Ksenija Kušec: 983, 982… (Književni klub Karlovac 2011 godine – prvo mesto)

Filed under: Književni klub Karlovac 2011,nagrađeni radovi,region |

Vraćam se doma, vani je mrak, ali nije kasno. Već kod vrtnih vrata pazim da ih ne otvorim prejako jer škripe. Zvuk mi je neprijatelj. Kućna vrata otvaram pažljivo, napet sam da me koža boli. Hodnik, sobe, vrata. Ispod prvih, mrak. Mala braća možda spavaju.  Ispod sljedećih se vidi treptanje televizora. Pogledam dalje, uh. Vrata njegove radne sobe. Budan je, vidi se svjetlo. Bilo bi divno da leži mrtav, sav u krvi, ili da se muči i hropće. A ja da ga gledam i ne pomažem mu.  Još jednom provjerim.  Da nije ipak svjetlo s ulice pa mi se samo čini? Nije. Moram pazit da ne zaškripi parket. Generalčina voli tišinu. Ako me čuje bit će ko prošli put. Moram zbilja pazit. Već znam koja od dasaka škripi pa izbjegavam one glasne. Pazim i da mi jakna previše ne zašuška. I ključevi.
Njih čvrsto držim u džepu da ne bude kao u utorak. Tad sam zaključao ulazna vrata, ali su mi ključevi pali iz ruke na pod. Od zvuka sam se sledio. Prestao sam disati i raširio oči da su me zaboljele. Mislio sam da je sve dobro prošlo, ali kad sam krenuo prema svojoj sobi, izašao je. Od udarca mi se pričinilo da je zabljesnula munja. Bol više niti ne osjećam. Mama je vidjela da mi je lice ljubičasto, ali ništa nije rekla. Ipak, znam da je mislila da sam zaslužio. Lijepo je rekao da mora biti tišina.  Esesovac  radi u toj sobi i smetaju ga zvukovi. Imam sreće što mi je kosa dosta duga, pa ju mogu našušuriti da se masnica ne vidi. Trebao sam odnekud izvaditi mač i sasjeći ga na komade, tu u hodniku. I poslije toga mirno otići u sobu. Puno krvi da ostane po podu.
Još stojim, ni sam ne znam što da radim. Koliko god pazio, zvuk uvijek može nastati zbog nečeg. Otvaraju se vrata dnevnog boravka. Prema meni dolazi moj mlađi polubrat. Idem piškiti, kaže i još dodaje, gledamo film mama, ja i brat.  Koristim njegovo tapkanje, zatvaranje i otvaranje vrata  i brzo odlazim u svoju sobu. Ovo je dobro prošlo. Sad mogu biti na miru, a ujutro je lakše. Tad su oba brata dosta glasna pa imam zvučnu kulisu, mogu prati zube, povući vodu u zahodu, uzeti kakao…
Odjednom se sledim. Nisam čuo vrata jer sam stavio slušalice, ali sam krajičkom oka vidio da nešto nije u redu. Vojničina  je na vratima, stoji kao veliki kip, na sebi ima svoju generalsku uniformu. Skida remen. Braća i mama imaju upaljen televizor, neće čuti. A i što da čuju, ja uvijek šutim. Dok udara, sretan sam što uspijevam zakloniti lice. Sve će biti pod hlačama i neće se vidjeti. Kopča remena je na mojoj strani. Da je bar za nju uhvatio. Kad se dođe kući, pozdravlja se, kaže dok vraća remen. Još se malo sredi i ode van. Znam da ću sada biti sam pa guram lice u jastuk i smijem se do suza. Jer ispod kreveta imam čekić i sljedeći put ću mu smrviti sve kosti u kašu. Zadnji udarac u glavu da se rasprsne kao u filmovima.
Ipak, smeta me što mama nije vidjela. A trebala bi. Kad koji mlađi brat padne ili se udari, ona dotrči iz najudaljenijeg dijela vrta i tješi ga. Zagrli ga i bol odmah prestaje, iako mu curi krv. Gladi ga po licu, stišće uz sebe i govori da će sve biti dobro.
Kad sam bio mali i meni je to govorila. Nisam joj trebao vjerovati. Sada nikako nije dobro. Da padnem kroz prozor ili da me auto udari, bi li dotrčala? Možda ni to ne bi čula. Ima posla s malom braćom, a mora paziti i da Čelični ima mira. Što bi rekla kad bi me vidjela s nožem u ruci, a on krvav leži na podu i krklja, lovi zrak, moli da zovem hitnu. 800 uboda. Puštam ga da se muči, uživam u njegovoj patnji.
Bila je u mojoj školi ovih dana. Dobio sam jedinicu iz biologije. Morali smo naći neke tekstove na Internetu o kapibari. To je barska životinja, sisavac. Ugrožena je. Ušao sam u njegovu sobu da to napravim. Prije toga sam ga pitao, ali Uniforma nikad ne odgovara na moja pitanja. Samo gleda ispred sebe. Kako je šutio, mislio sam da mogu, ipak je to bilo za zadaću. Rekao sam mu da mi treba samo deset minuta. Brzo sam našao što je trebalo, ali nisam stigao to isprintati na papir. Ušao je i istukao me nogom od stolca. Nju je već prije potrgao u nastupu bijesa prema meni. Uvijek i ponovo prema meni.
Moj tata je moreplovac i mama ga je ostavila jer nikad nije bio doma. Ovaj muž je stalno doma jer je umirovljeni vojnik. Koji doma nosi uniformu. Da, ta noga je bila nezgodna. A jednom prije, njena sestra po stolcu, ostavila je ružne crte po mojim rukama, na gornjim dijelovima šake i na leđima. Baš se potrefilo da smo išli na sistematski sa školom i doktorica me ispitivala o tome. Nisam joj htio ništa reći. Nisam želio ispasti jedini jadnik kojeg očuh tuče. Ali ona je napravila prijavu. Zvali su iz škole, pa iz nekog ureda, pa je netko dolazio k nama na razgovore, pa smo mi morali ići na ispitivanja.  Mislim da se s time samo pogoršalo, jer otada Bič božji pazi da masnice ostanu ispod odjeće, a udara još jače. Ovi tamo slobodno mogu zatvoriti sve linije svih hrabrih telefona što se mene tiče. Tih dana sam se isto smijao u jastuk. Jer, mogao bih ući u auto pred kućom i čekati. U pravom trenu krenuti u rikverc. Pa naprijed, pa opet rikverc preko njega. Unutarnji organi – kaša.
Da, mama je bila u školi i saznala za jedinicu iz one zadaće. Šutjela je o tome par dana, šutio sam i ja. I onda je konačno danas prije ručka ušla u moju sobu i rekla da sam sve mogao napisati rukom. I da drugi put odem u knjižnicu i napišem zadaću kemijskom. Da ona nije imala Internet ni kompjutere i da je svejedno ispala dobro. Brzo je otišla u kuhinju. Što dalje od mene. A da je htjela imalo pričati sa mnom, čula bi što sam odlučio. Kupio sam si blok i napisao na svakom listu jedan broj. Unatrag, od 983 do nule. Toliko mi treba dok ne postanem punoljetan. Imat ću osamnaest godina i zauvijek ću napustiti svoju mamu. Namjerno ne govorim Siledžiju, nije on kriv toliko. Da je završio u nekoj drugoj obitelji isto bi se ponašao, jer je naprosto takav, ali u našu je došao jer ga je odabrala i dovela ona. Znam da u sobi drži pištolj. Pucao bih tako da ne umre odmah. Koljena, kukovi, rame, rame. Nek krvari i nek vidi mene kako mu se smijem. To da mu bude zadnja slika.
A da samo jednom dotrči, i da me samo jednom zaštiti i kaže ne tuci mi sina, ostao bih. Znam, odrastao sam i ne treba mi da me navečer kupa i radi smiješne frizure od šampona kao nekad. Ne trebam se više namjerno špricati s njom dok mi pere kosu, i ne trebam se igrati da je fen pištolj kako bih se lakše osušio. Sam si mogu uzeti kakao i ne gledam više crtiće s njom. Odradio sam to, a sad to odrađuju braća. Ponekad ih gledam kako to rade u kupaoni, stojim sa strane, oni viču gle, vidi ovo braco, a ona me zna pogledati veselo i reći mi da joj dodam ručnik.
Nakon toga izađem. Ne izdržim više. Radije odem u sobu i pokušavam se sjetiti kako je nekad, prije ovoga bilo. I što bih još mogao napraviti. Na primjer, mogu mu prići straga dok gleda tv i tankom uzicom obuhvatiti vrat. Slušati ga dok krklja i lamata rukama i nogama.  Stezati dok se ne smiri. Najdraže mi je ono kad me vodila u zoološki vrt, a skoro sve su životinje bile zatvorene, jer je bilo prehladno pa smo otišli na sladoled. Rekla je da samo glupi roditelji brane djeci jesti sladoled zimi. Mogao bih naći neke štemere pa ih nagovoriti da ga prebiju, ali tako da sve gledam i da se smijem i da budem siguran da je mrtav. Odgurivao sam ju dok mi je mirisala vrat i govorila da sam još beba, ljutio sam se, želio sam biti veliki dječak. Da samo jednom dotrči, on bi me sigurno manje tukao. Možda uopće više ne bi. Prestao bi me tući i da ga gurnem na prugu. To bi bilo lako, jer jednom tjedno svi idemo u Zagreb, a on se uvijek naviruje preko ruba perona, da vidi stiže li vlak. Važno je samo pogoditi trenutak, da vlak ne stigne zakočiti.
Jutro je i znam da sam maštao bez veze. Baš bez veze, trebam smisliti nešto bolje. S više krvi i krkljanja. Sjedila je za stolom i vidjela kako mi nije dao da popijem svoj kakao. Viknuo je marš van, a ona je šutjela. Mlađi brat je odgurnuo svoj kakao, bio je prestrašen, ali stariji se već navikao. Ipak, prije nego što sam izašao iz kuće, otišao sam u svoju sobu i otrgnuo listić sa svog bloka. Sada je na njemu broj 982.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*