Luka Vukušić: Trk (“Zlatko Tomičić” 2003 – treća nagrada)

Filed under: Zlatko Tomičić 2003 |

Hodao sam brzo, bio gladan i šutao svaki koš za smeće na koji bih naišao. On bi se zanjihao i izbacio većinu sadržaja proizvodeći mukli zvuk koji me uzbuđivao. Dolazilo mi je da se derem, da potrčim. Pomislio sam:“Zašto ne?“ i derući se iz sve snage pojurio ulicom. Kad sam stao, dahtao sam i drhtao, osjećajući u ustima okus krvi, valjda od uništenih glasnica. Bio sam strašno ljut zbog toga:“Kakav je to slabašan organ? Vičem par sekundi i odmah krv navali. Osim toga nisam mogao ni trčati više od stotinu metara, a da ne malaksam.

Ušao sam u tramvaj. Kad je krenuo, izgubio sam ravnotežu i lupio glavom u šipku za držanje. Stegnuo sam šaku i još jednom njome snažno udario istu šipku. Ljudi su se ispred mene okrenuli i razočarano me gledali. Nisam imao potrebu da provjerim poglede iza sebe, nego sam na prvoj stanici izašao. Tada me obuzela neka neobjašnjiva tuga i želja da se smirim, da svim onim ljudima koji su me razočarano gledali dokažem da nisam lud, već, dapače, da sam jedan od najboljih i najsmirenijih ljudi. Ali tramvaj je već bio krenuo. Potrčao sam za njim i dostizao ga. Uskoro sam počeo gubiti snagu i samo sam čekao da se opet poveća razmak među nama, kad on uspori. Najprije nisam shvaćao, a onda sam ugledao stanicu i smijući se još ubrzao trk da ga preteknem. Ušao sam u isti vagon dišući iz dna pluća i naslanjajući se od umora na staklo u prednjem dijelu, htijući da me svi vide. Neke su mi se djevojčice smijale. Uživao sam. Odjednom mi je palo na pamet da baš i nisam dokazao da sam normalan. Okrenuo sam se i počeo proučavati ljude unutra. Većina je sjedila, nezainteresirani starci i starice i neka djevojka s glavom među koljenima.“Ti starci uvijek moraju sjediti! Gadovi lijeni!“, pomislio sam. Stajale su samo one djevojčice i u suprotnom, zadnjem dijelu vagona, Romkinja s troje djece. Nasmijao sam se glasno i krenuo prema njima. Djevojčice su se uozbiljile, misleći valjda da idem do njih. Zaobišao sam ih i umiješao se među Rome, sav ponosan. Znao sam da me svi vide iako nisam susreo nijedan pogled izuzev djevojčica. Ljudi uvijek gledaju, ali iz nekog razloga ne žele to pokazati nego glume nezainteresiranost. Osjećao sam se najvećim čovjekom u tom vagonu. Svi oni sjede i mrze Rome, a ja sam našao toliko hrabrosti da stojim među njima i gutam smrad. Malo sam ih proučio i zaključio da je žena prosječna, prava Romkinja, debela, proračunata lica, prljave odjeće, a da su joj djeca toliko lijepa, koliko prljava. I prije mi je padalo na pamet da ljudima prljavština i neurednost dobro stoje. Ipak, nastojao sam potisnuti svoja rasistička osjetila i izazvati u sebi samilost. Gledao sam dijete u ženinu naručju, njegovo ljepuškasto tamno lice i velike smeđe oči, ali mi se i ono zgadilo kad je okrenulo drugi obraz na kojem je bila velika smeđa mrlja, blatna, činilo mi se. Shvatio sam da glumim suosjećanje, ali i to da sam bolji od sjedećih staraca baš zbog toga što sam kroz glumu drugima želio omogućiti da se osjećaju ravnopravno, iako im vjerojatno do toga uopće nije bilo stalo.

Izašao sam iz tramvaja zajedno s Romima i opet brzo hodao ulicom veseo što sam dobar. A onda sam dvadesetak metara pred sobom ugledao mladića kojeg sam znao iz viđenja. Imao je urednu dugu kosu svezanu u rep, skupocjenu odjeću i, što sam najviše mrzio, oholo, samodopadno studentsko lice. Gotovo je uvijek, pa tako i sad, bio u društvu vrlo zgodne djevojke. Srce mi je jače pokucalo, malo sam zadrhtao, pa ubrzao korak i povikao nasmiješenih usta i plačnih očiju:“Gade, ja sam sretan, uaaa, gade!“ On me prezrivo pogledao i okrenuo se djevojci. Prišao sam mu i odgurnuo ga:“Da, ti gade, koji gušt! Uaa! Kako ti je jadno lice!“ Gledao me preplašeno i zbunjeno, a budući da nisam htio da ta zbunjenost prijeđe u studentsku ironiju, još  sam se samo nasmiješio djevojci, pa potrčao što dalje od njih, uživajući.

***O autoru: Luka Vukušić je rođen  28. travnja 1981. u Rijeci. Djetinjstvo je proveo u Poreču, gdje je  i pohađao osnovnu školu. Nakon klasične gimnazije u Pazinu, upisao je  studij klasične filologije u Zagrebu, te diplomirao krajem 2003. Danas radi i živi u Zagrebu. Osvojio je drugu nagradu “Zlatko Tomičić” Književnog kruga Karlovac 2009. (za kratku priču Ni zima ne traje vječno), treću nagradu na natječaju Književnog kruga Karlovac 2003. (za kratku priču Trk), jednu od četiri nagrade na natječaju Daruvarske udruge blagotvornih, Daruvar 2008. (za kratku priču Lastavica).

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*