Loris Gutić: Posljednji zapis o djedu (Bugojno 2009 – druga nagrada)

Filed under: Bugojno 2009,nagrađeni radovi |

…prije kojeg ću napisati nekoliko riječi o jednoj baki; nije ona bila ni po čemu osobita, sem ako se osobitim dalo smatrati tih nekoliko bradavica, urešenih dlakama pri vrhu, koje su spokojno i, činilo se, oduvijek i od šiparačkih dana, stršile sa vrška utanjenog nosa izniklog i jedva primjetnog među nabujalim obrazima. Ta baka nije bila ni istinska baka: njeno je bablje ime dolazilo od sestrinstva sa uistinu autentičnom bakom, suprugom jednog djeda, koji je Božijom voljom bio otac mog poznanika A… čiji se pak sin nekoć udostojavao prozvati i mojim prijateljem, kao što mi je, u nekom dobu u kojem sam znao odocniti jer u hitnji zaboravim pogledati časovnik prije no izađem, bio prijatelj svatko tko me makar jednom odvezao kući napola mrtvog od nezahvalnog pijanstva. Babina sestra, gospa dugog imena koje, srećom, nisam upamtio, nije bila uobičajeni bakutaner, odjeven u haljine koje bi starijoj gospodi neukusno podmetale staračke obline i zaogrnule ju uz to godinama čijoj bi cifri, onako kako bi ju namjerna laž izgovarala, valjalo dodati još desetljeće ili dva da bi bila istinita. Ne, žena je bila na mjestu, i to uvijek na istom, u udobnoj, visokoj fotelji smještenoj najčešće u sjenovitom uglu, ne predaleko od kamina, gdje bi sjedila i kroz pince-nez piljila u pletivo izlagano svačijim pogledima koji su mogli svjedočiti kako se iz ritmičkog kuckanja igala rađaju prslučići ili dječije čarape.

Od svih ukućana pokojnog A…, jedino ju je njegov sin opažao, da li stoga što je bila tako izvorno i neskriveno ružna, čemu se mladić, odrastao uz platna na kojima su žene bile prije vitke nego rubeneskne, nikako nije mogao privići, ili pak stoga što je njena stalna i uporna šutnja djelovala kao bolan prst, ukočen među pokretnima. Nitko joj drugi nije pridavao nikakvu pažnju. Ukoliko bi se neko i udostojio da široku pojavu položenu u naslonjač zapravo zamijeti, prestao bi o njoj misliti već i zbog toga što je plela, a što je radije upućivalo na vezu sa pojmom ostarjele dadilje koja poput debele i lijene mačketine vuče tjelesinu iz ćoška u kut dok ne crkne ili je kogod ne izbaci, nego na bilo kakvu pomisao čiji bi sukus spretne i radišne prste krvlju vezao uz njenu sestru, od udaje za A…-ova oca, imućnika, i ipso facto daleku, te lišenu sestrinskih sklonosti.

Umrla je baka kako je i živjela; kuckanje pletaćih igala koje je prethodilo njenom bivanju, kao što dahtaji i koraci prethode čovjeku kojeg ne zapažamo ali mu dolazak osjetimo, jednog je dana utihnulo, i u neobičnoj tišini ugniježdenoj među blijedim tapetama ona je, zatečena u svom vječitom naslonjaču, napustila svijet tiho i neprimjetno.

Od tog ju je dana sin gospodina A… osjećao u svemu.

U tišini koja bi uslijedila nečijem poviku ili smijehu, u toj graji koja bi naglo utihnula kada bi se domaćin izdigao sa stolca da začne zdravicu, u vrapčevom ujednačenom cvrkutu koje je dobovalo o prozore pred samu zoru, u nevoljnim koracima sluge koji je najavljivao gnjevne vjerovnike, uopće sred svakog zvukovlja, poput gesta kojemu smo svikli makar je suvišan i drugima neugodan, zveckale su pletaće igle iz kojih su nekoć sporo, ali dosljedno izvirali prslučići i dječije čarape. A…-ov sin vjerovao je da gubi razum. Ustajao bi na šušanj, napuštao postelju u ponoć, lutajući mračnim odajama u kojima je posluga davno pogasila svijeće i tražeći, ni sam ne znajući što, no tako je duboko bio uvjeren da će naići na nešto što bi ga umirilo, makar na miša koji postojano gricka neki loše zakucani i izvitopereni čavao, ili pak na sam pokojničin duh kako, blijed i prozračan, ispušta zvukove čija ga je neprekidnost uznemiravala, pletući prslučiće za druge duhove, i čarapice za mrtvorođenčad.

Nikada, međutim, nije vidio ništa što bi mu moglo pružiti utjehu.

Prisjetio sam se njegovog nemira, njegovih žalopojki, mračnog i usahlog pogleda, modrih kolobara, ispruženih gotovo do usana, i oni su taj pogled skladno uokvirivali; prisjetio sam se padavičavih ruku i glave koja se trzala u stranu i tijela koje je poskakivalo kada bi kočija prolazila ispod prozora, ili bi kuharica, nekoliko soba daleko, nehotično udarila loncima.

Svega sam se prisjetio jer sam, ležeći nauznak u noći i ne uspijevajući usnuti budući da su se misli rojile zbrkane u groznici od koje mi je kožu stezala hladnoća, iz mračnog ugla odaje začuo jecaj.

Nije to bio, kako bi svatko pomislio, cvilež starih dasaka nalik rastuženom psetu koje, izbačeno iz sobe, moli vrata da ga puste natrag, gospodaru. Nije to bio ni vjetar, krišom provučen kroz odškrinuti prozor, ili bolno smotan u nedalekom drvetu; ne, to je bilo pravi, nepatvoreni uzdah istisnut iz utrobe nekoga tko se više od svega trudio suspregnuti jauk. Kao svakom čovjeku, prisebnom i pored groznice koja prijeti da će ga obeznaniti iako mu je misao još uvijek jasna, prva mi je pretpostavka bila o uzdahu progonjene duše što časove u čistilištu skraćuje uznemirujući žive.

Spustio sam se stubama, očekujući naricanje, lelek, zavijanje svojstveno nemirnim sablastima; međutim sam provirio u prvu odaju u dnu stepeništa i nisam čuo ništa što bi svjedočilo o onozemaljskoj nazočnosti. Bosa su mi stopala propadala u debelom sagu, i samo su me odavali dahtaji koje sam zaboravio prigušiti i čiji se šum ravnomjerno slijegao hodnikom. Gurnuo sam sljedeća vrata, vrata salona, i zastao ukopan.

Bljedunjava se svjetlost prosipala zidovima, drhtala, kapala po ravnoj površi stola, uplitala se u krzna brižno odmaknuta od ugaslog plamena u kaminu. Hladni se povjetarac šetao prostorijom, uvukavši se poput tata kroz odškrinuto okno, i nalik mrtvačevim rukama, ukočenim i hladnim, obavijao mi je i stezao članke. Znoj me i u toj studeni brzo oblio, a da se nisam usuđivao podići ruku do vlažnog, grozničavo vrelog čela, niti sam se drznuo otrijeti upale obraze za kojima je odjekivao potmuli cvokot. Začuh šapat; strava me obavila pred otegnutom niskom riječi neprepoznatljiva sadržaja. Činilo mi se da vijekovi protiču kroz rastresitu masu kakvo je bilo moje tijelo obamrlo u dovratku, prije nego sam osjetio da šapat sliči bliskom glasu, i da mi se usne miču u skladu sa nerazumljivim govorom.

Šapat je bio moj.

Jecaj je bio moj.

Hodnicima se provlačila duša, progonjeni mi je duh bježao od tijela koje se grčevito otimalo nadolazećem mrenju. Tijelo pade na koljena, sipljući besmislene molitve; skupilo se u klupko, osjećajući struganje poda o promrzle uši i ledene, svijene prste kao neumitni bodež čije je mučenje posljednji poklisar poslan od pakla griješnicima, od čistilišta zabludjelima, poklisar kojeg raj oplakuje žalobnim zvukom istisnutim iz pravedničkih lira. Duša je izmicala, bježeći u kutove, uranjajući u pomične sjene u kojima bih, skupljen i nemoćan, nazreo tamni plašt Samaelov, da se usamljeni razum u samrtnoj stravi nije priljubio osjetilu vida i pomogao mi razaznati da iz sjena sipa svjetlost isuviše nalik prostoj svijeći, i da lik obasjan tim svjetlom ne sliči neznanim dusima, koliko pognutoj, obijeljeloj glavi moga bolesnog, ostarjelog djeda.

Ležeći na podu pokraj poluotvorenih vrata mogao sam vidjeti izborano lice, i ustrajni pogled uprt u sliku pod kojom je klečao. U očima mu je titrao i poigravao plamičak za kojeg sam bio gotovo siguran da ne predstavlja drugo do plamenog odbljeska, ali kada mu se lice povilo dublje ka grudima, crta zgrčenih od boli, dao se među stisnutim vjeđama primijetiti bljesak očiju čije je sivilo poprimilo blistavu, plavičastu nijansu, primjetljivu uprkos tami. Zjenice su mi se prikovale za blještavilo; njegova je snaga zamagljivala i bol prosutu licem, i pokornost slici iz davnih uspomena činila božanskom. Da, to je bila suština prizora koja je meni, prostom čovjeku stisnutom u hladnim čeljustima zime, zamalo izmakla. Djedova tuga, muka ocrtana u stegnutim, potresenim obrvama i mreži brazgotina koje su poigravale obrazima, starčeva srozanost pred ukočenim prikazom umrle supruge, nisu nalikovali nujnostima sutona udaljenog od smrti samo za utonuće jednog odocnjelog tračka, bačenog na uniženo ljudstvo. U njegovim koljenima, utisnutim tako snažno da su prodirala u drvo pod sagom, ja sam i kroz bunilo razaznao slomljenog boga, Geba pod trijumfalnom Nutom sa njenom isturenom bradom, Granusa osmuđenog od vlastita sunca kako zaklinje Sironu za blagotvoran dodir.

Ruke se njene, ipak, nisu micale.

Moj djed je ustao; suze su mu nestajale, i njihov trag se utopio u namreškanu put. Patnja je slijedila očaj; u starčevoj pojavi odsijevala je samo strašna odlučnost, i makar su mu oči bile tek djelić pojave, plamsaj je gutao čvrstinu tijela pretvarajući ga u sablast koja je, pored mog sluha lišenog odzvanjajućih koraka, lelujala ka utrobi salona. Nestajao je polako. Najprije su zamakle oči, potom obrazi, ramena, uopće sve što se iz profila dalo zamijetiti, da bi i leđa zamakla u prazninu iza vrata, propadajući u jaz u koji ga se nisam odvažio slijediti niti sam za to imao snage. Ništa više nisam vidio, ništa više nisam čuo, mutilo mi se u glavi dok su se spuštali natureni sni slični besvijesti, i da na mjestu na kojem je djed do maločas klečao nije još uvijek lebdjela plavičasta izmaglica, smio bih pred Bogom i savješću priseći da se u toj odaji nije nalazilo živo stvorenje.

***

Pred vratima spavaonice teškim su se i dugim koracima vukle nečije zabrinute ili potresene stope; poznavao sam te zvuke, oprezne, ali ne i prikradajuće, lagane, ali ne zbog nespretnosti, nego radije sumorno svečane. Čak je i lagana škripa šarki nosila sobom drhtavi jek crkvenog zvona. Matej je stupio u odaju, primakao se prozoru i razgrnuo zavjese. Blijedo lice nerasanjenog jutra začuđeno je gledalo tamnu odoru i crni flor na bolničarevoj mišici.

-Šta se desilo?

-Gospodine, Vaš gospodin djed nas je napustio.

-Kako?- Skočio sam grabeći ogrtač. –Kako, napustio? Otišao?- Matej mi je blago dotaknuo nadlakticu.

-Otišao, tamo gdje više neće trebati nikoga.

Zastao sam, glupo razjapljenih usta, kao da me takva vijest o osamdesetogodišnjem starcu mogla preneraziti.

-Želite reći da je umro?- Sve se doimalo nestvarnim. Matej sa florom. Poslužavnik sa vrelim čajem. Zavjesa koja se otkačila i otužno visila nad oknom. Stopala su mi se smrzavala pokraj papuča, u koje sam gledao, ali se nikako nisam mogao dosjetiti da u njih utaknem klecave noge.

-Antun ga je pronašao u sedam, kada mu je odnio čaj.- Dodao je bolničar tiho.

Zirnuo sam u časovnik na kaminu.

-Ali sada je devet, kvragu!- Viknuo sam, smušeno pokušavajući ubaciti ruke u rukave. –I vi mi to tek sada govorite?

-Nismo vas željeli buditi, gospodine, tim prije što smo se pobrinuli za sve. Mrtvozornik će uskoro stići iz grada; Antun je otrčao da ga dovede.

-Trebalo je,- izrekoh drhtavim usnama, koje su još jedine u tom tjeskobnom buđenju dospjele čuvati konvencije, – poći po njega kolima. Ceste su kaljave od kiše.

Utihnuli smo dok sam polako navlačio ogrtač. Ćutio sam njegovu glatku mekoću snažnije nego ikada prije, prstima sam doticao bogati vez, a nježnim vršcima su klizile lake kićanke na rubovima pojasa. Poznavao sam način na koji će mi ogrtač pasti niz ramena, niz grudi, lepršavu lakoću s kojom će mi doticati butine zakopane pod noćnom košuljom; saznanja gusto zbijena u osjetilima zbunjivala su me i zadivljavala istodobno, jer mi se činilo da mi nadlanice po prvi put trljaju nešto grublju unutrašnjost rukava, i da u tom ogrtaču nisam proveo stotine jutara dočekujući Mateja i pladanj sa doručkom povjerovao bih da ga nisam odjenuo prije neugodnog časa u kojem sam doznao za djedov pokoj. Osvrnuo sam se po sobi, premjeravajući odaju djetinjom radoznalošću. Brojke su na časovniku postale oštrije ocrtane, i kucanje mu je odjekivalo glasnije. Virnuo sam kroz prozor. Trebao sam vidjeti svježe jutro, šumu ustalasanu pod naletima jesenjeg vjetra. Trebao sam vidjeti natmureno nebo, i nevesele oblake. Umjesto svega, ja sam vidio nekoliko nepravilnih mrlja na staklu, okvir izgreban nečijim nestrpljivim noktima čiji su vlasnik ili vlasnica nemirno pogledavali dvorište i puteljak koji je vodio k njemu, očekujući gosta ili glasnika.

-Tijelo je u njegovoj sobi?

Matej je klimnuo glavom, i otvorio mi vrata. Žurio sam hodnikom, htijući se primorati da usporim, napominjući da više nema povoda hitnji. Nisam se uspijevao uvjeriti; jurio sam, gotovo trčeći, kao da je preda mnom put od Maratona do Atene, a ne desetak koraka do vrata pred kojima sam zastao, budući da su bila otvorena, i već sam iz hodnika mogao vidjeti obrise leša pod pažljivo izravnatom plahtom. Prišao sam krevetu. Ustezao sam se; šaka se dizala ka glavi i potom  mlitavo padala.

-Bože moj.- Promrljao sam. Okrenuo sam se da pozovem Mateja, i naložim mu da povuče pokrov. Nije me slijedio; morao sam se odvažiti.

Zatvorih oči.

Ni danas ne znam zašto.

Možda sam očekivao da zateknem blistave plavičaste šarenice kako me iza rastvorenih vjeđa gledaju prijeteći ili optužujući, možda sam mislio da će se ukočene pandže trgnuti da me pograbe i zadave zbog svetogrđa koje sam namjeravao počiniti bacajući dnevno svjetlo na umrloga. Riječ „možda“ svojom je neodređenom srži ispunjavala tren u kojemu sam povukao platno i potom polako provirio.

Lice mu je, istini za volju, bilo gotovo jednako kao za života. Nešto stisnutije usne ( Prijekorno? ), stegnuti kapci ( Kao u boli? Mukama? Sjećanju? ), glatko čelo preko kojeg je smrt prešla umirujućim dlanom, sve je to govorilo o odlučnosti s kojom je voljena starina dočekala uzašašće, o spremnosti neshvatljivom za pokornu pastvu koja i izlazak u susret Bogu pretvara u tragediju, ili bolje, farsu, sa svojim naricanjem i narikačama, uzdasima, molitvama, kađenjem i blagoslovima. Plašio sam se pogledati mu obraze, jer sam se plašio jednog drugog lika; djedov mir je i mene umirivao. Napustio nas je, pripravan stati pred posljednji sud. O tome je govorila i nepomućena nepokolebljivost posljednjeg izražaja.

Takvog čovjeka, rekoh si, vrijedi i upamtiti.

Vratio sam mu pokrov na lice.

* O autoru: Loris Gutić rođen je 22. 05. 1986. u Zenici. Studij prava završio je na Univerzitetu u Zenici 2009. g. Od najranije dobi autor se bavio  spisateljstvom, kao i pisanjem članaka za pojedine časopise, da bi u junu 2007. g. objavio u privatnom izdanju prozno književno djelo hibridne koncepcije romana/zbirke priča pod nazivom Mozaik, koje je ušlo u uži izbor za književnu nagradu “ZORO” u Sarajevu 2007. g. Sljedeće godine osvaja drugu nagradu na književnom natječaju “Marko Martinović Car” u Vitezu za priču  “Svaki pas ima svoj dan”, koja je objavljena u časopisu “Panorama”. Pojedine priče i odlomci su mu objavljene u zbornicima Udruženja za kulturu Novo Sarajevo “Kad progovori tišina” i “Gravitacija riječi”, u lokalnom listu „Naša riječ“ te „Balkanskom književnom glasniku“.  2009. g. ulazi u uži izbor za književnu nagradu “Stjepan Džalto” u Uskoplju ( priča „Prah u Kanaanu“ ) i književnu nagradu “Zija Dizdarević” u Fojnici ( priča „Oko“ ), a iste godine osvaja drugu nagradu na natječaju za kratku priču u Bugojnu. 2010. g. osvaja treće mjesto na konkursu za kratku priču BUKA portala, te postaje saradnik BUKA portala na kojem je do danas objavio nekoliko članaka, također prenesenih na drugim portalima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Trenutno živi i stvara u Zenici.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*