SVETI NIKOLA
Živio sam još u starom stančiću s roditeljima i nisam još imao brata. Imao sam manje od tri godine. Bilo je veče, ili mi se samo zbog davnine događaja čini da je bio mrak. No svejedno. Sjećam se da sam izašao na balkon gdje su majka i otac nešto tiho šaputali. Kad su me opazili, nasmijali su se. Usjekla su mi se u pamćenje ta dva smijeha, muški i ženski. Ne znam kako su mi se obratili i što su mi sve govorili, ali toga sam dana prvi put čuo za svetog Nikolu i nekako ga se počeo bojati. Rekli su mi da sveti Nikola dobroj djeci daje igračke, a zločestoj djeci šibe kojima ona dobivaju batine, i još, da svako dijete, onu noć kad sveti Nikola dolazi, mora na prozor staviti jednu čizmicu da u njoj završi dar ili šiba. Bojao sam se svetog Nikole jer sam mislio da možda i nisam bio dobar, i nisam želio da me se tuče šibom. A ujutro, kad sam u svojoj crvenoj čizmici našao kutiju punu drvenih kocaka raznih boja, mojoj sreći nije bilo kraja.
Danas, dvadeset godina poslije, opet je sveti Nikola. Vedar je dan. Bura snažno zavija u krošnjama borova i crnika, lomi ih i savija, a dolje na moru kovitla valove. Evo, baš mi je vojnička kapa odletjela s glave i nestala negdje u zavjetrini. Ne žurim se tražiti je. Puštam buri da me grebe po licu i vitla mi odorom dok gledam zapjenjeno modro more i razmišljam o svojem mladom životu i prvim vojničkim danima. Ustvari, razmišljam o ljudima. Oni i inače najviše zaokupljaju moje misli. Ohrabruje me što je većina mladića iz mog voda dobra, iskrena i spremna na pomoć drugome. Dobrota me uvijek oduševi. Zato me se doimlje i naš narednik. Čovjek se trudi biti grub, psuje, vrijeđa i sili lice da mu bude mrko, no oči ga odaju, oči i neki trenuci kada mu na licu ipak zasja smješak. On se tada obično prene, brzo namršti i izreda par psovki i uvreda, no vojnici ga već vole i hvale. Uglavnom, razmišljam o pojedinim ljudima, ali ne traje to dugo. Lica mojih vojničkih drugova i zapovjednika zamjenjujem licima prijatelja, djevojaka, roditelja. Jednih se događaja vezanih uz njih prisjećam, a o drugima maštam i želim da se dogode. I odjednom više ne mislim ni o čemu, samo se divim snazi prirode. Dok bura onako puše i valovi šume, osjećam blizinu Boga i zahvaljujem mu na svemu. Zatim se sjetim da mi je kapa odletjela s glave i da je još nisam pošao potražiti. Silazim u zavjetrinu i odmah je nalazim izvrnutu na jednom kamenu. Mislim u sebi: Znao sam da ću je odmah naći. Drugačije nije ni moglo biti.
POLA SATA PAUZE
Na poslu sam najviše volio pauze. Tada sam se konačno smio maknuti od kompjutera i pola sata prošetati obližnjim starim ulicama. Pročelja sam nekadašnjih bogataških palača bio već toliko dobro upoznao da me gotovo ničim nisu mogla iznenaditi. Znao sam sve njihove ukrasne kipiće i sve one smiješne crne ploče s imenima slavnih osoba: U ovoj se kući rodio…, U ovoj je kući preminuo…, U ovoj je kući svoje posljednje trenutke proveo…. Kao da ih je neki grobar pribio. Često bih se, gledajući ih, sjetio jednog starijeg znanstvenika koji mi je za nekog svojeg kolegu bio rekao: On vam se u zadnje vrijeme nažalost gubi. A i ništa pametno nije napisao. Svi su njegovi članci priče za malu djecu. Neće ostati zapamćen. Stvarno ništa nije napravio u životu. I duboko je bio uzdahnuo, kao da ga to strašno pogađa, da bi odmah zatim malo tiše dodao: Ali vi ste mladi pa to još ne razumijete. Da, bio sam mlad i nije mi se uopće činilo važnim dobiti svoju crnu ploču na nekoj kući.
No ako sam se kipića, ploča i pročelja možda pomalo bio i zasitio, promatranje mi života na ulicama nikako nije moglo dosaditi. Vidjeti se uvijek moglo svašta: od veselog djeteta na ljuljačci i skupine divljih srednjoškolaca s cigaretama za ušima, do šarenog djetlića na starom orahu ili velikookog kosa koji se kupa u blatnoj lokvi i neprestano plašljivo pogledava oko sebe, nikako ne zaranjajući crnu glavicu duže od sekunde. Mene pak nitko nije primjećivao, izuzme li se nekoliko djevojaka i pasa. Ipak, i to se jednom moralo promijeniti.
Bio je vedar proljetni dan i iako sam već bio iskoristio svojih pola sata pauze, nije mi se još dalo vratiti na posao. Sjedio sam na klupici uz nogostup i promatrao prolaznike kad mi je prišao neki starac:
Jel slobodno?
Samo dajte!, odgovorio sam.
Sjeo je do mene, otvorio svoju torbu i izvadio nekakvu bocu, pa malo otpio. Ponudio je i mene.
Haha! Hvala, ali ne bih! Moram se vratit na posao!
Bogati, pa šta će ti bit! Dobro je malo popit!
Ma nije to, nego ostane zadah, a onda može ispast nezgodno pred ljudima.
Ajde dobro! Ali ne znam kamo sve to vodi. Nekad nije tako bilo! Danas se moraš i prat svaki dan. A nije to dobro! Pogotovo nama starima. Osjećam ja na sebi. Boli glava poslije i tako. Nije dobro sigurno!
Smješio sam se. Bio mi je simpatičan taj starac sa svojim živim gestikuliranjem i lijepim naglašavanjem riječi. Pitao sam ga odakle je i doznao da je s juga, da je u grad došao samo da bi posjetio sestru, da već te večeri vlakom mora natrag. Starac se raspričao o svemu i svačemu, ipak ne dozvoljavajući da njime potpuno ovlada ona sebičnost svojstvena starijim ljudima, koja sugovornika često pretvori u slušača. A kad sam osjetio da bih mogao preopasno produljiti pauzu, rekao sam:
Evo, oprostite, ali moram se vratit na posao! Već sam ostao petnaest minuta duže nego što smijem.
Eh, ti si ko moja sestra! Posao, pa posao. A evo je već u sedamdeset i šestoj!
Bit će da ga voli.
Šta? Posao da voli!? Vraga ga voli! Voli pare! Nitko ne voli posao!
Ustao sam smijući se. Čovjek me tada promotrio od glave do pete:
Nije loš taj tvoj kaput!
Je, dobar je, nov.
Sjetio sam se tada da već nekoliko mjeseci svoj stari kaput držim kući u ormaru. Namjeravao sam ga dati jednom siromašnom znancu moje visine, no uvijek sam to nekako uspijevao smetnuti s uma. Dok sam gledao starčevu olinjalu tamnoplavu jaknu ponegdje prošivenu bijelim koncem bilo mi je drago da sam zaboravljiv. Svejedno sam se malo pobojao da se čovjek ne uvrijedi kada sam mu predložio:
Znate, imam doma jedan sličan! Ali star. Pa ono, zašto ga ne biste vi uzeli? Ionako ga nitko ne nosi.
Starčevo je lice zasjalo:
Nemoj mi reć! Isti ovakav? Crni?
Crni, samo malo star. Al ne vidi se to.
Pa donesi! A za kolko ga daješ?
Ma samo ga vi uzmite! Dajem. Poklanjam.
I dogovorili smo se da se nađemo na kolodvoru nešto prije sedam kad mu je polazio vlak.
Mrak je brzo pao. Hodao sam kroz park sa starim kaputom u vreći i bio pomalo tužan, kao da se rastajem od dobrog prijatelja. I zaista je taj kaput sa mnom svašta bio prošao, više nego neki prijatelji.
Već sam kroz krošnje drveća vidio zgradu kolodvora kad je netko iz mraka viknuo:
Kamo žuriš s tom vrećom?
Na kolodvor!, viknuo sam i ja, misleći da je to dobar odgovor za čudaka koji mi se bez razloga obratio. No prevario sam se. Isti je glas prilično ljuto i prijeteći odvratio:
Mene si našao zajebavati, majmune!
Neka je velika sjena iskrsla iz obližnjeg grma. Pretrnuo sam od straha i znajući da se svakakva zlodjela događaju u mraku, objeručke zgrabio vreću pa potrčao iz sve snage prema kolodvoru. Glas se iza mene derao:
Stoj! Stoj!
Nije mi palo na pamet da ga poslušam. A, hvala Bogu, brz sam bio. Pravo sam se osvrnuo tek kad sam stigao na kolodvor. Ondje nisam primijetio nikoga tko bi nalikovao snažnoj sjeni iz parka. Bio sam siguran da su čudaka, ako me uopće slijedio, odagnali svjetlost i mnoštvo ljudi među kojima mi ništa nije mogao učiniti neopaženo. Lagano sam krenuo ka odlaznim peronima gdje sam pronašao starca. Baš kad sam se spremao stisnuti mu ruku, netko me obuhvati s leđa. U prvi sam tren ostao bez daha.
Što ćeš sad, majmune? Cijeli dan mi bježiš, a?
Prepoznao sam glas iz parka i povikao:
Upomoć!
Starac je bio zaprepašten kao i nekoliko ljudi okolo, no nitko nije ništa poduzimao. Stoga sam vikao i dalje. I koliko mi je god laknulo kada sam vidio da se približavaju dva policajca, toliko mi je bilo zagonetnije zašto me moj progonitelj i dalje čvrsto drži.
Pa neće me valjda uzeti za taoca!, pomislio sam.
On je pak povikao policajcima: Dečki, imam ga! Provjerite vreću! Roba je u vreći!, i desnicom me tako stisnuo da sam se počeo gušiti. Snažan je to momak bio. Lijevicom je policajcima pokazao svoju značku na što su ga ovi pozdravili i izvukli mi vreću iz ruku. Tek sam tada shvatio što se zbiva:
Ovo je zabuna! Zamjenili ste me s nekim!
Šuti!
Jedan je policajac lagano izvlačio kaput iz vreće dok ga je drugi pažljivo promatrao. Nakon što je zavukao ruke u prazne džepove kaputa, zbunjeno je pogledao u mojeg progonitelja, mladog policajca u civilu:
Ali to je samo kaput!
Naravno da je kaput! Moj kaput koji sam donio gospodinu! Vlak polazi za par minuta i zbog vas se neću stići ni oprostiti! Kažem da ste me zamijenili! Ljudi, pa što trebam reći da vas uvjerim?
Tada su ona dvojica policajaca u odorama polako počela shvaćati da su uhvatili krivog čovjeka. Pretresli su me i ispitali ljubazno, gotovo nježno, tek reda radi. Zato su momka u civilu sasuli psovkama. On je sve šutke podnosio, vjerojatno jer im je bio podređen. Napokon su mi vratili kaput i ispričali mi se. Rekli su da su me zamijenili za nekog sitnog dilera. No momak nije htio dozvoliti da se samo tako izvučem. Tražio je da mu objasnim zašto sam bježao i htio me još jednom osobno pretresti. Čudio sam se:
Tko ne bi pobjegao od straha kad mu netko u mraku onako zaprijeti? Pa jel vama jasno da gospodinu ide vlak za par minuta?
I nemoćno sam gledao u policajce koji su pokušavali primiriti momka:
Pa šta ti je? Dečko je u redu! Ajmo!
No on ih nije slušao: Svatko treba stati na «Stoj!»! I što se tu praviš fin! Progovorit ćeš ti meni kad te skinem!
Pa vaši kolege su me pretresli! Nemate ni pravo na to!
Ti ćeš meni govoriti koja su moja prava!, i opsovao me.
Prije nego sam mu išta mogao odgovoriti, starac koji je dotad samo šutio i koji ničim nije pokazivao da išta razumije, pljune momka u lice: Stoko!
Ona su dvojica istog trena poskočila i stala između momka i nas, no to nije bilo potrebno. Momak je očito bio jedan od onih koje gruba riječ, pa i udarac, umiruju više od bilo čega drugoga. Lagano je rukavom obrisao pljuvačku, a lice mu je, kao čudom, zadobilo neki dobroćudan izraz. I iako je uskoro počeo psovati na sve strane i prijetiti da ćemo se još vidjeti, izraz njegovog lica nije dozvoljavao da ga itko shvati ozbiljno. Jedan ga je policajac očinski obujmio oko struka i rekao: Ajde dosta! Idemo!
Bilo je lijepo gledati kako odlaze. Konačno sam starcu mogao dati kaput. On me uhvatio za nadlakticu:
Ajme, kakvih sve ima ljudi! Ajme! Ništa nije gore nego kad budali daš vlast u ruke. A i pametnom. Kako to kvari ljude! Ajme!
Stigli smo se još upoznati i zaželjeti si sreću. A više od toga i nije bilo potrebno.
Sutradan sam na pauzi opet šetao sam. Prvi su listići izbili na stablima s kojih je cvrkutalo, pa valjda i stotinu ptica. Neka mi je grlica sletjela na put i pametno me pogledala. U kljunu je držala suhu grančicu i činilo mi se kao da se hoće ispričati što ne pjeva kao ostale ptice nego, evo, tu radi neko gnijezdo. Odletjela je, a ja sam polako krenuo natrag na posao.
KESTENOVE RANE
Imala je velike smeđe oči. Bio sam je sreo na ulici kad se vraćala iz samoposluge s dvije vrećice. Prišao sam joj i ponudio pomoć. Ona ju je prihvatila i tako sam na putu do njene zgrade osim par osmijeha lijepih bijelih zubi iz nje izvukao i neke rečenice. Dapače, pričala je više od mene. Doznao sam da se zove Lana, da ima mlađu sestru, da je došla iz Rijeke i da nema društva. Bio sam još tako mlad da nisam znao kako djevojke ne vole šutljive i osamljene, i čak sam mislio da su to prednosti pa sam veselo predložio:
O, to je dobro! Ni ja nemam društva! Mogla bi sa mnom na koncert! Uvijek idem sam, pa ono, glupo je kad vidim okolo sve parovi i društva!
Ona se smijala i ništa nije rekla. Zamolio sam ponovo: Oćeš na koncert?
Opravdavala se: Ne mogu sad. Imam obaveza ovaj tjedan. Stvarno nikako ne stignem. Ali čut ćemo se još! Sad znaš di živim, pa pozvoni i eto!
Tako smo se nekako rastali. Bio sam pun nade i u glavi su mi stalno odzvanjale njezine riječi. Te noći nisam pravo ni spavao. Stalno sam se prevrtao i smiješio.
A u ponedjeljak ujutro već sam joj pozvonio. Kad se pojavila na vratima, učinilo mi se da je zbog nečeg ljuta ili jednostavno umorna. Pitao sam ju odmah, bez ikakva uvoda:
Imaš li vremena za šetnju?, pa brzo dodao, Znam neka zanimljiva mjesta!
Ona se nasmiješila i rekla: Luđaku jedan! Kako si mogao tako upasti?Kako si znao da sam sama doma?
Slegnuo sam ramenima:
Jutro je.
Nastavila je: U šetnju ne mogu. Stvarno ne mogu. Danas niš, ali sutra ti se javim. Bit ću u šest kod kioska ispred broja pet!
Zahvalno sam se nasmiješio, kimnuo glavom, pozdravio ju i otišao. Bio sam oduševljen: Tako pametna djevojka! Puna duha! Kako ju samo nije odbila moja iskrenost! Jedva sam čekao sutrašnje veče.
Došao sam do kioska par minuta prije dogovorena vremena. Nisam imao što raditi pa sam proučavao sve što mi je palo u oko. Tako sam primijetio da je netko u deblo obližnjeg kestena upisao moje ime. Već je bilo malo rastegnuto rastom kore, ali još se uvijek vidjelo. Pisalo je Marko 16.4.1969. Pomislio sam: Tko zna gdje je sada taj čovjek! Trideset i četiri godine su prošle da je to urezao. Možda je i umro. To mi se učinilo jako žalosnim pa sam izvukao svoj đepni nožić i počeo rezati po stablu. Htio sam napisati:Marko1.3.2003., tadašnji datum. No, stigao sam urezati samo slovo M kad me zovnuo tihi, prestrašeni ženski glas. Okrenuo sam se i ugledao nepoznatu djevojku mojih godina.
Pričala je zadihano: Ja sam Sanja, Lanina sestra! Ona ti danas ne može doć! Ona… Djevojka je tada ostala bez glasa. Izgledalo je kao da će proplakati. Uopće, ostavila je na mene vrlo odbojan dojam. A nije bila ni lijepa. Bila je puno viša od Lane i mršava tako da je roba na njoj visjela. Oči su joj bile zelene i izbuljene. Izgledalo je da se njena velika usta nikada ne smiju. Ipak, neka je milina i dobrota zračila iz nje. Sanja se pribrala i svojim visokim i slabašnim glasom koji je gutao slogove nastavila: Ona će ti se javit kad nađe vremena.
Rekao sam tužno: Ok. A kako će mi se javit?
Sanja je gledala u mene kao da ne razumije jezik kojim govorim. Već sam pomišljao da djevojka nije psihički sasvim zdrava, ali ipak sam dodao: Ček! Samo malo da ti napišem svoju adresu pa nek mi se tamo javi kad god oće! Nek mi ubaci u poštu poruku kad će bit slobodna! Istovremeno sam brzo na jedan račun napisao svoju adresu pa ga pružio Sanji. Ona ga je uzela i rekla: Hvala!, nekom čudnom veselom intonacijom. Pozdravio sam je i tad je svatko otišao na svoju stranu.
Idućih sam dana neprestano zavirivao u poštanski sandučić i svaki mi se put kad bih ga otvorio i vidio da je prazan grlo steglo. Osjećao sam da je sve to loše za moje zdravlje i da je već sigurno kako se u sandučiću ništa od Lane neće pojaviti, ali opet sam nekako uživao da se mučim. Uskoro sam, barem mi se tako činilo, odbacio svaku mogućnost da mi Lana postane djevojka, ali jako me peklo njezino lažno obećanje da će mi se javiti. Znao sam da bih kao čvrst čovjek trebao glumiti da mi do svega nije stalo, tobože hladno podnijeti odbijanje, no nije mi se to dalo, jer se protivilo mojem uobičajenom ponašanju. Svi su moji odnosi bili čisti i razjašnjeni, i ako sam o kome što mislio to bih mu i rekao očekujući da se on jednako ponaša prema meni. Zato sam jednog petka, znajući da Lana tada oko jedan kreće u školu, izašao na trg i iz male daljine promatrao njen ulaz čekajući da se pojavi. A kad sam je ugledao, potrčao sam prema njoj. Dočekala me podrugljivim osmijehom. Lice mi se namrgodilo i ukočilo: Zašto me zezaš?
Ljutito je zavrtila očima: Ma šta je sad? Ne razumijem zašto si se tako…Sav si neki!
Pa rekla si da ćeš se javit!?, pitao sam osjećajući da bih mogao proplakati, budem li previše govorio.
Uzvratila je: Pa javila sam se preko sestre! Drugo niš nisam rekla. Ti si si nešto utuvio u glavu!
Ok. Onda te sad pitam. Jel si slobodna za koncert?
Na to je moje pitanje ljutito puhnula: Da ti budem iskrena, ne da mi se ni na koncert niti uopće kontaktirat s tobom!
Grlo mi se steglo, ali mi je glas ipak bio čvrst kad sam joj rekao: Ček, kako to odjednom? Pa da se viđamo samo jednom tjedno, dosta mi je! Ne znam nikog da traži manje!
Puhnula je mnogo jače nego prvi put i još zatoptala nogom: Ma jel tebi jasno da mi se uopće ne sviđaš?
Rekao sam: Samo to! Nije mi to bitno. Nego, zašto se ne bi viđali? Promisli malo!
Lana se počela već dobrano živcirati. Valjda nije očekivala da netko može imati tako malo samopoštovanja. Odvratila mi je, lagano se udaljujući od mene: Razmišljala sam i previše. Sve me to opterećuje.
Okrenula mi je leđa. Povikao sam: Ček, imam ti nešto dat!
Počeo sam čeprkati po torbi. Zapravo, ništa nisam imao, ali sam tako bezveze htio da me ona još malo ponizi. Imao sam tu manu da se u prilikama kad ispadam glup i slab potrudim suzbiti svaku sumnju da sam zaista takav.
Pogledala me s boka i rekla: Neću ništa uzimati od tebe. Tada bih ispala jedno prase.
Rekao sam: Pa već si ispala!
Nije mi ništa odvratila, nego se ubrzo izgubila iza ugla. A ja sam još neko vrijeme ostao stajati pred njenim ulazom.
Idućeg sam dana, negdje oko podne, ugledao Sanju kako šeće obližnjim parkom. Iako sam joj išao pravo u susret, gledala je u pod i nije pokazivala da me primjećuje. Zovnuo sam je. Digla je pogled i pokušala mi se nasmiješiti. Osjetio sam da mi se lice steže u gadljivu grimasu. Valjda sam se baš zbog toga požurio reći: Jel ti se da šetati sa mnom?
Kimnula je glavom. Oh Bože, kako je bila ružna! Izbočene lične kosti, velika usta, krivi nos i kostursko tijelo. Nastojao sam ne gledati je i istovremeno sam se uvjeravao da je izgled ionako prolazan, nebitan ili bar puno manje važan od duhovnih vrijednosti osobe, da se s vremenom čovjeku mnogo onoga što mu na prvi pogled izgleda ružno učini lijepim. No, ona ne samo da nije bila lijepa, nego kao da nije ni znala govoriti. U prvih petnaestak minuta naše šetnje samo je, što je kraće mogla, odgovarala na moja pitanja, pa opet nastavljala šutjeti ili bi mi pak postavila isto pitanje na koje mi je odgovorila. Tako sam već mogao znati da će, upitam li je, koju vrstu glazbe sluša, prvo odgovoriti koju, a zatim me upitati: A šta ti slušaš? To me izluđivalo. Poželio sam Sanju uhvatiti za ramena i stresti je tako da joj se ubrza protok krvi ili što je već potrebno da čovjek oživi. A onako sam joj brzoplet odmah u početku razgovora bio obećao da ću je, ako želi, odvesti do Sljemena. Ona je na to pljesnula rukama i rekla: O super! Ja obožavam planine! No, iako sam se već kajao zbog tog obećanja, morao sam ga izvršiti jer ja sam uvijek držao svoju riječ.
Nekako mi je laknulo kad smo ušli u šumu. Priroda je bila lijepa: gore sivo nebo i tek propupala bjelogorica; na tlu suho lišće, šareno cvijeće i ponegdje krpe snijega. Tu mi se čak i Sanja učinila lijepom. Bio sam zadovoljan sobom i ponosan što sam se usprkos gađenju usudio prošetati s tom djevojkom. Ona je, pak, živnula. Zapitkivala me kako se koji cvijet zove, pričala mi o sebi, svojim roditeljima. Jednom je spomenula i Lanu, ali je tada odmah zašutila brzo me pogledavši. Nasmijao sam se i rekao joj neka nastavi pričati, no ona je rekla: Ma nije to niš zanimljivo., a onda je, bilo glumljeno, bilo zaista oduševljeno, uzviknula:Gle! Tamo je sigurno dobar pogled!
I potrčala je, probijajući se kroz golo grmlje do jedne izbočene stijene s desne strane puta. Slijedio sam ju laganim koracima i kad sam stao do nje vidio sam samo siva brda i ravnicu, te neke kuće na njoj, nikakav lijep pogled. Upitala me: Zar nije prekrasno?
Pomislio sam: Možda bih učinio dobro djelo da Sanju gurnem u provaliju. Barem bi umrla sretna. Njen spori mozak ne bi ni shvatio da pada.
Ona je, kao da me iskušava, napravila još jedan korak i stala tik uz rub. Poželio sam da je Lana na njenom mjestu i opet mi se grlo steglo. Vratio sam se na stazu, a Sanja za mnom.
Ostatak je šetnje prošao gotovo u tišini. Sanja se ubrzo umorila od hodanja, tako da nismo ni stigli do vrha planine, nego smo se prevalivši nešto više od pola puta okrenuli i spustili natrag u grad. Na rastanku mi je zahvalila za prekrasan dan. Da sam je tada zamolio za ponovni sastanak, sigurno bi prihvatila.
Zaredali su dani u kojima nisam nalazio gotovo nikakva zadovoljstva. Sve što bih radio, radio bih misleći na Lanu i nikako se nisam mogao pomiriti s time da je suđeno da od nje postane zla i lažljiva žena i da ja to ne mogu promijeniti. Te sam misli same po sebi mogao i podnositi, no umarala me i do ludila vodila bol u grlu i trbuhu koja se javljala zajedno s njima, a zbog koje sam manje i jeo i spavao. Dani su se polako spajali u tjedne, a tjedni u mjesece.
U svibnju sam zajedno s društvom s fakulteta otputovao u jedno naše primorsko mjesto. Ondje smo, između ostalog, posjetili neku crkvu od vlažnog crnog kamena. Baš je bila misa i ljudi su unutra predivno pjevali. Nije čudo da me u stanju u kojem sam bio već dva mjeseca to dirnulo do suza. Ipak, nisam se htio osramotiti pred društvom pa sam se povukao u hodnik namjeravajući ondje naći neko zgodno skrovito mjesto. Već sam bio naslonio glavu na hladni kamen i samo je tren nedostajao da proplačem kad sam začuo nečije korake. Odvojio sam se od zida i prepoznao jednog kolegu kojem se pred mjesec dana bio ubio brat. Hodao je smireno kakav je, uostalom, bio i inače. Posramio sam se tada svoje malodušnosti i rekao si u sebi: Ja sam idiot. Neću plakati! Zatim sam izašao iz crkve. Bio je sumrak i zrake su me zalazećeg sunca zaslijepljivale. Udarale su pravo na visoke kamene stepenice desetak koraka od mene. I kakav mi se divan prizor tada ukazao! Pet je dugokosih djevojčica u bijelim prvopričesničkim haljinama potrčalo uza stube pravo prema suncu. Pomislio sam: Bože, što bi na ovo rekli pedofili! Bio je to nakon dugo vremena prvi sumrak u kojem sam se dobro osjećao.
No već me iste večeri u disko klubu opet obuzela dobro poznata depresija. Gledao sam pripita lica prijatelja i nepoznatih mladića i djevojaka. Jedna mi je djevojka pristupila:
Što je tebi? Zašto si tako mrtav? Trebaš se zabavljati. Smrdjela je na alkohol.
Rekao sam: Kako kad je muzika sranje?, i zašutio.
A ja sam mislila da si drugačiji! Da ću moći pričati!, rekla je i izgubila se u masi plesača.
Ja sam pak izašao iz kluba. Vani je bilo ugodno toplo što su iskoristili mnogi ljubavni parovi. Gadila su mi se njihova zaglupljujuće sretna lica. Neki se neugasivi gnjev nakupljao u meni. Nisam znao kako da ga se otarasim, a onda sam shvatio da je disko okružen mračnom borovom šumom: Da, to mi treba – mrak i samoća! Potrčao sam prema šumi, no nisam daleko stigao. Spotaknuo sam se o nešto, pao i osjetio veliku bol u lijevoj nozi. Nisam mogao ustati i tad mi je postalo jasno da sam je slomio.
Kad sam se nakon par dana mirovanja u kući, još uvijek u gipsu, pomoću štaka spustio niz stepenice i došepesao do trga, neugodno me iznenadilo da je onaj kesten s natpisom Marko 16.4.1969. i mojim slovom M ležao posječen. Činilo mi se glupim da se siječe jedno tako lijepo stablo, a još glupljim da se to čini baš u doba kad je procvjetalo. Sjeo sam na srušeno deblo i udisao miris kestena. Sve u svemu bio sam zadovoljan sobom i životom. O Lani sam još mislio, ali samo iz navike. Svih je boli bilo potpuno nestalo. Kao da sam trebao slomiti nogu da ozdravim od ljubavi. Nasmijavala me ta misao: Ako te muči ljubav, slomi si nogu!
Sjedio sam tako neko vrijeme, a onda se digao da krenem kući. I tada sam ugledao Lanu. Mislio sam da će samo proći pored mene. Zato sam pognuo glavu, čekajući da vidim njene noge kako prolaze. Zaista me iznenadila kad mi se obratila: Marko, pa što ti je bilo? Možda je gips u njoj budio majčinske osjećaje. Da sam bio zdrav, vjerojatno bih tada pobjegao glavom bez obzira. Ovako sam prikrivajući nervozu što moram voditi besmislen razgovor odgovorio: Pao sam.
Ona se nasmijala prijeteći mi prstom: Pio si. Nikad od tebe čovjeka. Skupio sam sve svoje glumačke sposobnosti i uspio se nasmijati: Ne. Ja ne pijem. Pao sam jer sam nespretan. Išao sam mami po kruh i pao po stepenicama u hodniku.
Smijala se divlje i pakosno. Bilo mi je jasno da me drži budalom, no bilo mi je i svejedno. Odjednom je naglo promijenila izraz lica i upitala me žmirkajući: A jel ti se mogu potpisat? Vidim da ti je prazan gips. Nemaš baš društva?
Odbio sam: Ne hvala. Ne bi bilo fer prema kestenu.
Ona me, naravno, nije shvatila: Molim?
Smješkala mi se, a samodopadnost joj je zračila iz očiju. Pomislio sam kako bih je mogao odalamiti štakom po licu i učiniti ga ružnim. No tad sam se sjetio onog kolege kojem se ubio brat i djevojčica koje trče prema suncu i nikad mi se netko nije učinio tako neznatnim kao Lana u tom trenutku. Samo sam joj se nasmijao i rekao: Ma niš. Nema ti kod mene niš zanimljivo. Pozdravi Sanju! Pa se već vidimo! Pozdravili smo se i kad je otišla udahnuo sam zadovoljno mirišljivi proljetni zrak.
O autoru: Luka Vukušić je rođen 28. travnja 1981. u Rijeci. Djetinjstvo je proveo u Poreču, gdje je i pohađao osnovnu školu. Nakon klasične gimnazije u Pazinu, upisao je studij klasične filologije u Zagrebu, te diplomirao krajem 2003. Danas radi i živi u Zagrebu. Osvojio je drugu nagradu “Zlatko Tomičić” Književnog kruga Karlovac 2009. (za kratku priču Ni zima ne traje vječno), treću nagradu na natječaju Književnog kruga Karlovac 2003. (za kratku priču Trk), jednu od četiri nagrade na natječaju Daruvarske udruge blagotvornih, Daruvar 2008. (za kratku priču Lastavica), Treću nagradu na Prvom međunarodnom festivalu Magda Simin, Novi Sad 2009.
Pročitajte i:
