Čika Toma je tog jutra usnio čak tri nemoguće stvari. Prva je bila rijeka Zambezi koja se, sasvim neočekivano i posve neprikladno, uz mnogo buke i izmaglice, survavala niz liticu u jezero Iri. Druga je bila pustinjska oaza naglo otjelovljena u središtu grada, između teta Martinog kioska i skretanja za Gundulićevu, u kompletu sa blistavim jezercetom i kupolastim čadorima iznutra zastrtim tapiserijama pred kojima su, za kolčić poboden u asfalt razmekšan od vrućine, bile vezane dvije jednogrbe kamile. Treća se svodila na most Golden Gate u San Franciscu na kojem je, prislonjen uz ogradu, stajao jedan od onih hladnjaka za vodu kakve zatičemo u odvjetničkim uredima iz američkih serija, i na kojemu je radio samo pipac za jako vruću vodu, iako se čika Tomi jezik lijepio za suho, ispucalo nepce. Da je neko, netom po buđenju, upitao Tomu kako je znao da je rijeka koju je u snu vidio upravo Zambezi, a jezero upravo Iri, on bi zasigurno razmislio i rekao da ne zna, ali je uvjeren da ni rijeka ni jezero nisu mogli nositi druga imena, budući da bi u tom slučaju san nosio sobom mnogo više vjerovatnoće, i ne bi ga ostavio zbunjenim, nesigurnim, niti, kako je shvatio kad je pokušao rastvoriti slijepljene usne, žednim.
Uistinu, čika Toma je bio i više nego žedan; pokraj osjećaja, neizostavno praćenog suhim grlom i hrapavim kašljem koji zvukom podsjeća na gutanje šljunka, gnijezdio se još jedan zbog čijeg se neugodnog djelovanja Toma nemirno vrpoljio u krevetu. Radilo se o pritisku unutar Tomina tijela, tupoj boli koju je ćutio nekih dvadesetak centimetara ispod lijeve dojke, i ta je bol u sprezi sa mozgom pred njegove bunovne oči gurala sliku zahodske školjke na kojoj, Toma je muškom zluradošću zamijetio, poklopac nije bio spušten. Požalio je što nema posao. Tada sigurno ne bi oklijevao. Budilicu je, poput čovjeka svjesnog svoje lijenosti, držao daleko, na stoliću ispod prozora. Da je zvonila ovog kao što se oglašavala mnogih prethodnih jutara, morao bi ustati, opsovati, protrljati penis više iz navike nego zbog stvarne ukrućenosti, utišati nesnosnu spravu i zaputiti se u kupaonicu. Potom bi urinirao, prateći da li će mokraća poprimiti crnu, crvenu ili uopće bilo koju drugu boju do prirodne, bljedunjave žute. Uvjeren u vlastito zdravlje pustio bi vodu, oprao ruke, istrljao lice sapunom i umio se, te posvetio naredne minute trljanju zuba požutjelih od duhana.
Sve su ove namjere tog neradnog dana rabile kondicional sadašnji.
U prezentu, Toma nema posao, i umjesto higijenom, bavio se pronalaženjem razloga za ustajanje snažnijeg od mokraće, buntovno uzburkane u bešici. Mogao je doručkovati, da mu je želudac kruljio. Mogao je i skuhati kafu, zapaliti cigaretu, sjesti za stol i praznoj blagovaonici sipati poruglice o ljudima koji, znao je, sada užurbano prolaze ulicom, kupujući novine, gledajući na sat i ubrzavajući korak ka tvrtkama, što je bio spoljni Tomin ritual dok je još radio. Gonjen, možda, baš tom mišlju, bacio je pogled na budilicu. Sedam sati i nešto minuta. Dobro vrijeme za buđenje. Ranoranilačko. Zdravo. Mogao bi ustati, navući trenerku, i otrčati do parka. Nije važno što trenerka nije oprana. Neće se zadržavati pored ljudi. Ni ljudi se neće željeti zadržavati pokraj njega, ne oni ljudi koji ugledavši oznojeno lice osjete vonj trulih jaja, a na jeziku okus gnjileži, stresaju se, i jure dalje, promrljavši tihi pozdrav i zadržavajući dah. Toma se nasmiješio umornim razvlačenjem usana od kojeg mu se lice jače naboralo. Možda će se i zadržati pored tih ljudi; zavidjet će mu, više nego što on zavidi njima. Iako oni vole svoj posao i žele ga sačuvati, pomisao da bi mogli trčati u parku, ili piti kafu lijeno zureći kroz prozor blagovaonice, razjedit će ih dovoljno da se nezadovoljstvo usadi i potraje do kraja radnog vremena. Vrijedilo je ustati, zbog ludog grohota nad grimasama.
Umor se javio naglo, na prvi pokret noge spremne stupiti na tanki sag, najprije u stopalu, zatim u listovima i butinama, i prije nego je uspio dovršiti kretnju, počeo se uvjeravati u besmisao podviga. Čemu grohot? Njihova grimasa trajat će sat, ili dva, potom će je smijeniti dnevne brige. Njegov ushit potrajat će i kraće od njihova jada. Sve što preostane bit će tinjanje u mišicama, nervoza, uspuhanost, smrad ustajalog znoja, i konačno spavanje. Proćerdat će dan, nizašto. Može ustati, to sigurno može. Nisu potrebne naročite sposobnosti. Jedna noga, druga noga, tijelo će slijediti noge kao što je sigurno da sjena slijedi tijelo. Onda će se odvući u kupaonicu, završiti što je potrebno, i napiti se vode. Ili mlijeka. Ili kafe. Možda sve to. Vode ima u kafi, a u šoljicu uvijek može dodati i malo mlijeka. Junački je mahnuo nogama i spustio ih na pod. Taaako. Dole su. Trup se opirao. Upotrijebio je ruke, i podigao se na laktove. Kakvo mučenje! Morat će uhvatiti zalet.
Ustavši, nakon tri ili četiri minute batrganja, stupio je na hladne pločice. Nekoć je preko njih htio prostrijeti debele prekrivače, od one vrsti koja se kupuje u kompletu od tri komada. Dio se postavlja preko poklopca školjke, dio ispred školjke, a posljednji ispred umivaonika. Mozgao je, i iznašao da bi mu to samo produžilo vrijeme provedenu u održavanju ugodnog mirisa. Nije volio predugo stajati na ledenoj keramici, i sve što se moralo učiniti u kupaonici išlo je mnogo brže kada tabani vape za mekoćom i toplinom saga u dnevnoj sobi. Spustio je pidžamu na bedra, olakšao se i pustio vodu. Nije spustio poklopac. Radije je požurio prebaciti se pred umivaonik, i osvježiti zgužvano lice. Okrenuo je pipac.
Ništa nije teklo. Misli su mu bile zbrkane. Je li moguće da je voda tako prozirna, da je zapravo ne vidi? Prsti su odsutno prošetali bjelinom. Ne, tu nema nikakvog toka, vidljivog ili nevidljivog. Voda je nestala.
-O, Bože.- Promljao je, odmah se zakašljavši. Struganje u grlu nije jenjavalo. Istrčao je u kuhinju, zgrabio čašu, i otvorivši pipac, shvatio da je trka bila suvišna. Iz kuhinjske slavine nije izašla ni kap. Otvorio je frižider, izvukavši kutiju u kojoj je trebalo biti mlijeko. I bilo bi, da ga je sinoć u trgovini pokupio zajedno sa kilogramom faširanog mesa, kesom tjestenine i dvjema sijalicama. Grlo mu se trzalo, prevrtalo, nastojalo iskočiti kroz usta zajedno sa plućima, i pogled mu je, trgan očajem, zapeo za jedinu stvar koja je mogla teći, i umiriti hripanje. Uzeo je flašu, otrgnuo čep, bacio ga na pod i povukao dobar, dug gutljaj. Glatka, gusta masa kliznula je, kao što bi se prevukla preko uzburkanog mora stišavajući ga, i naleti jezovitog struganja povukoše se pred blagotvornim učinkom. Disati, disati, najprije disati, upozoravao se Toma, gutajući vazduh kojeg je i u neprozračenoj prostoriji bilo dovoljno da se razmili plućima. Kašalj je popustio; žeđ nije. Mučnina od ulja mu je podrivala mir, i ništa u tom trenutku nije želio kao bočicu mineralne vode. Osjetio je blagi ugriz u grlu na tu pomisao, čuo je balončiće kako pucketaju razlijevajući se jezikom, te je morao otresti glavom da otjera omamljujuće vizije. Nema mineralne, ni obične, pa čak ni destilirane vode koju je sipao u peglu. Znao je to jer posljednja dva tjedna nije peglao ništa, ni košulju, sakrivajući neugledne nabore pod tankim mantilom. Ne može skuhati kafu, a nije ju više ni želio, budući da ga je uzbunila ideja da će se, kada bi je uistinu skuhao i sjeo na stolicu smještenu do prozora, sjedalo nasuprot kočiti prazninom. Mogao je umrijeti od kašlja, mogao se ugušiti, mogao je pasti grčeći se, bez snage da se dovuče do jedinog telefona u spavaćoj sobi, a tjednima poslije neko bi primijetio da za račune više nema mjesta u poštanskom sandučiću, da čika Tomu nisu vidjeli danima, da se, približi li se nečiji nos do proreza između vrata i praga, iz njegova stana osjeti neugodan zadah. U novinama bi člančić zadjeven u ugao crne kronike izvijestio o starcu, pronađenom u uznapredovalom stadiju raspadanja, pominjući usput zasebnost, odijeljenost, štoviše i ravnodušnost suvremenog društva zaslijepljenog buđenjem, ustajanjem, vožnjom krož špicu, dolaskom na posao, odlaskom s posla, plaćanjem računa. Na spomeniku, zabačenom iza dvije goleme grobnice, nevidljivo prolazniku, stajalo bi zlatnim slovima urezano “Bože moj, pogledaj na me i smiluj se meni, jer osamljen sam i nevoljan.” Prikladan epitaf starcu stradalom u samoći, jer on je sam.
Jeka je, bez pitanja, bacala kratku riječ i razbijala je od ogoljene zidove bez slika. Nema slike, nema goblena vezenih vrijednim rukama marljivih pionirki. I to je vrijeme nestalo, umrlo, sa nešto većim bljeskom nego će se to zbiti sa njegovim pronađenim tijelom ( “Kakve gluposti govorim”, pomislio je Toma, “ta ja nisam mrtav.” ), ali ne i sa manje gadnim vonjem. Na natkasli nije počivao ni čipkani stolnjak. Tu će morati staviti neku uramljenu fotografiju. Svoje bivše supruge? Vrlo bivša, jer ju nije vidio najmanje petnaest godina, i uostalom, vrlo pokojna, te ga neće moći žaliti na vijest o tome da Toma pati za negdašnjim vremenom, držanjem za ruke, šetnjom uz obalu ( “Koju obalu, glupane?”, pitao se, “Vode nema nadaleko.” ) i zajedničkim objedovanjem. Ali i da je sada živa, u drugom gradu, ili makar u susjednoj ulici, ko bi joj prenio vijest? Ko se smuca njegovom spavaćom sobom? Neka žena? Jedva. Neki muškarac? Poštar, ili liječnik kojeg pozovu da potpiše umrlicu. Bože, mora izaći odavdje. Izaći brzo, prije nego ga spopadne kašalj. U plastičnoj boci ostao je svega prst debeo sloj, dostatan da umiri jedan, možda i dva napada. Pritrčao je prozoru. Bilo je nužno vidjeti svijet, udaljen svega nekoliko stepenica, znati da će, vrisne li, neko podići pogled i osmotriti prozore tražeći porijeklo buke. Produžit će potom, naravno, ali za taj tren, vrlo vrijedan tren, posjedovat će Toma nečiju pažnju, i neko će se zapitati, “Zašto starac stoji na prozoru i urla, zašto me traži, i doziva li mene, baš mene?”.
Kao za pakost, promet je bio u oseci; pločnikom se vukla bakica, oslonjena na ostrugani štap, i doprijevši do ulaza u susjednu zgradu, stala je pozvonivši na interfon. Toma je čuo udaljeno zujanje. Željezna vrata progutala su bakicu. Ostao je sam sa ulicom. Neki je pas dokaskao u ulični eter, dižući i spuštajući šape, mlateći asfalt jastučićima. Nešto mu se svidjelo u kutu u kojem su se zgrada i nogostup sastajali; ostao je njuškajući, plašljivo se osvrnuvši kao da provjerava, činilo se Tomi, da mu neko neće zamjeriti što obitava baš na tom mjestu, baš u tom trenutku. Nijedno dijete nije se bacilo da ga gnjavi, ničija noga nije se dizala na udarac. Pločnik je, barem za sada, bio sigurno mjesto u psećim očima. Gomila žute dlake strovalila se na beton, dašćući u sparini koja je slutila na jesenju kišu. I on je žedan, pomislio je Toma. Hoće li brzo ustati? Hoće li tražiti vodu? Sam je. Nema psećeg druga za igru, nedostaju zubi koji bi ga nestašno i nježno grabili za vrat, ili mu natjerali umrtvljeni rep da razigrano poskakuje. Ništa da mu odvrati pažnju od vrućine koja se podvlačila pod krzneni kaput. Pas je i dalje dahtao; ispružio je šape i protegnuo se. Ustat će. Tomine su oči napeto buljile. Ne, odustao je. Čekaj, ipak ustaje! Diže se! Šape su ga dovukle do ruba ceste. Toma osjeti stezanje u želucu. Bilo je to od žeđi, pomalo i od gladi, ali najviše od strepnje da će automobil, ničim izazvan, proletjeti cestom i pokupiti nesretno stvorenje, šaljući ga na jedno od onih mjesta u kojima psi nalaze posvemašnji mir.
No, pas kao da je znao za opasnosti koje vrebaju na kolniku, te se prijetećoj zoni nije suviše ni primicao. Još se jednom obazreo, za svaki slučaj, prije nego je spustio glavu i zario jezik u tamnu mrlju. Ružičasti listić je mlatio lokvu, i Toma se nakostriješi od bijesa. Đavo ga odnio, on pije! On pije vodu sa ulice! Prljava, masna, gadna vodurina, i pas ne oklijeva njome utažiti žeđ. Pas, najbolji čovjekov prijatelj, ushićeno se valjao u kalu, ne mareći za konvencije, prezirući skupljene usne i prijekorne poglede. Nije ga bilo briga; nekoliko minuta će proteći u laptanju, i on ide dalje, bez straha, meki jastučići razdirat će se na neravnom putu, ali on će živjeti napojeno.
Odstupio je od prozora, ljutito odmahujući glavom. Čovjek je zaista postao od majmuna, to je jasno, čim si može dopustiti da ga pogled na zadovoljnu životinju uznemiri. Da, čovjek je postao od majmuna. Naučnici su to znali dokazati. Tisuće i tisuće godina ranije, svi smo pili iz iste lokve… Trgnuo se tako da mu je vrat prožela oštra bol. Još i to! Nije dovoljno što ga u trgovini ne pitaju treba li štogod za gospođu, nije dostatno što ga kelner u restoranu uvijek vodi za isti stol, i znao je da bi se taj isti kelner zgranuto zabuljio u njega ukoliko bi zatražio stol za dvoje. Toma se oštro zagledao u frižider, gnjevno stežući obrve, kao da tim pogledom osuđuje kelnerovo zaprepaštenje.
-Da, rekao sam stol za dvoje.- Ispljunuo je rečenicu tonom koji je obećavao da te večeri neće biti napojnice. Naprasno izbačeni zrak zaorao je grlom, izazivajući novo kašljanje. Ovo je posljednje, pomislio je Toma stežući si grlo, ovo je kraj. Čovjek ovako ne može živjeti. Neće uzeti ulje, neće popiti ulje jer mu je muka od mirisa, od okusa, od kašlja i od telefona koji mu je predaleko, od ruke koja neće zgrabiti slušalicu da ga spasi, jer te ruke nema u blizini. Podigao je pogled, lica pomodrjela od napora. Vrata su kuhinje bila širom otvorena; vrata hodnika također, baš kao i vrata kupaonice. Nije ugasio svjetlo. Nije spustio poklopac. Nije više imao snage da se tome raduje. Jedino što je opažao u nagom prostoru, jedini oblik koji nije izgubio svoje konture, možda i zato što ga je obasjavalo jarko svjetlo, bila je zahodska školjka. Bljuvati; to je nada. Izbaciti iz sebe ovo što ga guši. Istjerati đavla koji, cereći se, vuče k sebi uzice zakačene za naspramne stijenke grla i steže ga. Odgurnuo se koljenima i dočekao laktovima; napravio je taj prvi, dječiji pomak. Još malo, još samo malo. Uvijek je vjerovao da se sjeća izlaska iz majčine utrobe. Ovo je bilo jako slično. Zidovi su se primicali. Zamalo će svjetlo, uskoro će kroz zamrla pluća prostrujati svježi zrak, i trijumfalni krik nad uspjehom će zaglušiti napaćeno stenjanje. Uplovio je u svjetlo, i zjenice su ga zaboljele od blistavog udarca. Zagrlio je školjku. Dolje, đavle, dolje! Napeo je trbušne mišiće, ono što je od njih ostalo, ali ništa sem podrigivanja nije se survavalo u plitki otvor. Znoj se slijevao niz lice; trzajem šake pokupio je malo vode i poškropio uzavrelo čelo, zabacujući kosu prema tjemenu. Nekoliko kapi spuznulo je niz usne i palo na isplaženi jezik. Znoj, to je znoj, govorio si je Toma, grabeći vodu šakom, i pljuskajući lice. Jezik mu se uvukao bacajući zalutale kapi u grlo. Osjetio je tekućinu koja je hladnim, metalnim dodirom škropila nutrinu. U magnovenju, Toma je na dnu ugledao vodu. Nije bilo ničega drugog; grlo mu je vapilo, on je umirao, davilo ga je, a na dnu čudnovato oblikovane zdjele drhtavo se ljeskao njegov odraz, iskrivljen i nejasan. Spustio je glavu, nisko, još niže, dok mu nos nije dotakao dno; jezik više nije treperio. Tresao se. Trzao se. Trzao se gore-dolje, povlačeći za sobom duge, žedne gutljaje.
Nakon nekoliko minuta Toma je, živ i pribran, sjedio na hladnom podu kupaonice, po prvi put istinski požalivši što za nekog od sati provedenog u trgovini nije kupio i debele prekrivače, od one vrsti koja se kupuje u kompletu od tri komada. Bilo je tako udobno sjediti tu, pokraj zdjele čudnovatog oblika iz koje mu je naizgled nepresušni izvor utažio žeđ, i misliti da je, poslije svega, učinio nešto korisno i vrijedno divljenja. Možda bi mu se grlo isuviše stezalo da je nad njim stajala nečija prilika, da je njen dlan stezao njegovo znojno čelo i branio mu spustiti ga niže, niže, do izbavljenja. Mogućno je ( a to je bila samo mogućnost ) da ga je nečije bivstvo uz njegovo moglo usmrtiti. Stresao se na tu pomisao; bila je dovoljno ljigava i neugodna da je poželi zbaciti sa kože niz koju je kliznula poput vode koja je mogla, iako ne baš tog jutra, kliznuti niz njegovo ogoljeno tijelo. Dobro je biti sam, uvjeravao se Toma. I pas je bio sam, a to nije spriječilo njegov rep da poskakuje i njegove šape da otkaskaju u ostatak dana. Moglo je proći i gore.
Iz zidova, pomalo prljavih i zapuštenih, čulo se šuštanje. Voda je klizila cijevima vraćajući se ožednjelom puku.
* O autoru: Loris Gutić rođen je 22. 05. 1986. u Zenici. Studij prava završio je na Univerzitetu u Zenici 2009. g. Od najranije dobi autor se bavio spisateljstvom, kao i pisanjem članaka za pojedine časopise, da bi u junu 2007. g. objavio u privatnom izdanju prozno književno djelo hibridne koncepcije romana/zbirke priča pod nazivom Mozaik, koje je ušlo u uži izbor za književnu nagradu “ZORO” u Sarajevu 2007. g. Sljedeće godine osvaja drugu nagradu na književnom natječaju “Marko Martinović Car” u Vitezu za priču “Svaki pas ima svoj dan”, koja je objavljena u časopisu “Panorama”. Pojedine priče i odlomci su mu objavljene u zbornicima Udruženja za kulturu Novo Sarajevo “Kad progovori tišina” i “Gravitacija riječi”, u lokalnom listu „Naša riječ“ te „Balkanskom književnom glasniku“. 2009. g. ulazi u uži izbor za književnu nagradu “Stjepan Džalto” u Uskoplju ( priča „Prah u Kanaanu“ ) i književnu nagradu “Zija Dizdarević” u Fojnici ( priča „Oko“ ), a iste godine osvaja drugu nagradu na natječaju za kratku priču u Bugojnu. 2010. g. osvaja treće mjesto na konkursu za kratku priču BUKA portala, te postaje saradnik BUKA portala na kojem je do danas objavio nekoliko članaka, također prenesenih na drugim portalima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Trenutno živi i stvara u Zenici.
Pročitajte i:
