– Bože, pomozi slugi svome, blagoslovi mi pute i spasi me od zla, – mrmljao je Denis Karić cupkajući Cankarevom ulicom i pazeći da mu klimava drvena noga ne upadne u neku varljivu lokvu pod čijom bi glatkom površinom vrebala rupa. Mjestimice bi Denis, razmahujući štapom i koračajući sa naročitim oprezom u sumračnoj aleji, zaboravio svoje brige; tada bi se oko njega, umjesto grozničavo izricane molitve, slegao muk.
Tišina bi bila kratkog vijeka.
Na zvuk nekih koraka, na otegnuto mjaukanje mačke, na nehajno provlačenje vjetra između grana hrastova i bukvi čije su se vlažne krošnje nadvijale nad alejom, na tiho kuckanje potočića koji se slijevao iz prošupljenog oluka, Denis bi zadrhtao; daleki prasak iz ispušne cijevi automobila, zloslutno struganje pometenog lišća, i potmulo režanje psa zatočenog iza neke ograde natjeralo bi ga da ubrza korak i zamalo bi to koračanje bilo popraćeno neodređenim mumljanjem, zatim šaputanjem, i konačno poluglasnim nabrajanjem mnogih odlomaka iz Biblije koje bi skromno obrazovani Denis prizvao u sjećanje. Bilo je tu psalmova, rasutih pločnicima koji su vodili Denisovoj kući poput zuba isprebijanog čovjeka, bilo je tu i zastrašujućih proroštava iz Otkrovenja, jezovitih grožnji Izaiijinih, nabrajanja gradova koji su propali još i prije nego je Kristova noga stupila u Kanu Galilejsku, sav se taj bućkuriš slijevao sa usana Denisovih koji je pogureno koračao, svijen ne pred večernjom svježinom niti pred Bogom čije se sjajno oko skrivalo za kišnim oblacima, nego pred dubokim, snažnim strahom.
Prije bitke, Denis Karić bio je veseo dječarac, borben na riječima i žestok na djelu; puška je njegovoj žilavoj ruci na kojoj su poigravale mišice pristajala kao što bi lopata pristajala rudaru ili pastirski štap nekoj biskupskoj uzoritosti. Denis onoga doba nije mislio na smrt, prije te velike pobjede Denis nije mislio na bol, niti na rane, nije mislio na svoje drugove, niti na svoje nadređene, nije čak mislio ni na svoju zemlju u čije ime je hrlio naprijed braneći ju od najezde. Onovremeni Denis mislio je samo na pušku, na ruku koja ju je stezala, na dušmanske glave koje su padale probodene njegovim puščanim zrnom. On je dobro znao koji su padali pod njegovim, a koji pod mecima suboraca; sjećao im se lica, sjećao se zažarenih očiju koje je sklapao i slao ih na vječni počinak, u prostore o kojima nije mislio i koji dršću, kako brojne knjige kažu, iza besmislenih ratova i suludih strasti u koje se upleću živi.
Na jednom metku u množini istih Bog je vlastoručno ispisao Denisovo ime, ime tog veselog dječarca, sirovog i odvažnog.
Denis je pao u trku, malo se kotrljao po vlažnoj zemlji nedaleko od rijeke i ostao ležati zatvorenih očiju, miran i spokojan dok je oko njega bjesnio pakao i iz mnogih se ruku slijevao oganj. Sklopio je oči, čekajući mir, čekajući blaženstvo, ne znajući ni kuda je prošlo nesretno zrno, i da li mu je srce još uvijek kucalo. Iščekivao je znak, duboko dišući, iščekivao je svjetlost koja se prelijeva preko prestrašenih lica donoseći im nadu, i radost, i vjeru, nadao se ruci koja će ga podići i voditi daleko od buke, daleko od vreve, iza borbenih linija, u naručje majke kojoj je na rastanku vidio suze i okrenuo se brzajući kako ona ne bi zamijetila njegove.
Otvorio je oči.
Ratnici su odvažno jurišali, žureći braniti položaje. Njih je vidio jasno, vidio je upale obraze, odlučne oči, vidio je noge koje su poskakivale, savijale se, ali nisu odumirale, nisu popuštale, tjerajući tijelo naprijed kroz stravu i prepast; između uspravnih boraca provlačile su se sjene, lebdjele i ubrzavale, sustižući i probijajući se ka prvim redovima gdje su nekoć živi ljudi padali poput snoplji pod seljakovim srpom. Pomislio je Denis da je to izmaglica kakva se spušta na zjenice samrtnika, ali je brzo odbacio takvu misao, jer su sjene koje su drhtale među borcima imale lica. Neka od tih lica Denis je poznavao, jer ih je vidio preko nišana prije nego su se srušili, oboreni snažnim udarcem u glavu ili srce, uvijek glavu ili srce, stoga što je Denis bio momak oštra oka i sigurne ruke. Vidio je lica, znao je svaku njihovu crtu, ali im nije znao imena; htio je zazvati, upozoriti, ali se nikakav glas nije otkidao sa usana, a i da jeste, vrijeme nije služilo glasu, nego svjetlu, Hermes tu nije imao nikakvog posla; Ares je stajao raskoračen nad mutnom, krvavom vodom, i samo se njegov glas protezao kilometrima. Sjene su doticale ramena, i ono rame koje bi dotakle nestajalo je, survavajući se u blatnu zemlju.
Ne mogavši gledati, ne mogavši govoriti, Denis je okrenuo glavu.
Nad njegovim ispruženim tijelom jedna se sjena nadvijala i micala usnama, ali nijedna riječ nije dopirala do Denisovog uha, bilo stoga što je govor odjekivao u njenoj prozirnoj nutrini, ili što su ga zaglušivale eksplozije. Denis ju je gledao preklinjući, Denis ju je gledao, i uskoro osjeti kako se i njegove usne miču, a sa njih spadaju nizovi riječi koje je davno, davno, čuo od svoje majke koja je svake večeri sjedila i polako sricala stihove iz Biblije. Sve čega se sjećao kuljalo je bez reda i smisla, Mojsije i faraon, Job, Ezehijel, Jona, Matej, Luka i Ivan, poslanica Korinćanima, Savle i Pavle, ali ponajviše Bog, Bog, Bog, poslije svakog nerazumljivog odlomka, poslije svakog retka kojeg bi prizvao u sjećanje, Bog, Bog, Bog; sjena nije prestajala micati usnama, savila se, pognula nad njegovim tijelom i širokim, prozirnim dlanom dotaknula mu nogu. Lice joj je bilo prazno, mirno, izuzev usana koje su se micale, ili drhtale, ili je možda samo podrhtavala spona koja je umrlog vezala za mjesto daleko od buke i vreve, daleko od mržnje i osiljenosti čovjeka koje su bjesnile na obalama jedne rijeke.
Probudio se Denis iz trodnevnog bunila, otvorio oči i pogled mu je pao na prljavi strop bolničke sobe, ruka mu je stezala metalni naslon kreveta, jednom se nogom upirao o podnožak, a krik, očajnički, bezuman, razbio se o jednako prljave zidove kada je shvatio da je ta noga kojom je gurao podnožak i jedina kojom će se ikada više poslužiti.
Krivi su dusi, mrmljao je danima poslije toga.
Krivi su dusi, mislio je godinama poslije buđenja.
Krivi su dusi, mislio je žureći niz pustu ulicu, ne gledajući lijevo niti desno, poskakujući na šumove koji su pod dnevnim nebom razumljivi, ali ih noć odjene u stravičnu odoru. Negdje su se u blizini otvorila vrata, dim i glasovi su izjurili na pločnik. Dva su čovjeka dovikivala pozdrave.
– O, dobro veče, dobro Vam veče, – ushićeno je viknuo jedan od njih za Denisom. Ovaj je pružio korak, šepesajući onoliko brzo koliko mu je noga dozvoljavala, stežući kaput i odvraćajući glavu.
– Gospodine Grol, dobra Vam večer bila, – ponovio je opet čovjek, i tog puta Denis je u glasu osjetio natruhu gnjeva. Pokušao je trčati; čovjek je koraknuo prema njemu i pružio ruku da ga uhvati za rukav, ali mu se Denis istrgao i odskakutao naprijed, zamičući u aleju i napeto osluškujući slijedi li ga neznanac. Nikakav se korak nije čuo, nikakvi uzdasi, nikakve kletve. Čovjek je, pomisli Denis, sigurno shvatio da griješi.
„Plašim se“, reče si Denis, „bez potrebe.
„Dusi nisu tu.“
Mačka je jauknula iza ograde, i Denisova se košulja namočila znojem. Opet je počeo skakutati, radosno se dohvativši ograde stepeništa i preskočivši takoreći u letu pet stepenika; otključao je vrata i ušao u hodnik, pažljivo zabravivši i navukavši zasun za sobom.
– Kuća, – uzdahnuo je zadovoljno svlačeći kaput, – kuća!
U njegovom rječniku, „kuća“ je bila „sigurnost“.
Srce mu je počelo udarati jače, prodornije, skoro da ga je mogao čuti. Denis protrlja prsluk, duboko dišući. Nadlanice mu se preznojiše; debele, tople kapi slijevale su se i kvasile prste.
– Bože moj, – pomislio je, – moram sjesti.
Uistinu je to i učinio, otirući mokro čelo čistim rupcem, zavalivši se duboko u naslonjač. Lupanje se pojačalo, i dlan mu je gotovo poskakivao oslonjen na grudi. Između prstiju provlačila se tupa bol.
– O, Gospode, – jauknuo je , – ovo nije dobro.
Ustao je iz naslonjača i ispružio se na sofu, tjerajući se da duboko diše, ali svaki uzdah samo je pojačavao bol, i zamalo ni grčeviti stisak nije mogao smiriti zvuk koji mu se otkidao iz prsiju i nalikovao dalekoj grmljavini.
Nešto je zatitralo u dnu odaje, i on se nagnuo ka tom kutu.
– Tu ste, – mrmljao je, – tu ste vi, nesretnici, prokletnici.
Sjena je zadrhtala.
– Pa haj’te, kvragu, nosite me onda, – glas nije dopirao iz njegovih ustiju. Ležao je, poluotvorenih usta, živeći još samo u posljednjoj misli, a sjena za koju mu se učinilo da prilazi iz udaljenog kuta bila je samo samrtnička maglica koja je pala na njegovo rastvoreno oko prije nego će se zauvijek smiriti i ostaviti strah u zapuštenoj kući u Masarykovoj ulici, jer u svijetu ka kojem je Denis lebdio nikakvom strahu nije bilo mjesta.
* * *
U gostionici se slavilo.
G. Zukić ustao je i podigao čašu da nazdravi, ali su mu koljena klecnula, široka prostorija se okrenula oko svoje osi, i ruka u kojoj je stezao čašu do ruba ispunjenu grimizom je zadrhtala; druga se nagonski trgnula i potražila oslonac u stolu. Ovaj je zaškripao pod njegovom težinom i pod težinom posuđa na koje su vrijedne i maštovite žene slagale jela istom pomnjom sa kojom bi neki slikar nabacivao boje na platno, što će reći sa obzirom prema skladnoj viziji pretočenoj u pejsaž skoro jednako primamljiv pogledu kao što je bio želucu. Nije bilo granice umijeću proždrljivosti, i nije bilo prisutnog u improviziranoj blagovaonici, a da takvoj tvrdnji ne bi odao puno priznanje.
A vino…
Koljena g. Zukića nisu bila jedina koja su klecala, i nisu se samo njegovi obrazi žarili; sapienti sat.
Hvalospjevi su pljuštali suprotno pristojnosti i iz punih usta, smiješila su se u epikurejskom zanosu znamenita lica, poznata gotovo svima; dvoranom su defilirali ravnatelji, upravitelji, i nadzornici; liječnici su nezainteresirano klimali glavama, tek napola osluškujući bujicu nesuvislih objašnjenja koja je izvirala iz bezubih ustiju; osamljeni kunstmajstori, samozatajni Steppenwolfe, od vrsti koja sa pomnjom češlja zaostali čuperak mada zaboravlja promijeniti gaće, oslanjali su mršave nožice na razbacane podnoške, črčkajući katkad poneko mudro opažanje u masne bilježnice; bilo je tu i običnjaka, neznanih ljudi, sa zanimanjima koja nisu izazivala ni divljenje niti podsmijeh, koji su se jedni drugima grandiozno predstavljali i žestoko stezali ruke, toliko se posvećujući ritualu da nisu ni slušali prozborena imena.
No, imena nikoga nisu zanimala.
Nikog, osim g. Zukića, koji je sa užitkom pratio sve prisutne, zaustavljajući pogled na licu svog sina, Gorana Zukića, te na licu njegovog partnera i suvlasnika te nove, vesele zgrade, Antona Grola. Mladi su obrazi oduševljeno plamtjeli, i pod uticajem plemenitih vina ruke su im se dizale i tapšale ramena, smiješili su se i katkad si ponešto dovikivali nastojeći svladati bučni eter.
„Draga djeca“, pomislio je baš kad se gostionica opet počela vrtjeti. Vrijeme je da se pođe kući, vrijeme je da se legne i usne što prije, kako bi ga glava ujutro manje boljela, i kako mu gđa Zukić ne bi odviše zamjerila. I ovako, znao je, bit će grdnji i prijekora, ali to je bila večer njihovog čeda, pa ni grdnje ni prijekori neće biti odviše siloviti.
G. Zukić se tome nadao, i g. Zukić je u dnu duše znao da su sve te pretpostavke optimistične.
Uzdahnuo je i ustao, dohvativši usput debeli štap.
– Polazi li se to, Jakove?, – doviknuo mu je Boris, koji možda jedini te noći nije iskapio više od dvije čaše.
– Polazi se, polazi, da, a da li ću stići kamo sam pošao, to je pitanje, – odvratio je g. Zukić smijuckajući se. Boris ga uze pod ruku i provede ga kroz masu; vrata su se rastvorila i prosula na vlažni pločnik rijetko svjetlo, dim i glasove koji su za njima nerazumljivo odzvanjali.
– Hajde ti, dragoviću, svojim putem, – rekao je g. Zukić, – ja ću lagano kući, nije daleko.
– Hoćeš li moći?
– Nema razloga za brigu, dragi Boris; ne tako davno sam mogao popiti i više.
– E, pa, onda, da bude sretno; nema mnogo kola na cesti. Doviđenja, Jakove!
– Doviđenja, doviđenja! – Boris pobrza niz cestu, i g. Zukić se okrenuo u nakani da učini isto, kad mu pažnju privuče figura koja je koračala niz Cankarevu, i to koračala tako neobično da ju je starčić lako prepoznao.
„Gle, pa to je stari Grol“, pomislio je veselo, „mora da nam se ipak htio pridružiti, pa je zalutao, jadnik“.
– O, dobro veče, dobro Vam veče!, – viknuo je Zukić kroz smijeh, ali se čovjek nije obazirao nego je počeo cupkati još brže.
„Ma šta je toj budali?“
– G. Grol, dobra Vam večer bila, – viknuo je opet Zukić požurivši za njim, kad pozvani potrča koliko mu je sakata noga dopuštala; Zukić ispruži ruku da mu zgrabi rukav, ali između nesigurnih prstiju nadlaktica se brzo izvuče i zamače za ugao u sumračnu aleju. Zukić ljutito udari štapom o tlo i brzo se okrenu, zamalo izgubivši ravnotežu.
„Đavo da ga nosi i svi vrazi, bezobraznika nijednog“, rogoborio je upirući se o štap i zaputivši se na drugu stranu. „Šta ga je spopalo? Ta da mi ne prepozna glas? I imenom sam ga zvao. Prokletnik stari, ta on se ispričao bolnim leđima. I supruga mu je tu, i drugi sin… a on sam, sam u kući, šmugne i smuca se pločnicima. Nije htio doći, a zašto? Šta li mu ne prija? On voli Antona, oko mu je u glavi, dakle mu Goran nešto smeta. Nikad me on nije volio, nikad; zbog one pišljive dvije hiljade koje mi je uzajmio još za rata. Taj mora da je Židov, Čifut, nisu li tako govorili uvijek? Stisne paru kao Boga na grudi. Šta li je ljutio? I onaj njegov mali fićfirić koji hoće da prosi Sandru. Najavilo se to davno, a ništa; ne dolazi. Mora da mu stari ne dopušta, u njegovoj je ruci kesa. Razbaštinio bi ga da mu se krv ne izmiješa s mojom, smrdljivac! Čifut!“. Krv je žestoko udarila u Zukićevu glavu, zamutilo mu se i uhom mu je prostrujao čudan šum. Stao je i naslonio se na zid da odmori.
„I kako je samo prošao! Kao da sam drvo. Stablo, bukva. I jesam bukva! Stariji sam od njega barem tri ili četiri ljeta. Nikakvog poštovanja; bezbožnik, mason, takvi se ne klanjaju ničemu. Njima nema nikakve vjere, samo novci, novci, to je njihov Gospodin. Proklet da bude! Da je barem još oficir, da mu udarim šamar, da ga obeščastim, pa neka gmiže u bježi u tamu poput zmije što i jeste. E, da, koliko sam ispio s njim… Zmija, nego šta, smota se u kolut pod mojim nogama, i digne se i grize, a da ga i ne nagazim. Šta sam mu uradio? Šta su mu moji učinili? Pa i dvije hiljade? Eno, u kući je deset, pa da je spomenuo, mogao sam mu ih i vratiti, što da ne? Sve pomisliš, zaboravi se, nije novac što je pružena ruka, a ono, ispod oka se gleda i misli se… E, pa nećemo tako! Ja sam otac, ja sam glava. Što će djeca ako ne ono što im kažem? Neko pljune na moje ime, na moj lik, kakva li su to djeca ako me ne brane? Valjda tuđe i svoje dobro treba biti pod mojim, pod našim, uistinu! To što mene nije pozdravio, što je tako prohujao, sve je to dublje, nisam to samo ja. Sve moje! I šta je mislio? Da ga neću poznati? Ista visina, tako on šepa, a i kaput mi je poznat. Što li šepa? Oficir! Taj je negdje zrnom probio nogu i umirovio se. Mudro, lukavo! I ja sam trebao tako. Čemu borba, čemu krv i glad? Mogao sam biti na toplom, grijati se, a poslije pripovijedati kako su me gotovo dokrajčili na Verdunu. Stoka lažljiva!“
G. Zukić konačno stiže pred dvokatnicu, uspinje se stubama, gura vrata i ulazi u hodnik. Tu svlači čizme, kaljave od minule kiše, i navlači papuče. Otvorio je vrata salona; kraj raspaljene vatre u kaminu grije se Sandra i čita debelu knjigu. Kosa joj je lijepo spletena u punđu, u kućnoj je haljini, i nešto u mirnom izrazu njenog lica, u opuštenom, zavaljenom položaju, u prekriženim nogama podsjeća g. Zukića da bi ona uskoro mogla biti udata žena. Udata! Za onog balavca, pasijeg sina!
– Sandra, – grubo će Jakov Zukić, – čuješ li me?
Djevojka diže pogled sa knjige i upire ga u oca; smiješak joj se razvlači licem.
– Papa! Stigli ste? Je li Goran veseo? A Leon? Jeste li ga vidjeli? Jesu li lijepo uredili gostionu?
– Šta bi ti da ti kažem da se ne udaješ za Leona?
– Molim?, – zbunjenost se odviše jasno ocrtava u njenom oku. – Je li nešto učinio?
– Svi su oni isti, ti Grolovi! Naše ime je u pitanju. Njegov otac je pljunuo na naše – ime! Na mene! To je nedopustivo!
– Ali, oče, – djevojka će nesigurno – šta ja imam sa Vašim imenom? Kada se udam za Leona, ono ionako neće biti moje.
Jakov Zukić se uhvatio za glavu; Evina kći! I on se pouzdao!
– Ali, kćeri, imamo jedno pleme, jednu lozu, jedno istinsko koljeno, izvor iz kojeg smo potekli!
– Ja sam žena, papa, – kaže Sandra – ja svejedno uvirem, kako kažete, u drugo pleme. Ako Leon nije nešto učinio što bi ga učinilo manje vrijednim moje ljubavi, u djelima njegova oca, pa ni u imenu svoga, ja ne vidim zapreke!
Vino koje je popio te noći sustiglo je Zukića; podigao je ruke visoko u zrak, prsti su mu podrhtavali, ali se svojski ustezao da ih položi na njenu glatku, blijedu kožu.
– Mužu, onda! Idi mužu! Hajde!
Zukić istrčava u hodnik, penje se na sprat, izvlači iz sporedne odaje kofer, i ubacuje Sandrine stvari.
– Oče, vi to gužvate, – viknula je ona ojađeno.
– Imaju Grolovi svoju pralju! Neka ti glača! – Zatvorio je kofer i gurnuo joj ga u ruke.
– Možete uzeti našu kočiju, gđice Grol, i povesti se do svog doma! Usput svratite u onu jazbinu, i recite bratu da se odmah vrati ako ne kani razvrgnuti partnerstvo! Neću da čujem ni za kakve molbe; ne bude li htio, u gostionici ima pokrajnja odaja u kojoj može usnuti, ovdje ga ne želim! Gdje vam je bivša majka?
– Kod susjetke, nije mislila da ćete uskoro stići… – Sandra objašnjava strpljivo, prebacujući ogrtač preko ramena; u oku joj nema suze, nije potresena, ne moli da ostane, i to Zukiću daje novi polet kojeg koristi da joj otme kofer, strči, udarcem rastvori vrata i baci ga van.
– Doviđenja, dragi oče, – kaže Sandra mirno, izlazi, kupi kofer i ulazi u staju odakle dopiru glasovi; probudila je kočijaša da upregne konje. Jad i gnjev miješaju se u Zukićevim grudima; ne znajući što da s njim čini, zatvara vrata, pa ih opet otvara i glasno drekne:
– I platite kočijašu njegovo!
Zatvara i sjeda u naslonjač. Uzima Sandrinu knjigu:
– Rable, – promrsio je, – sve truli i mrtvi liberal. Prokleta dječurlija!
U naslonjaču Jakov čeka dugo, skoro čas ili dva. Gostionica nije daleko. Goran se ne pojavljuje. Ni Sandra, dakle su se djeca odmetnula. Ništa zato: kuća mu je čista od uljeza, slobodna od nametnika. Na komodi su fotografije. Na jednoj, Sandra i Goran su zagrljeni, nad njima roditelji. Nad njima! Tako pristoji. Tako se krv slijeva niz naraštaje. „Slijeva i razvodnjava“, pomislio je podrugljivo Jakov. Okreće fotografiju ka zidu; neka mrtve tapete zure jedna u drugu!
Gđa Zukić ulazi u salon i prozbori nešto što Jakov ne razumijeva najbolje, ali pretpostavlja da se radi o pozdravu, pa i on klima glavom.
– Gdje je Sandra?, – zapitala je ona.
– Nema takve, – odbrusio je on, – takva ne živi više tu.
– Jeste li se svađali?
– Poslao sam je mužu.
Gđa Zukić zastaje sa šalom u rukama, nijemo ga gledajući.
– I Gorana sam poslao s njom. Prokletnici!
– Pa kako, zašto? Šta se desilo? – gđa Emili Zukić preneraženo pita i sjeda, grabeći naslonjač jer ne zna kamo da zadjene ruke.
– Grol, prokletnik, zbog dvije hiljade pljunuo mi je na ime. Prolazi, i ne pozdravlja! Pomisli samo! Tri godine sam stariji, tri, a on tako!
Saginje se da baci drvo na vatru; to dugo traje, jer bira najbolje drvo, najkrupnije, koje će dugo bacati plamen. Ustaje; gđa Zukić i dalje šuti, samo ga gledajući, nijemo, nemušto, i on se osjeća nelagodno jer tome nije privikao. Napokon izlazi iz salona, penje se u spavaću sobu, navlači noćnu košulju i liježe.
G. Zukić je te noći brzo usnuo, i sanjao ugodne snove.
Prije nego je zaspao, čuo je da su se dole otvorila vrata. Otvorila, a potom i zatvorila. Zanimalo ga je šta se dešava, ali je bio preumoran; sklopio je oči i predao se pravedničkoj lagodnosti.
Konačno, zašto i ne bi? Zaslužio je.
Odbranio je čast.
Loris Gutić rođen je 22. 05. 1986. u Zenici. Studij prava završio je na Univerzitetu u Zenici 2009. g, i danas radi kao pripravnik u Tužilaštvu BiH. Od najranije dobi autor se bavio spisateljstvom, kao i pisanjem članaka za pojedine časopise, da bi u Zenici juna 2007. g. objavio u privatnom izdanju prozno književno djelo hibridne koncepcije romana/zbirke priča pod nazivom „Mozaik“, koje je ušlo u uži izbor za književnu nagradu “ZORO” u Sarajevu 2007. g. Sljedeće godine osvaja drugu nagradu na književnom natječaju “Marko Martinović Car” u Vitezu za priču “Svaki pas ima svoj dan”, koja je objavljena u časopisu “Panorama”. Pojedine priče i odlomci su mu objavljene u zbornicima Udruženja za kulturu Novo Sarajevo “Kad progovori tišina” i “Gravitacija riječi”, u lokalnom listu „Naša riječ“ te „Balkanskom književnom glasniku“. 2009. g. osvaja drugu nagradu na natječaju za kratku priču u Bugojnu. 2010. g. osvaja treće mjesto na konkursu za kratku priču BUKA portala, te po pozivu postaje saradnik BUKA portala na kojem je do danas objavio niz članaka, također prenesenih na drugim portalima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. 2011. godine kratka priča „Denisovi dusi“ ulazi u zbirku priča na konkursu „Gratiartis“ za objavljivanje na domaćim jezicima, te francuskom jeziku. 2012. Godine kratka priča “Coeur bien protégé” ulazi u zbirku priča na konkursu “Pitchwise 2012” u Sarajevu. Autor trenutno živi i stvara u Zenici i Sarajevu.
Pročitajte i:
