Pitate se, kaže neki dan moj prijatelj, pisac, istoričar i filozof, želim li da napišem nešto, i odgovara kategorično kako to više – ne želi. On, koji uvek ima šta seriozno i mudro da napiše – na to je godinama navikao publiku koja ceni tu njegovu ozbiljnost – odustao je, međutim, pokoleban u uverenju da pisati išta ima smisla u jednoj kulturi u kojoj se, citiram „preterano govori i piše, a premalo sluša i razmišlja“. Dodavši kako se takve kulture stidi.
Uzevši slobodu da ovu njegovu izjavu tumačim, pitam se ima li zaista smisla pisati išta što je plod dugotrajnog pomnog slušanja, učenja, istraživanja, strpljenja, stečenog znanja, kad u najširem društvu, u svim njegovim segmentima vlada neopisiva kakofonija svih i svačega, a najpre glasova onih koji bi što pre da kažu, što hitrije da napišu, što brže da rečju presude čoveku ili pojavi, a da pre toga nisu stavili prst na čelo ni na minut, da nisu ni do deset izbrojali pre nego što su se „oglasili“, a kamoli da su u tim cipelama neko vreme hodali, ili da su o tome o čemu pišu prethodno išta naučili.
Ali, u tome „oglasiti se“ zapravo i jeste suština. Odnosno problem.
I opet ću optužiti internet, to moderno sredstvo komunikacije (uz ljudsku glupost, naravno) za pogubnu pojavu o kojoj moj prijatelj piše. Optužiću, jer je internet taj koji je promenio vekovnu postavku stvari gde se znalo ko su akteri, a ko publika, ko govori (piše), a ko sluša (čita). Danas se ta razlika smanjila toliko da preti opasnost da je potpuno nestane. Zahvaljujući koncepciji društvenih mreža i ostalih sredstava internet prezentacije danas svako (i skoro svugde) može da kaže šta poželi, može da sudi, da drži pridike drugome, da nameće svoje stavove i to najčešće i čini. Ta neobjašnjiva potreba ljudskog ega, udružena sa nedostatkom elementarne kulture i lepog vaspitanja učinila je da običan čovek u najmanju ruku bude zbunjen, ili da ga (što je realnije očekivati) ponese vir ispisanih gluposti i plitkosti, a da oni mudri, poput mog prijatelja, zaćute.
Glupost je, to odavno znamo, uvek bučnija od mudrosti. I agresivnija, i manipulativnija, i lepljivija (jer deluje naivno i lagano, neopterećujuće). Ali su njene posledice sasvim ozbiljne…
I iz tog razloga se čini da je prevladala, bar u onome što zovemo medijski svet. A nije, samo je uočljivija, jer je na površini. Ipak, i kao takva, smeta. Smeta, jer je treba eskivirati, razgrtati, braniti se od nje kao od roja muva, na putu do onog ozbiljnog, mudrog, kvalitetnog, do čega čovek želi, pa bile to aferaške umesto proverenih i odmerenih vesti, bila to laka i petparačka literatura umesto umetničke, ili muzika dugonogih razgolićenih devojaka koja se više gleda nego sluša, umesto one koja se, logično, samo sluša i slušajući u njoj uživa.
Jedan moj drugi prijatelj je rešio rečeni problem tako što je pre tri godine iz kuće izbacio televizor. Internet je ostavio, ali se, kaže, izveštio da njime barata tako da svaku od tih plitkosti uspeva da eskivira. I odlično mu je, tvrdi. Da, naravno, uz ovaj iznuđeni slalom svakodnevno još i čita knjige, one provereno kvalitetne.
Ja ne znam način da se se kakofoniji gluposti u medijskom svetu stane na kraj. Nije rešenje izbacivati televizore iz kuće, niti seći sebi internet. Nije rešenje ni da mudri zaćute (osim što njima lično to može da bude trenutni spas, ali kako takvi uvek misle i na druge, na one što bi da ih slušaju, što umeju da slušaju i da misle, nije spas u negovorenju, ni njima, ni drugima).
Ne poznajem ni opšti model za zaštitu od medijskih gluposti. Imam svoj, ne preterano delotvoran, jer i pored svih mera opreza, zaskoči me i tamo odakle se ne nadam – sa „ozbiljnih“ televizija sa nacionalnom frekvencijom i od „ozbiljnih“ ljudi od kojih se tome ne nadam, ali se i njima desi ponekad da ne sednu, razmisle, oćute, pa tek tada kažu, nego požure da se „oglase“. I glupost ode u etar, zapahne me i ume da mi poremeti dan.
A tako rado bih umesto toga čula ili čitala reči mudrih, stoput premerene i proverene pre nego što se odštampaju (objave). Onako kako su se nekad jedino stvari objavljivale. A ne na prečac, kao danas.