Makedonska književnica Liljana Dirjan u KC Grad

Filed under: promocije,Srbija |

ljiljana dorjanMakedonska pesnikinja, autorka kratkih priča i urednica Liljana Dirjan boraviće u Beogradu povodom Sajma knjiga, a samostalnu promociju imaće u okviru književnog programa Kulturnog centra Grad.

Pesme Liljane Dirjan u prevodu na srpski čitaće prevodilac i pesnik Duško Novaković.

Moderatorka je Tijana Spasić

Otvoreni kulturni forum iz Cetinja (OKF) objavio je 2009. prevod zbirke „Privatni svjetovi“, a odabrane pesme i kratka proza iz ove knjige našli su se i u poznatoj ediciji „Mala kutija“ Grupe 484, preko koje su stigli i do srednjoškolaca širom Srbije. Učenica I razreda gimnazije Marija Jeremić dobila je zadatak da sastavi blurb za zadnju koricu, i evo njenih preporuka zašto čitati ove pesme:

– Jer približe osećanje jednostavnog zadovoljstva (griz sočnog voća, miris trave, zelena svila vetra…), a onda i same izazovu takvo osećanje lakoće.

– Jer ove pesme svakodnevici daju ritualan karakter, iznova slaveći ljubav, prirodu, dodir, približavanje.

– Jer intima nije bauk.

Liljana Dirjan živi i radi u Skoplju. Urednica je u časopisu Sarajevske sveske i jedna od osnivača Nezavisnih pisaca Makedonije. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Skoplju, na grupi za jugoslovensku književnost i makedonski jezik, i bila na studijskom boravku u Parizu, kao stipendistkinja Franucuske vlade i jermenske Fondacije Gubelkijan. Objavila je knjige poezije i kratke proze: Prirodna pojava (1980), Živa mera (1985), Pelin polje (1989), Teška svila (1997) i Privatni svetovi (2007), kao i zbirku kolumni i putopisa Sađ na snjegu (2007). Prevodi: Champ d’abisinthe (Pariz, 1996), Cocoons (SAD, 1999), Tiger Im Diagram (Berlin, 2000), Schwere Seide (Berlin, 2000).

……………….

Kulturni centar GRAD

Braće Krsmanović 4

Beograd

www.gradbeograd.eu

Fb: https://www.facebook.com/events/526683234074391/

 

Izbor proze i poezije Ljiljane Dirjan:

Kaktus
„Uzmi nešto za uspomenu iz babine kuće“, rekla mi je jedna od strina. Provrzmala sam se tih nekoliko sati poslije pogreba kroz sve sobe. Sjela sam čak i na njen krevet. Još uvijek je mirisao na domaći sapun. I na hljeb. Čak sam rukom pomilovala njen prazni jastuk.
U dvorištu, odmah do velike drvene kapije vidjela sam kaktus u saksiji. Uzela sam ga. U jednu ruku putnu torbu, u drugu njega. Ušla sam u autobus. Držala sam ga sve vrijeme u krilu. Do Beograda je bilo nekih 70 kilometara. Do noćnog voza za Skoplje imala sam desetak časova čekanja. Torbu sam ostavila u garderobi. Kaktus nisu htjeli da prime. I tako sam s njim ušla u tramvaj. U Knez Mihailovoj sam razgledala knjige po knjižarama, a on me s vremena na vrijeme bockao listovima. Putovao je sa mnom skoro čitav dan. I cijelu noć. U vozu sam saksiju stavila na pomoćni stočić. Putnik nasuprot meni je na drugom stočiću rasprostro novine u kojima je bilo pečeno pile, i dok je jeo pitao me je, gdje sam to bila kad toliko brižljivo nosim ovu “hrpu bodlji”. Ne sjećam se da li sam mu nešto odgovorila.
Moja baba, te prve noći spavala je u zemlji. Na kraju sela.

 

Izgubljene stvari

 

Spavaćice od bijelog batista s pamučnom čipkom

olovke, adrese, telefonski brojevi,

plaćeni i neplaćeni računi

pozajmljeni pa zaboravljeni naslovi knjiga

pisma napisana i nesnimljena

nepritisnuto Ctrl i s

izgubljene

riječi, pejzaži, vozni redovi, brojevi kolosjeka

mapa metroa Pariza i Berlina

flašice s kremom protiv bora

češljevi, fenovi, sitni novac

cijele krupne banknote

jedan crni šal od kašmira

koji sam deset godina nosila na ramenima

od septembra do maja

kupljen u ašramu Sai Babe

sa žutim vezom, s koncem za šivenje

i sve noći jedne žene

sva udijevanja igle,

i lice i naličje su mu bili skoro isti

kidanje konca zubima

svi čvorovi, svi ornamenti,

tog vilinog konjica na kraju sam

izgubila u Sarajevu, krajem septembra 2003.

negdje kod Doma policije

na koktelu francuskog ambasadora

ili u žutom taksiju

primijetila sam to tek u mraku bioskopa “Kosmos”

pošto sam osjetila hladnoću s filmskog platna

od one scene u kojoj su jednog u bijelo

ofarbanog slona

iz „Priče o vezirovom slonu“ Ive Andrića

raznijele granate

a jedna djevojka je s kofom vode u rukama

pala u polje kamilice

 

 

Povratak kući

 

U JAT-ovom avionu na liniji Beograd-Skoplje-Ohrid jedva da ima mjesta za nas nekoliko koji ulazimo u Skoplju, tražeći sjedišta. Ostali putnici, koji sjede umorni i iscrpljeni, jedva dišu. Polijećemo. Negdje pred Ohridom, kad su se kroz okna prozorčića pojavili jezersko plavetnilo i crveni krovovi kuća iz okoline Trpeice, pošto je pilot najavio slijetanje, jedan od putnika glasno je rekao: Vadite maramice, opet smo poslije dvadeset godina kod kuće. I pedesetak Makedonaca iz Australije počelo je da se komeša po sjedištima, da skuplja torbe, da dovodi u red svoja tijela i da budi uspavanu djecu. Veliki kaubojski šeširi stvorili su pravi haos. U krilo mi je palo jedno pero goluba. Njime sad razdvajam pročitani od nepročitanog dijela knjige Teodora Zeldina Intimna istorija čovječanstva.

Iz porodičnog albuma

Ne znam ko je snimio tu crno-bijelu fotografiju. Iza nas je željeznički most u Nišu. Moja majka ima prelijep osmjeh i kratku crnu onduliranu kosu. Ona je nagnuta da bude bliže meni i  bratu. On je u kratkim pantalonama i u kolicima. Ja stojim do njega. Imam bijelu mašnicu na glavi. Vjerovatno imam manje od 4, a on manje od 2 godine. Moja majka ima jedva 22. Brat gleda negdje ukoso. Moj pogled je na fotografiji nekako namćorast. Samo ona nosi svoj široki blještavi osmjeh. Njene su oči pune svjetlosti.
Dvije godine kasnije (sasvim blijedo sjećanje, kao da gledam kroz gazu):
Naginjem se i skupljam sitni novac razbacan po parketu i po prizrenskom ćilimu. Brat je još u dječijem krevetiću. Donekle ispravljen, viri iza drvenih rešetaka. I plače. Plače i majka na podu. Ja skupljam sitni metalni novac i svežanj zgužvanih papirnatih banknota.
Evo i očevog lica. Ne, ne mogu da ga vidim, ali je tu. Vidim njegove vojničke čizme i čujem blokeje kako krckaju po parketu. Pod miriše na mast za parket. On nešto viče. Psuje. Pijan je. Nekoliko noći nije bio kod kuće. Ne sjećam se. Moja majka je zgrčena, još uvijek je na parketu i duga crna kosa joj pokriva lice. Suknja joj se povukla prema struku, žartela joj se otkačila od najlon čarape.
Napolju pada kiša. Obučeni smo u štofane kaputiće, imamo i kape na glavi. Jednom rukom držim brata, a drugom se držim za maminu ruku. Ona drugom rukom steže kafeni kartonski kofer. Našu jedinu imovinu. Stojimo na peronu željezničke stanice. Na ivici između prvog kolosjeka i betonske staze podižem pogled i primjećujem drvene zelene krošnjice s već zaleđenim petunijama.
U kupeu je toplo. Prozori su zamagljeni od izdisaja noćnih putnika. Niz njih teku male sitne staklene suze izmješane s crnom masnom čađi. Voz se zatrese. Pišti zvuk lokomotive i voz se zaljulja prolazeći preko željezničkog mosta.
Novembar je 1958. godine. Svuda. U cijelom svijetu.

 

Terenske vježbe iz etnologije

Jedan student etnologije je za svoj seminarski rad odabrao temu Biljke i njihova primjena u narodu s područja Porečja.
Pita jednu bakicu kako se liječi kad se prehladi. – Uzmem rakije i uvijem grlo oblozima. – A kad ti sijevaju noge? – Mažem ih, jadne, rakijom, malo peče, al’ prolazi. – A kad te boli stomak? – Pijem rakije. Ređa baka: rakija za leđa, rakija za zub, rakija za svašta. – Bako, nastavlja student, a što uzimaš kad te zaboli glava? A ona: – Pa, ima jedno malo, tako, ovolicno, bijelo jedno čudo, sa dva prsta ga hvataš.  – Bako, od koje trave je to ovolicno, raste li tu, kako ga zovete, pita student, držeći diktafon u rukama. Baka se muči da ga opiše, kaže: – Ama, ovolicno je, bijelo, kad ga popiješ s vodom glava prolazi, obruč popušta.
Baka ustaje sa stolice, uzima limeni lončić pun pšenice i počinje da dovikuje piliće: – Pi, pi, pi… Okreće se prema studentu i ozarena otkrićem kaže: – Sjetila sam se, sine, kafetin se zove! Okružena pilićima, dodaje: – Da znam gdje živi taj što je napravio kafetin, pješice bih otišla da mu odnesem živu kokošku sa svih 12 pilića. Svaka mu čast.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*