traperice i dvije majice kratkih rukava. Osobna iskaznica i ostali dokumenti bili su u novčaniku koji je gurnuo u stražnji džep traperica, odvojeno od novca i izašao iz kuće u koju se više neće vratiti. Nije se osvrnuo za sobom, niti je osjetio žaljenje ili krivnju. Smatrao je da mu je obitelj bila dužna omogućiti više. Da su potplaćivali profesore u školi, bio bi i on sad na fakultetu.  Da mu je otac bio vlasnik velike firme, ne bi on morao kemijati kako da se domogne poštovanja i novaca koji su mu već po rođenju trebali pripadati. Na bratovu obitelj nije ni pomislio. Prezirao je bratovu marljivost i smatrao ga primitivnim idiotom koji nema bolje planove za život od toga da rinta za jadnu plaču i bude prosječan i običan. Bez truni žaljenja prošao je dvije ulice brzim korakom, zastao na nekoliko sekundi kraj već zatvorene birtije u kojoj je provodio dane i produžio do najbliže pumpe. Kada je izvadio novce shvatio je da 7 novčanica od 500 eura ne izgledaju baš kao velik bunt novca i razmijenio prvu novčanicu na benzinskoj pumpi, po vrlo nepovoljnom tečaju. Kupio je cigarete i bocu piva koju je  nagurao u ruksak zajedno sa vrećicom koju mu je dala plavokosa radnica pumpe u plavim hlačama i žutoj majici, standardnoj uniformi pumpaša. Pomislio je ratko kako je baš zgodna ta mlada radnica, sa umornim pogledom i nježnim rukama. Na krilima samopouzdanja koja mu je dao novac koji je imao u džepu, vjerojatno bi ju pozvao na zajednički izlazak, ali je znao da mora požuriti dalje. Ostao mu je ipak, lijep osjećaj u utrobi kada je pomislio na sebe kao zavodnika, galantnog i zgodnog.  Otišao je tako na autobusni kolodvor . bez puno razmišljanja kupio je kartu za idući autobus koji vozi do zagreba, kupio preskupi sendvič, pospremio, iako zapravo nije bio gladan i sjeo na klupu, točno ispred perona 2 i sa pivom u ruci, bez strah i uzbuđenja dočekao autobus.

 

 

**************************************************

 

 

Nena je 3 mjeseca radila u pekari i prodavala kruh i peciva. Bio je to prvi pravi posao u njezine 32 godine. Novi kolege su znali čime se prije bavila i činilo se da to nikome osobito ne smeta. Čak ni u razgovorima koji su se vodili u njezinoj odsutnosti, nije nazvana kurvom više puta nego bilo koja druga žena. S nikime iz pekare se nije osobito zbližila. Druge dvije prodavačice su nakon posla išle zajedno na kavu. Bile su mlađe od nje, ali nisu ih dijelile samo godine. Dijelila ih je jednakost nenine prošlosti i njihove sadašnjosti. Vidjele su cure tu crtu koja ih je mogla povezati i odlučile zanemariti njezino prijašnje zanimanje, pa su ju nekoliko puta zvale na kavu s njima. Dobre su bile Anja i Helena. Otkinule su se na vrijeme od utjecaja primitivnih roditelja i male sredine i odlučile ne bježati od drukčijih i možda gorih. Još su naivno vjerovale da se čovjek može mijenjati i vidjele su u Neni manje kurvu, nego ona sama. Ali Nena je, ne bez zahvalnosti, odbijala njihove pozive, iako zadovoljna što je tako prihvaćena. Vjerojatno je, kad su ju prvi puta pozvale zahvaljivala Bogu, u kojeg je čvrsto vjerovala ( jer nitko u Boga ne vjeruje više od onoga tko se o njega gadno ogriješio) da joj je povratak među ‘normalne’ ljude tako lagan i ugodan. Tako joj je lakše bilo prihvatiti novi život iako je i ovu cijelu situaciju pratio tužan osjećaj privremenosti. Taj osjećaj je ostao još otkako se 14 godina bavila najstarijim zanatom. Privremeno je Nena postala kurva kako bi platila stanarinu. Nije to bila teška sila, jer se Nena imala kome obratiti za pomoć, ali mladenačka tvrdoglavost nije joj dozvolila da se obrati roditeljima koji su je ogovarali od napuštanja obiteljskog gnijezda, kako bi živjela sa budućim slikarom, Dankom. Kada je Danko odustao od posla u skladištu, a samim tim i od života s njom, iselio se iz njihovog stana i “privremeno“ se vratio roditeljima, i toplo joj preporučio da učini isto. Ostavio je na stolu nekoliko novčanica o 200 kuna i pravdajući se svoji putem umjetnika ostavio Nenu samu u vlažnoj garsonjeri. Nije mu ništa mogla prigovoriti, dijelom zbog toga što riječi nisu izlazile iz nje, a djelom i zato što bi sama sebi pljunula u usta da mu prigovori ono na što su je roditelji upozoravali. Tupo je gledala u novčanice na stolu, novac isprike, koji je izrazio ono što Danko nije riječima mogao izraziti. Nije ga vratila, jer je znala da joj je potreban i tada se osjetila kao veća kurva nego što će se ikada kasnije osjetiti. Možda ju je baš to poniženje otupilo tako da je mogla podnijeti sve što joj je njezino buduće zanimanje donijelo  narednih četrnaest godina. Dulje bi Nena patila za Dankom da nije morala panično misliti o tome kako da nabavi novac za iduću stanarinu. I onda se sjetila četrdesetogodišnjeg Tihe koji joj je plaćao kave u obližnjem kafiću. Bio je on zgodan muškarac. Iako nešto stariji, na svoj način privlačan i očigledno dobrostojeći. Kad ga je Nena zamolila za posudbu, spremno je izvadio novaca koliko joj je trebalo i još izvadio dodatnih 200 kn “da se nađe“. Nije Nena u tom trenutku bila sigurna da se neće vratiti roditeljima, niti je imala blagog pojma kako će nabaviti novce koje treba vratiti Tihi, ali u maniri “od danas do sutra“ bila je zaista sretna tog dana. Bio je to prvi “vlastiti“ novac koji je u životu imala i smatrala je da život i ne može biti pretežak, ako je tako lako došla do njega. Tiho joj je rekao da ne treba žuriti sa vraćanjem novca i nije bilo nikakvog pritiska niti je osjećala paniku. Nalazila se s njim idućih tjedana i njihove kave su se pretvorile u večere, a nakon jedne je pristala spavati s njim. Iako svjesna da to radi zbog novca, nije osjećala sram niti grižnju savjesti. Tada se još nije osjećala kao kurva, jer da je tada bila kurva, tada bi to bila i svaka druga djevojka u Zagrebu. Bilo je to klasično sponzorstvo i potrajalo se sve dok Tihi nije dosadila njezina hladna dostupnost i možda bi trajalo i dulje da Tihi nije postala sumnjiva njezina nezainteresiranost za njegov život. Možda bi se zaljubio u nju i stupio s njom u svoj treći brak, pa ju nakon nekoliko godina ostavio zbog druge i plaćao joj izdašnu svotu za mjesečno uzdržavanje. Ne bi to bio loš život. Potvrdile bi to i prve dvije njegove žene, koje su komotno živjele zahvaljujući njegovim doprinosima, pa su se čak i međusobno sprijateljile. Novac je ubio gorčinu koju su osjećale jedna prema drugoj i Tiho, je dajući svakoj u lipu jednaki iznos, učinio njih dvije gotovo sestrama.

Nena nije željela, ili nije znala kako da osigura život uz Tihu. Voljela ga je na način na koji žena voli omiljenu kreditnu karticu na koju je kupila najbolje traperice u životu. Da mu je mogla i željela pružiti više emocija, pobrinuo bi se Tiho za svoju najmlađu ženu i bio joj više zaštitnik nego prethodnim dvjema. Bilo je nježnosti u njezinim godinama i da nije bilo proračunatosti u odnosu prema njemu, koja je više pristajala ženama srednje dobi,  drukčije bi joj tekao život.

Tiho se udaljavao od nje. Manje ju je pitao za njezine potrebe, zaboravljao pitati kad treba platiti stanarinu, kako je činio svakoga mjeseca, po vlastitoj inicijativi i malo- pomalo, odlazio iz njezinog života. Našla je bez problema druge Tihomire, svaki je trajao kraće nego prethodni, svi su plaćali druženje s njom i onda se odjednom  svelo na to plaćaju druženje po satu ili večeri, po već ustaljenoj tarifi. Nena je spontano postala kurva i nastavila je tako 14 godina. Danko je i dalje živio s roditeljima i propio se.

Bila je Nena kurva sve dok joj nije pala cijena na tržištu i dok nije osjetila istinsku potrebu da živi pristojnim i poštenim životom. Nadala bi se ona i mužu i djeci da se usuđivala pomisliti kako na svijetu postoji muškarac koji bi ju prihvatio zajedno sa njezinom prošlošću. Nije se nadala ni tako jednostavnom povratku među ljude iz čijeg je miljea nestala prije 14 godina, ali, eto potrefilo joj se da se našla među ljudima koji su dopuštali da zaboravi kako je zarađivala za život i na  preskupu torbicu koju je nosila na posao. Osjećala se kao da cijeli život radi u pekarnici i njezino“novo ja“ je bivalo pomućeno samo kada je nekoj bivšoj mušteriji trebalo prodati burek. To što je i njima bilo neugodno kao i njoj, jer su znali dolaziti u pratnji supruga i djece, olakšavalo je i taj osjećaj, ali kad bi im pružala taj burek preko pulta, bilo bi joj kao da ga je otkinula od vlastitog tijela i ponovno prodavala sebe, ovaj put otvorenih očiju i pri danjem svjetlu. Ipak, uspijevala je živjeti kao da je oduvijek pošteno zarađivala. Nakon mjesec dana straha i osjećaja da se na novom poslu mora ispričavati za svoje postojanje počela se polako opuštati uljuljkala se u sigurnost koju joj je pružalo stabilno rano vrijeme i pult koji ju je dijelio od  mušterija. Promatrala je ljude koji su radili s njom i vidjela sve ono što ona godinama nije bila. Voljela je gledati Helenu i Anju kako se pripremaju za izlaske sa dečkima. Podsjećalo ju je to na danka i njihov kratak suživot. Jedini muškarac u njezinom životu s kojim nije bila iz koristi. Nadala se da će cure bolje birati nego ona. Sprijateljila se sa dečkom koji je dovozio brašno. Čak su pekari, dva starija čovjeka, starija od njezinih najstarijih mušterija uljudno s njom razgovarali. Vjerojatno su osjećali pritisak da se kraj mladosti koja ih okružuje ne ponašaju kao zaostali djedice, pa su, eto i kurvu spremno prihvatili. Čak su pred njom ogovarali Ratka dvadeset i dvogodišnjeg  pekara iz neke slavonske provincije koji se prije 3 godine pojavio s tvrdnjom da ga je poslala velika firma kako bi organizirao otvaranje nove poslovnice u zagrebu. Puna tri tjedna je nemilice trošio novac i plaćao večere i pića svakome tko je želio slušati o tome kako se osniva firma i zato su baš njega, tako mladog izabrali za svog izaslanika. Tvrdio je da ga je direktor osobno postavio za šefa zagrebačke ispostave i da je baš sad u ogromnom poslu i stalno hoda po sastancima. Unajmio je dvosobni stan i kupio impresivne cipele. Ljudima je postao sumnjiv kad su shvatili da ne ide na nikakve sastanke i da većinu  vremena provodi po birtijama. Nije im samo bilo jasno odakle mu toliki novac. Ono što oni, a ni sam ratko nisu znali, je da se zbog tog novca dugo vodila rasprava u kući Ratkovih roditelja i da su odustali od toga da ga prijave policiji, samo radi maminog inzistiranja. Otac je zaključio da ne želi više čuti za njega i prepisao je obiteljsku kuću na Matiju, tako da Ratko ostane bez prava na nasljedstvo nakon smrti roditelja. Samo se majka pitala gdje je i nadala se njegovu povratku. Otac i brat su odahnuli i matija je postao ponosni vlasnik glanc novog automobila koji je otac digao još jedan kredit i sam ga isplaćivao kao znak isprike, iako ni sam nije bi siguran zašto se ispričava u ime prezrenog sina.

Ratko je vrlo brzo potrošio novac i pregrizao ponos i pred očima svih onih koji su u njemu vidjeli perspektivnog mladog direktora zatražio je posao u pekarnici blizu stana. Ubrzo se preselio u manji stan i prestao visiti po birtijama, a prema svojoj izmišljotini se ponašao kao da nikada nije ni postojala. Podsmijavali su mu se oni koje je do nedavno častio pićem, a on nije imao drugog izbora nego šutjeti i čekati da se zaboravi priča s kojom je došao u veliki grad.

Ispostavilo se da je Ratko, unatoč neiskustvu, vrlo talentiran pekar. Nikada nije tijesto premijesio , ili predugo držao u pećnici. Zapravo, uživao je u tome kako mu se mekano tijesto lijepi po rukama. Od vrlo jednostavnih sastojaka uspijevao je napraviti nevjerojatne stvari.   Osmislio je nova peciva i tri nove vrste kruha i davno bi ga šef šiptar potjerao na usrdne molbe starijih radnika koje je gušio svojim pričama, da se ta njegova peciva i kruh nisu tako dobro prodavali. Smetalo je Ratkovom šefu jedino to što ovaj pije, pa ratko počeo sakrivati piće u ostavi i ispijati ga po malo za vrijeme rada, a onda osokoljen alkoholom, pričati fantastične priče o svojoj prošlosti. O tome kako potječe iz bogate obitelji, o tome kako je izučio pekarski zanat od nekog talijanskog majstora koji mu je obećao ostaviti i lanac pekara i oženit ga za svoju jedinu kćer, ako pristane ostati u Italiji, ali njega je vukla čežnja za domovinom. Zaboravio je ratko da su ga ljudi kojima priča naučili umijesiti kruh, a ako i nije zaboravio, nije se ponašao kao da mu je neugodno zbog nelogičnosti u vlastitoj priči.

Kad se Nena zaposlila u pekari, ratka više nitko nije shvaćao ozbiljno i svi su ga gledali sa sažaljenjem, jadnog mladića koji se prerano odao alkoholu i vjerojatno nikada neće naći ženu koja bi bila voljna živjeti s njim i učiniti njegov život manje besmislenim, a možda mu iz glave izbiti fantazije i laži.

Nena je gledala Ratka nježno i bez osude. Njegove laži dijelile su ga od ostalih radnika u pekari na isti način na koji je nju dijelila njezina prošlost. On se više divio njezinom bivšem zanimanju nego što je zazirao od njega, pa je pred njom izbjegavao lagati i muljati, a ako bi i započeo neku priču pred njom, ona je slušala kao da joj govori najveću istinu, iako je bila upozorena da je svaka druga riječ koja izađe iz njegovih usta laž. Slušala je i svidjeli su joj se svi ti svjetovi u kojima je on tako neizmjerno važan. Znala se uhvatiti kako u vrijeme kada ima manje posla sluša priče koje on priča iživciranim starcima.

Promatrali su Ratko i Nena jedno drugo i postali su bliski prije nego su to oni ili bilo tko iz njihove blizine mogli primijetiti. Već su neko vrijeme mislili puno jedno na drugo prije nego što su prvi puta popili kavu nakon posla i Ratko je primijetio da se sve njegove priče izgube u Neninoj blizini i istina o njegovom životu dobije boju koju nije imala prije nego što je ispričana neni. Prvo joj je ispričao nekoliko istinitih detalja iz svog života, za koje je ona jednako mislila da su laži, ali ih je slušala sa istim zanimanjem kao i ostale. Ohrabren tim, u duhovitom tonu, Ratko je postao gubitnik kojem ništa u životu nije pošlo za rukom, osim toga da postane izučeni pekar sa sklonošću ka alkoholu. A Nena je slušala i zamišljala njegovog oca i brata i birtiju u kojoj je provodio svoje vrijeme. Nije joj rekao za novac koji je ukrao od brata, ali sve ostalo joj je rekao i pustio ju da nagađa da li je ta priča jednako lažna kao ostale. Njoj nije bilo bitno, jer su za nju sve bile istinite, koliko su za ostale bile lažne.

Oboje su bili bez obitelji vlastitom krivicom i ovisili su samo o sebi. Spojili su se i u kratkom vremenu postali jedno drugom nezamjenjivi. Uselili su u zajednički stan i nakon nekoliko mjeseci nena je po prvi puta u životu izgubila osjećaj privremenosti. I to je ono najljepše što je postojalo u njihovoj ljubavi, nedostatak privremenosti.

Ratko je zašutio pred radnim kolegama i planovi jer planovi iz njegove mašte više nisu pripadali samo njemu.  A imao je samo jedan plan : otvoriti vlastitu pekaru. Govorio je Neni samo o tome i brzo bi joj ta priča dosadila da ju nije svaki puta oživio sa mirisima najboljeg kruha u gradu i novcem koji bi mogla imati, a da istodobno spava samo sa muškarcem kojeg voli. Postala je to zajednička opsesija i Nena je , jednako, pa možda i više od njega , grozničavo smišljala načine kako da se domogne novca. Bavljenje njezinim bivšim zanatom više nije dolazilo u obzir, pa je prodala vrijedne predmete koje je stekla svojim bivšim poslom i tako postala prva osoba koja je pokazala vjeru u Ratka.

Iako se od prodaje  Neninog nakita i  torbica skupila poprilična svota novca, to je bilo samo pola od iznosa koji im je trebao da pokrenu posao. Ratko je mislio voditi posao kad se pekara otvori, pa je Nena mislila na to kako da nabavi ostatak novca. I onda se sjetila Tihe. Sretala ga je tu i tamo, nakon što se treći puta razveo i znala je da dalje ima gomilu love, ali ova put ga nije mogla pitati za posudbu. Željela ga je opljačkati, izvaditi novac iz auta koji je rijetko zaključavao, provaliti u garažu u kojoj je držao skupe aparate za koje nije znala čemu služe, ali je znala da bi se mogli preprodati po  visokoj cijeni.

I dok je ona tako razmišljala, Ratko je poželio nove cipele. Malo je nedostajalo da postane sam svoj gazda i bilo je neprimjereno da šefuje ljudima u cipelama koje si je kupio od svoje male plaće. Trebale su mu te cipele kao dokaz da je promjena u pravom smjeru moguća i izvjesna. Cipele koje vrište da je uspješan. I onda je uzeo novac koji je Nena naivno držala u kući.

Uzeo je taj novac bez zle namjere i bez da je dobro promislio o tome kako će to objasniti Neni. U nekakvom bunilu je izašao iz stana sa 1000 eura i nije planirao potrošiti ni desetinu, ali osjećaj koji je imao dok je u džepu nosio tolike novce vratio ga je u večer kada je posljednji put izašao iz roditeljske kuće i krenuo u novi život, u grad gdje je trebao biti car i uglednik. Gomila mogućnosti se prostire ispred čovjeka koji ima novce u džepu. Ponio ga je osjećaj bogatstva. Bio je po drugi put u životu gospodin i sjeo je u gospodski kafić i naručio preskupo vino. Konobaru je ispričao kako je upravo došao na odmor iz francuske gdje radi u marketingu jedne multinacionalne korporacije. Pričao je o napornom šefu, nesposobnoj tajnici i čežnji za domovinom. Konobar, koji ga nije poznavao, slušao je njegovu priču, i vjerojatno nije primjećivao laž. Ostao je nekoliko sati, potrošio podosta novaca na svoje piće i na piće onih koji su slušali njegove govore. Nakon toga jednostavno je ušetao uzdignute glave u prodavaonicu obuće i kupio skuplje cipele, nego što je planirao. Grižnju savjesti ugušio je tako što si je umislio da će nena odobriti njegovu promjenu imidža. Mislio je na njezino odobravanje, a istovremeno je i mislio na to kako da sakrije cipele dok ne dođe pravi trenutak da joj ih pokaže. Uhvatila ga je panika i odlučio je još prošetati po gradu da smisli što dalje da učini. Otišao je u salon za masažu, ali ni ruke prekrasne cure sa zdravom tamnom kosom nisu mu pomogle da se opusti. I pred sam kraj masaže je shvatio : ako i  postoji način da objasni nove cipele, nije mogao objasniti masažu i vino u šminkerskom kafiću. Tada je znao da postoji još samo jedna stvar koju može učiniti. Vratio se kući i pokupio ostatak novca. Pokupio je malo stvari i strpao ih u onaj isti ruksak s kojim je došao u zagreb prije nekoliko godina. Sa novcima je ponovio onaj isti postupak vraćanja i ponovnog uzimanja koji je učinio sa bratovim novcem. Ako je i žalio što ostavlja nenu u njihove planove, ubrzo je prevladalo iščekivanje novog života i dana koje će provesti kao gospodin sa lovom. Izašao je iz stana i brzim korakom izašao iz stana. Nije ni prošao pokraj pekare gdje je Nena baš u tom trenutku prodavala krafnu sa čokoladom supruzi bivše mušterije. Otišao je na kolodvor i čekao prvi vlak za Rijeku. Čekao je sa istim mirom i radošću, s kojom je prije nekoliko godina čekao autobus koji će ga dovesti  u Zagreb. Pomislio je kako se svaki puta seli sve zapadnije. Shvatio je to kao dobar znak. Putovao je dalje od istoka koji nije vidio njegovu veličinu. Nadao se i nekoj novoj Neni. Eto, baš mu je na to  kolodvoru sinulo kako ne bi mogao postati pravi gospodin kraj žene kurve. I tada je bio siguran u svoju odluku. Otišao je opet okušati svoju sreću.

Nena je gurala kolica s malim djetetom. Mostar je bio krasan grad. U mostaru nije bila zagrebačka kurva.  Nakon ratka, upoznala je bosanskog bauštelca, kojemu začudo nitko nije rekao za njezinu prošlost. Prešutila je sve što je radila. Priznala je samo dva muškarca prije njega: danka i ratka. Drugi ionako nisu bili bitni. Pristala je otići s njim u bosnu i udati se za njega. Napokon više nije bila kurva. Sve nasljeđe iz tog vremena odnio je ratko kad je otišao s novcima. Nije se nikada pitala kamo je otišao. Brzo je preboljela i novac i Ratka. Njegov odlazak ju je zauvijek oslobodio njene prošlosti…

 

UTORAK

 

Karlo je ostvario svoje prijetnje. Sve do jedne. Da će se odseliti, da će nestati bez traga i sa sobom ponijeti svoj dio nasljedstva čim se kuća proda. Naslućivala je zapravo da se to dogodilo iste sekunde kada je novac sjeo na račun, baš kako je najavljivao. Nije jedino bila sigurna da li je odlazak bio spontan. Da li je odlučio otići tek u trenutku kada je vidio veliku brojku na svom izmučenom računu, ili je odlazak bio isplaniran. Ako bi ga odlučila tražiti, to bi joj saznanje uvelike pomoglo. Nije da ga je željela naći. Na koncu, nije ni imala pravo da mu stoji na putu. Da li je mogao to bolje izvesti? Naravno da je. Daje li joj činjenica da Karlova žena sjedi uplakana u njenom dnevnom boravku ikakvo pravo da mu pokuša ući u trag?

 

Evo prošao je cijeli tjedan. Sedam dana od prošlog utorka. Mrzila je utorke. Loše stvari su se uvijek događale utorkom. Kad joj je rečeno da je kuća njezinog pratetka Andrije prodana i da će se novac naći na računu baš u ponedjeljak, možda u utorak, pomislila je kako će taj novac, ukoliko se baš u utorak nađe na računu, stvoriti samo probleme. Ta joj je misao samo proletjela kroz glavu. Sada se opet pokazalo da su utorci loši dani.

I danas je opet utorak. Opet. Dolaze u pravilnim razmacima, ne prave previše prostora jedan između drugoga. Prije nekoliko godina pokušavala je prespavati utorke. Ovaj utorak ne može prespavati. Matija sjedi u njezinom dnevnom boravku i plače. Plače već sat vremena. S vremena na vrijeme nešto promuca i onda plače, plače. Pramen smeđe kose joj pada preko lica i svako malo se nađe na ustima. Matija ga nekoliko trenutaka ignorira i onda ga u jačem naletu plača miče sa lica. Rukama sklanja svu kosu sa lica i hvata se za glavu.

Josipa odlazi u kuhinju. Kuha još kave, još kave, još kave. Žena njenog brata sjedi uplakana u boravku, a jedino što ona može učiniti je kuhati kavu. Pije ju brzo, samo kako bi mogla ponovo otići u kuhinju i skuhati još. Izabrala je najmanji lončić. Tako se kava prije popije. Peče ju želudac. Gleda kako se voda zakuhava na štednjaku i osjeti kiselinu koja joj pecka ždrijelo. Nekoliko sekundi samo gleda u tu vodu i ne miče se. Ruke joj besposleno vise kraj tijela. Ne može podnijeti više kave. Makne vodu sa plina i s obje ruke se uhvati za kuhinjski element. Shvaća da će morati izdržati još plakanja. Matija opet plače. Karlo je tko zna gdje i ona mora sjesti kraj nje i slušati ju.

Vraća se u boravak. Matija zuri u svoju šalicu. Kava joj se ohladila. Još uvijek nije usula mlijeko u kavu. Zuri u tu šalicu praznim pogledom. Šmrca. Nakuplja suze. Josipa nema utješnih riječi za nju. Kad bi znala gdje je Karlo, rekla bi joj. Rekla bi joj samo da ju više ne mora slušati kako plače. Ali ona nema pojma gdje bi on mogao biti. Ne zna ni da li bi se mogao vratiti. Matija ju je pitala nekoliko puta. Nije znala odgovor. Vraća li se Karlo? Koliko je poznavala svog brata, ni on sam još nije znao odgovor na to pitanje. Vraća li se Karlo? Naravno, Matija, naravno da se vraća. A što je drugo mogla reći?

Matija izgleda mršavije nego ikad. Starije. Tamna kosa joj djeluje tamnije. Josipa bi joj rado rekla da je možda i bolje ovako,ali je imala osjećaj da nije prikladno reći nešto takvo. Šutjele su neko vrijeme. U stanu je bila potpuna tišina. Matija bi s vremena na vrijeme šmrknula. Gledala je pred sebe. U ništa. Kroz zid. Josipa je sjedila na fotelji i gledala u njezin profil. Lijepa je Matija. Dok je sjedila na kauču, duge noge su joj bile savijene. Izgledala je kao skakavac. Elegantni skakavac, to je Josipi  palo na um. Elegantni skakavac.  I ta zelena boja. Ili su bogomoljke zelene? Vrag će ga znati.

Karlo je bio mlad kad se oženio. Premlad. Matija je bila trudna. Navrat nanos su se vjenčali. Tri tjedna nakon vjenčanja, dijete je umrlo. Matija je već bila u osmom mjesecu trudnoće. Ostali su u braku. Josipa se ne sjeća da je Karlo ikad spominjao razvod. Govorio je kako će odustati od svega, otići na kraj svijeta, nestati, ostaviti cijeli ovaj cirkus, ali nikada nije rekao da će ostaviti Matiju. Ni jednom riječju. Kao da nije imao hrabrosti to izgovoriti. Ne možeš reći ženi koja ti je rodila mrtvog sina da ju ostavljaš, pretpostavljala je Josipa. Karlo je okolišao iz pijeteta. Nije rekao ženi da ju ostavlja. Nije to nikada izgovorio. Balavac.

Matija i dalje zuri u prazno. Josipa joj želi reći nešto utješno. Nisu joj išle ovakve stvari. Bilo joj je 40 godina. Živjela je sama u stanu, sama na svijetu. Nikad se nije udavala. Imala je samo tog svog 15 godina mlađeg brata i njegovu lijepu, dugačku ženu, elegantnog skakavca. djevojčicu, koja je više odrasla od nje same.

 

Pretresle su već mogućnost da se karlu nešto loše dogodilo. Josipa je znala da nije. Otišao je svojevoljno. Nije ležao u nekom jarku, niti je prodan u bijelo roblje. Matija nije sasvim odbacila tu pomisao. Možda je i priželjkivala da je mrtav ili otet. Smrt je svakako solidan izgovor da se čovjek ne vrati kući, svojoj ženi. Fino bi ga sahranila, oplakala i nastavila sa životom. Ovako ju je izjedala ljutnja i tuga. Obje razmišljaju o istoj stvari. Znaju da se Karlo mora vratiti, kad-tad. Ako ništa drugo, a onda da bi potpisao papire za razvod, ako se već ne misli vratiti ženi. Vrtjele su posve različite scenarije njegovog povratka u glavi. Matija je zamišljala kako se vraća pokunjen i moli ju da mu oprosti. Josipa je zamišljala kako se vraća sa nekom novom Matijom i stresla se od užasa.

 

Matija uzima šalicu sa kavom. Samo ju drži u rukama, ne pije iz nje. Slabašno se osmjehuje. Ispravlja leđa, kao da je upravo izašla sa masaže. Kost u ramenu joj

zapucketa. Lice joj je crveno od plača. Kapilare u oku su joj popucale. Šuti. Šuti i Josipa. Obje se pitaju isto. Gdje je Karlo?

Mobiteli su na stolu. U stanju pripravnosti. Čekaju poziv. Matija ga je pet dana nazivala svake sekunde. Uvijek bi joj se javio onaj iritantni glas: “Osoba koju ste nazvali isključila je mobilni telefon ili trenutno nije dostupna.“ Poklopila je i nazvala ponovo. Pet dana je nazivala i javljao joj se samo snimljeni glas iz mobilne mreže. Sam Karlo posljednji put se javio u prošli utorak. Nazvao  je Matiju i nakon kraće šutnje samo rekao: “Moram ići.“ Prije nego što ga je uspjela pitati kamo mora ići, on je poklopio. Tek kad se navečer nije vratio kući, njoj je postalo jasno. Karlo je otišao na duže. Ili zauvijek.

Josipa ne zna koliko odrastao čovjek ima zubi u ustima. Poželi da Matija ode, da ih može prebrojati pred ogledalom. Diskretno pokušava jezikom prebrojati kutnjake. Ne može se skoncentrirati. Sva ta značajna šutnja postaje dosadna, opterećujuća.

Josipa se mora nekako zabaviti. Ritmično stišće i opušta mišiće nadlaktice. Utorak, utorak, utorak. Boji se svake vlastite kretnje. Boji se reći Matiji da ode.

Pokušava misliti: gdje bi Karlo mogao biti? Matija će otići samo kako bi otišla tražiti Karla.

Nije da ne voli Matiju, ali sada želi biti sama. Muka joj je od kave, od utorka, od društva drugih ljudi. Pomišlja na to kako bi bilo da se Karlo zaista više ne vrati. Nije joj neugodna ta pomisao. Pita se što nije u redu s njom. Što joj ostaje ako se Karlo ne vrati? Stan, posao, vrijeme… vrijeme. Prazno, neispunjeno vrijeme koje dopušta da ga ona ispuni kako želi. Karlovim odlaskom, samoća postaje potpuna. Dobro, gotovo potpuna. Matija je još tu. Matija mora otići.

Pet je mjesta na kojima bi Karlo mogao biti. Točno pet. po jedno za svaki radni dan u tjednu. Znala je cijelo vrijeme, ali nije željela znati. Njen brat, pametan, ali nemaštovit dečko, nikada ne bi otišao na mjesto koje ne poznaje. Kad bi se Matija sjetila svakog daljeg mjesta na kojem je Karlo bio, znala bi gdje je on.

Zna li Matija za sva mjesta na kojima je on bio? Ona samo čeka poziv. Vidi Josipa da ona njega zapravo i ne traži. Ona ga oplakuje. Ako bi joj Josipa rekla za tih pet mjesta, da li bi Matiji bilo lakše? Želi li Matija znati?

 

Matija se smirila. Izgleda gotovo zadovoljno. Otpija gutljaj hladne kave. Josipa ju gleda i opet misli na to koliko je lijepa. Elegantni skakavac. Sjetila se dana kada je Karlo objavio da je Matija trudna. Roditelji su još bili živi. Dugo se nije sjećala tog dana. Nije to bio lijep dan. Bio je utorak. Mama je sjedila kao skamenjena. Nije govorila. Tata je psovao ispod glasa. Nitko nije vikao. Bilo je to stanje gore od najglasnije galame. Samo se promijenila gustoća zraka u kući. Postao je rjeđi. Užas promjene je neometano titrao u sobi. Svijet koji je Josipa poznavala je nestajao.

Nije Matijina trudnoća bila zlo sama po sebi. Da je Karlo bilo koji drugi dan odlučio reći za prinovu, možda se obitelj ne bi nepovratno promijenila. Ne bi mama tako potonula, ne bi krenula tako brzo umirati.

Josipa je već tog dana znala da će se mama ubiti. Nije krivila Karla ni Matiju za to. Pa čak ni mamu. Utorak je izvor svakog zla.

 

Gotovo svaki čovjek misli da su njegovi postupci ono što je dobro ili loše. Josipa je znala bolje. Nije stvar u postupku, stvar je u danu. Zato je utorke najbolje prespavati.  Sve što se dogodi utorkom, mora voditi u neko zlo, čak ako i nije zlo samo po sebi. Zato bi Josipa bila zahvalna Karlu da je izabrao bilo koji drugi dan za odlazak.

Mama se ubila ubrzo nakon Karlovog vjenčanja. Nije se ubila zbog sinovog odlaska, niti zbog smrti unučeta. Ubila se zbog utorka. Josipa je na svoje oči vidjela kako mama tone onog utorka kad je saznala da je Matija trudna.

 

Utorci, dani u kojima nastaje zlo. Ako se kakvo zlo i dogodi koji drugi dan, možete biti sigurni da je sjeme tog događaja posijano utorkom.

Zato Josipa želi biti sama. Utorak nije dan za društvo, pogotovo ne dan za tješenje od prethodnih zala.

Televizor je mogući izlaz. Na televizoru su vijesti. Vijesti utorkom su dobar indikator toga koliko se zlo razmahalo. Josipa pali televizor. Matija se opušta i naslanja na kauč.

Jutros oko 3 sata pronađen je ubijeni je četrdesetogodišnjak.  Žrtva je zadobila više udaraca na području glave i leđa nepoznatim objektom, pretpostavlja se bejzbol palicom, od strane nepoznatog počinitelja. Policija svim raspoloživim sredstvima intenzivno traga za počiniteljem ovog kaznenog djela. Mole se svi građani koji imaju bilo kakve informacije da osobno dođu u policijsku postaju ili nam se jave na telefonski broj 112.

Josipa je znala da će se vijest o ubojstvu pojaviti još jedino u večernjim vijestima. Ta preseravatorska retorika ima za cilj prikriti nesposobnost. Vjerojatno da je glasnogovornica još nešto na drobila, jer je pofajn dugo trkenjala, a sve što je rekla stane u jednu rečenicu: našli smo mrtvog čovjeka, ne znamo tko ga je koknuo, niti ćemo ikada saznati.

Prošlog utorka je nastradao mladić iz gorske službe spašavanja. Intervjuirali su liječnika koji ga je operirao. Nakon što je naopisivao ozljede koje je dečko zadobio, izjavio je: žrtvi je amputiran doljnji lijevi ekstremitet. Znači, odsjekli su lijevu nogu.

Na kraju se ispostavilo da nije bilo potrebe za ‘amputacijom doljnjeg lijevog ekstremiteta’.

Takva su pravila retorike. Ako policija svim raspoloživim sredstvima intenzivno traga za nepoznatim počiniteljem, zapravo žele reći da nemaju blagog pojam tko je ubojica, a šanse su da neće nikada saznati.

Ako liječnik kaže da je pacijentu amputiran doljnji  lijevi ekstremitet, to znači da mu je odcaparena noga  i da liječnik nije baš siguran da je to bila najpametnija odluka.

Kad se ljudi skrivaju iza latinskih izraza i naučenih fraza, možete biti sigurni da uglavnom ne znaju o čemu govore.

Vijesti su jasno govorile da je ovaj utorak gori od prethodnog. Prošli utorak netko je ostao bez noge. Ovaj utorak netko je ostao bez života.

Prošli utorak Karlo je nestao. Ovaj utorak…

Matija je gotovo fascinirano pratila vremensku prognozu. Josipa je samo željela ostati sama.

Ako Josipa kaže Matiji za pet mjesta na kojima bi karlo mogao biti, po jedno za svaki radni dan u tjednu, Matija će morati otići.

Josipa je pokušala privući Matijinu pažnju na sebe. Namjestila je izraz lica kao da intenzivno razmišlja, kako Matija ne bi pomislila da već neko vrijeme ima ideju o tome gdje se Karlo možda nalazi, a ne govori o tome.

Matija ju je gledala. Izrazom lica je pitala Josipu o čemu razmišlja. Josipa je na trenutak zamucala. Bila je to savršena scena. Gotovo je i sama povjerovala da se tek dosjetila tih pet mjesta.

Rekla je Matiji za četiri mjesta na kojima je Karlo mogao biti. Po jedno za svaki radni dan u tjednu, osim za utorak. Matija se samo ustala i obukla jaknu. Nije izgledala oduševljeno sa saznanjima. Djelovala je umorno. Vjerojatno nije ni sama bila sigurna želi li naći Karla.

Josipa je željela reći Matiji da krene za potragom tek sutra, ali se uplašila da bi onda ova odlučila još ostati. Gotovo napadno ju je ispratila kroz vrata, poželjela joj sreću, nabacila nekoliko savjeta i izraza brige i zatvorila vrata za njom. Nije znala hoće li Matija uopće ići tražiti Karla, znala je samo da je ostala sama u stanu, sama na svijetu.

Sama utorkom. Promotrila je svoj stan. Životni prostor. ‘Životni prostor’ je izraz koji koriste dekorateri interijera i feng-shui gurui.

Njezin životni prostor je bio prazan. Opet sama utorkom. Sama utorkom. Sama utorkom.

Matija je otišla. Hoće li naći Karla?

Nije važno. Što god da se danas dogodi, bolje da se nije dogodilo. Utorak je.

Josipa gasi televizor koji je ostao gorjeti nakon vijesti. Tišina je najgora utorkom. Nasilna je. Josipa želi da se Matija vrati, iako zna da to ne bi utorak učinilo boljim. Josipa želi zaspati. Ali utorak ne bi bilo utorak, da je utorkom lako zaspati. Utorak, utorak, utorak. otvorila je ormarić sa lijekovima. Uzela je tabletu za spavanje. Jednu tabletu, pa još jednu, pa još jednu. Ne zna koliko ih je popila. Da ju netko pita koliko ih je uzela, rekla bi : nekoliko. Nekoliko tableta za spavanje. Nekoliko 3 ili nekoliko 30? Koga briga, utorak je, ni jedna količina nije dobra.

Legla je na kauč. Misli su se usporile. Trebala joj je gotovo nadljudska snaga da zadrži barem trun svijesti, prije nego utone u san. Sanjala je elegantne skakavce i bogomoljke. I utorke. Sve utorke svog života. Pobjegla je u san od jednog utorka, a u snu ih je našla sve. Sve.

Utorak. ne postoji druga riječ za utorak. ne postoji latinski izraz koji bi bilo primjereno koristiti da bi se označio taj dan.

Pet mjesta, po jedno za svaki radni  dan u tjednu, osim za utorak.

Nećemo puno propustiti ako se ne probudimo srijedom. Ona je samo posljedica utorka, kao i svaki drugi dan u tjednu.

Bilo je krajnje vrijeme za bijeg od utorka.

 

O autorki: Marija Blažević Zalokar rođena je u Slavonskom Brodu 1985; u istom gradu pohađala  je osnovnu školu i srednju veterinarsku školu. Trenutno živi sa suprugom i troje djece.  Kad nije okupirana kućanskim poslovima, bavi se čitanjem i pisanjem.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*