Kritika je zaboravila kome je nadređena: intervju sa Goranom Dakićem

Filed under: Bosna i Hercegovina,intervju |

NaslovnaKonkursi regiona: Voja Čolanović je prvi intervju u vezi svog stvaralaštva dao kada je imao 66 godina, nakon što je postao laureat NIN-ove nagrade. Premda to nije slučaj sa Vama, stiče se utisak da se o Vašem nagrađivanom romanu „Dalj“ neopravdano malo govorilo. Zašto?

Goran Dakić: „Mogu samo da se dosećam.“ Vjerujem da Vam je ova rečenica poznata. Prvo – hvala Vam, jer se u Vašem pitanju krije kompliment. Drugo (i manje važno) – ako je „Dalj“ loš roman, a to je jedna od dvije mogućnosti koja je realna koliko i ona druga, onda je ćutanje koje pominjete sasvim opravdano. Ipak, jedna fusnotica je neophodna: bilo bi, naime, više nego neophodno da se kritika istovjetno odnosi i prema preostalom literarnom talogu. Ali, kako se to, očigledno, ne dešava, mnim u dva smjera: ili nema loših knjiga ili kritičari svoj stav formiraju prema debljini koverte. I jedno i drugo je poražavajuće i ponižavajuće. Doduše, postoji i ona treća mogućnost, najstrašnija (ili najoptimističnija?): možda više nema kritičara? (A ako će nam kritička mjera biti Jovan Delić, možda je tako i bolje.)

Ako je, sa druge strane, „Dalj“ valjano umjetničko djelo, onda je tišina koja se glasa oko njega još razumljivija. Još jednom u pomoć prizivam fusnotu: ne vjerujem, kako bi rekao Vladimir Jagličić, da je moj (književni) slučaj najvažniji i da bez mog djela neće moći da se napiše nijedna ozbiljnija istorija srpske književnosti. Naprosto – napisao sam ono što sam cijelu deceniju sanjao i tome nema šta da se doda (možda, eventualno, ponešto može da se oduzme). Zahvalan sam – opet parafraziram Jagličića – za svaku lijepu riječ koja se o mom djelu napiše; ostalo me ne zanima. Nadmeno ili ne, ali je tako.

O „Dalju“ su do sada pisali Mirko Vuković, Saša Šmulja, Mirko Demić i Simeun Simić. Vukovića i Šmulju znam godinama, oni su bili i recenzenti „Dalja“. Demića sam upoznao kao novinar, intervjuišući ga povodom Andrićeve nagrade koju je dobio za knjigu „Molski akordi“, da bi mu, desetak dana kasnije, mladalački drsko, poslao rukopis romana s molbom za mišljenje. Simić je, na koncu, objavio tekst o „Dalju“, a da za to nisam ni znao. Mogao bih satima da Vam objašnjavam šta je za mene značio svaki od ovih tekstova, ali – čemu? Uvijek će biti onih koji će to, sa manje ili više uspjeha, pokušati da ospore. Nastaviću da se radujem u sebi.

KR: „Dalj“ je intimna priča, pokušaj da se na papir prenesu sjećanja na geografiju zavičaja, događaje i ljude iz djetinjstva. Koliko je dugo trajao stvaralački proces i da li ste se, osim na sjećanje, oslanjali na druge „izvore“ (fotografije, priče starijih i slično)?

Goran Dakić: Elijade kaže da je i najobičnija nostalgija u stvari nostalgija za rajem. Dalj je moja Hiperboreja; to je obala rijeke Fison koja je na koncu odronjena višom civilizacijskom neminovnošću. Sada pomalo, po lalićevskom receptu, sastavljam svoj eden prepoznajući u mjestima u kojima bivam ponešto od njega. Nedovoljno da se mozaik završi, ali sasvim dovoljno da iluzija traje. „Dalj“ je pokušaj da se nešto od tog djetinjeg blaga sačuva u „svijesti zrelog čovjeka“, da se to prokletstvo sjećanja prepusti papiru. To je, baš kao što piše na kraju knjige, epitaf svemu onome što je bilo, a nestalo je u mahnitoj igri balkanskih careva.

Sada i konačno više ništa nemam u Dalju, jer je jedino uporište, kuća u Vrbovom sokaku, prodata, ali roditeljima svoje majke nemam šta da zamjerim, naravno: kako za mene tamo u jednom trenutku više nije bilo života, tako je i njima Dalj postao nepodnošljiva tačka na karti Istočne Slavonije. Bar da Đorđe Nešić hoće da prizna da je iz Dalja (a ne iz blijedog Bijelog Brda!), pa da imam čemu da se nadam, barem konaku. Ali, avaj!

Lično sjećanje je bilo jedino uporište u pisanju ove priče, jer sve ostalo je pamćenje i iskustvo drugih, a „Dalj“ je moja muka, ne tuđa. Pisao sam ga gotovo pet godina i to se u romanu osjeća. Poglavlja koja su nastala prva slabija su od onih koja su uslijedila. Ne mnogo, ali dovoljno da se razlika primijeti. U početku su sve priče imale spomenarski karakter, nalik leksikonima koje smo u tim godinama pravili jednom mjesečno (da nam se ona u koju smo zaljubljeni upiše, ne bi li tako saznali da li se i konačno zacopala u nas!). Kasnije sam počeo polako da napuštam taj okvir i da događaje u pričama oblikujem kao neprestani agon između nekoliko (narativnih) planova: sukobljeni su sjećanje dječaka i pamćenje odraslog čovjeka, pripovjedački rakursi koji izviru iz jednog i iz drugog iskustva…

KR: Na kojim rukopisima/idejama trenutno radite?

Goran Dakić: Završavam roman za djecu „Petodinarke“, a istovremeno pravim tlocrte za drame „Niz“ i „Teka“ i za roman „Divlje ljeto“.

KR: Jedan ste od rijetkih pobornika kritičke misli, kako u književnosti, tako i u društvu uopšte. U kojoj mjeri je kritika ostvariva u RS/BiH, dopire li do ljudi ili je tek borba sa vjetrenjačama?

Goran Dakić: Pleme moje snom mrtvijem spava. U jednom novinskom razgovoru Milo Lompar kaže (parafraziram):“Kada Jovan Delić dobije nagradu za ni po čemu zanimljivu i bitnu knjigu o Andriću, a pritom se ne oglasi kada Boris Tadić za Andrića kaže da je on pisac svih naših naroda, jasno je o čemu se tu radi.“ Da je ovo rekao Goran Dakić ne bi valjalo nikako, najviše po dotični entitet, lupali bi mu demagoške kvrge na svakom ćošku, prgav kakav ponekad jeste morao bi da se brani i eto zla. Ovako se smješka kada vidi kako zaobilaze Lomparove riječi, ali samo zato što znaju da bi ih, ako slučajno nešto lanu, sabio na pravu mjeru njihovog pseudokritičarskog postojanja. Kritika je zaboravila kome je nadređena, pa često biva važnija od djela. Ali, nije to njen najveći problem. Nikada do sada – barem meni nije pozanto, čak ni u vrijeme Brozovih cenzora – kritika nije podrazumijevala ovakav i ovoliki ideološki apriorizam.

KR: Da li mislite da će se stanje na književnoj sceni RS popraviti nakon izbora novog vođstva Udruženja književnika Srpske?

Goran Dakić: Ne. Ali, sretno im bilo u svakom slučaju.

KR: Postoji li jaz između starije i mlađe generacije pisaca u RS i u čemu se manifestuje?

Goran Dakić: Ne, zato što u RS ne postoji starija generacija pisaca. Književnici koji joj pripadaju ili su umrli ili ne žive u Republici Srpskoj. Đuro Damjanović i Branko Čučak su pokojni (i vjerovatno srećniji), a Kolja Mićević živi i radi u Francuskoj. Postoji nekoliko pisaca, ali vitalizam u njihovim djelima govori da oni ne pripadaju antici. Uostalom, ko smije reći da pisac „Ode manjem zlu“ pripada starijoj generaciji književnika?

Svojevremeni lelek manjine upozoravao je indolentnu palanku na bahat odnos prema mladim stvaraocima. Većina je, potom, uz namćorasta gunđanja pojedinih, mlađima pružila šansu. I šta samo dobili? Nepregledna polja literarne ambrozije sa kojih dopiru impotentna tralalaisanja rasutih misli. Mladi stvaraoci (ne samo pisci) pomislili su da legitimitet njihovom stvaralaštvu daju godine, ali besmislena praznina koja se pronalazi u većini djela tih samoproklamovanih umjetnika (i onih starijih, naravno!) svjedoči o jednom intelektualnom i emotivnom bezdanu koji se najčešće popunjava trabunjanjem. Protiv toga sam lajao nekoliko godina, ali sam, srećom na vrijeme, uvidio da od te rabote nema nikakve hasne, pa sam okrenuo ćurak i požurio kući Šolohovu. Nadao sam se da će kritički filter pročistiti taj talog, ali sam, zanesen idejom prometejstva – kao svaka mlada i naivna budala – zaboravio da u nas caruje (pseudo)akademski kukavičluk. Da konkretno odgovorim na Vaše pitanje: mladi pisci se nalaze u daleko boljem položaju od onoga koji zaslužuju. Uz dodatak da smo, gordi kakvi jesmo, zaboravili da nešto od biserja potražimo po rubnim dijelovima RS, pa malo ko zna za poeziju Dejana Babića iz Dervente, Slobodana Jovića iz Lopara ili Milana Nikolića iz Bijeljine.

KR: Koji su to mladi autori koji po Vašem mišljenju zaslužuju više pažnje i čiji se rad izdvaja kvalitetom?

Goran Dakić: Dejan Babić, Slobodan Jović, Branimir Kršić, Ognjen Radović, Blagojević (sa kojim razgovaram), Mirko Vuković, Goran Mihajlović, Jovo Čulić. Kapetanović i Levajac. Neka oproste oni koje sam slučajno (i namjerno) zaboravio.

Goran Dakić je rođen 23. 8. 1984. godine u Travniku. Do 1992. godine je živio u Novom Travniku (Pucarevo), a tada odlazi u Dalj (Istočna Slavonija). Apsolvent je na Filološkom fakultetu u Banjaluci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Radi kao novinar u dnevnom listu „EuroBlic“. Do sada je, kao novinar redakcija kulture, radio u „Glasu Srpske“, Radio-televiziji Republike Srpske i nedjeljniku „Pravda“, a bio je i kolumnista dnevnog lista „Fokus“. Jedno vrijeme je radio kao reporter emisije „Heroji i fenomeni“. Piše književnu, filmsku i pozorišnu kritiku. Njegov roman „Dalj“ (2010) ponio je nagrade „Čučkova knjiga“ i „Slovo Podgrmeča“.

Autor razgovora: Berislav Blagojević

9 Responses to Kritika je zaboravila kome je nadređena: intervju sa Goranom Dakićem

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*