Kolumna Jagode Kljaić: Smije li pisac biti polupismen

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

U umjetničkom djelu svaka rečenica mora biti umjetnička.

Vladan  Desnica

Dok još nisam pisala, odnosno upisivala misli, riječi i rečenice u neku praznu površinu, papira ili ekrana, svejedno, nego sve samo plela po moždanim vijugama, spremala u uže ili šire, dublje ili pliće, meandre pamćenja, da ih jednoga dana počnem izvlačiti i razvlačiti među one malobrojne koji još i danas čitaju, ipak sam se čudila. Mnogima sigurnima u sebe, samo zbog uvjerenja da njihovo zapažanje, zaključivanje, opisivanje, iskustvo, izmišljanje nemogućega ima neki značaj i zaslužuje počasno mjesto između tvrdih korica jedne nove knjige. Stalno sam sebe, a da ne moram druge, propitivala da li su uopće čitali Vladana Desnicu.

Koliko tekstova, nazovi književnih, a polupismenih. Češće je riječ o proznima, jer je u poeziji dozvoljeno više igre riječima, pa se i neznanje može sakriti u neku kovanicu ili vlastiti izričaj. Nesigurnost u deklinaciji, neznanje u mijenjanu glagola „biti“, s onim nesretnim „h“uglavnom gdje mu nije mjesto, nepravilnosti u pisanju negacija. Pa sve do potpune promjene smisla onome o čemu se htjelo govoriti upotrebom pogrešne riječi, kao, na primjer, napisano u ozbiljnoj književnoj kritici: „dosada je autor …“, što bi značilo da je autor čista i nepatvorena dosada, a ne govori o tome da je on nešto do sada napravio.

Još veći problem imaju stvaraoci riječi i tkalci rečenica u ijekavskom govoru. Ovo nema veze sa državom u kojoj danas žive. Jednostavno, njima je kompliciranije ne vladaju li dobro jezikom. Pa još ako su im radovi objavljeni u zbirkama štampanima na srpskom jeziku i ekavicom. Tek onda nastaje nepismeni bućkuriš. Tekstovi se bez problema prenose na ćirilicu, ali i svako pogrešno slovo. Ne moraju lektori znati, na primjer, hrvatski jezik, pogotovo riječi sa – ije i je, pa tako bude objavljeno: tjelo umjesto tijelo, svjeća umjesto svijeća ili umrijem li umjesto umrem li. Riječi sa – č – ć – još više doprinesu polupismenosti, pa tako možemo čitati, u objavljenome: neču moči doči i slično.

 Tko je kriv? Možda bi netko sve svalio na politiku, ali, ovo je rijetka tema u kojoj politici nema mjesta. Krivi su autori koji ne cijene dovoljno ni svoje radove ni one kojima radove šalju. Bez obzira da li su to književni klubovi ili internetski portali. Ako nisu sigurni u vlastito poznavanje pravopisa i gramatike, dužni su potražiti pomoć i savjet od onih koji znaju. Odgovor na pitanje iz naslova bio bi: da, smije biti polupismen, jer to istovremeno ne znači nedostatak inteligencije, lucidnosti, idejnosti, spretnosti u igri s riječima. Ali, ne smije to pokazivati javno, odnosno, mora imati oslonac za onaj dio u kome „šepa“. Lijepe rečenice i misli puno gube na kvaliteti provlači li se kroz njih nepravilno napisana riječ.

Nepismenost ili, da ublažim, polupismenost, onoga tko pretendira naći se u zajedničkoj zbirci autorskih radova, ili u samostalnoj, iako to na prvi pogled ne izgleda, ipak samo potvrđuje davnu misao Vladana Desnice. Trajno će ostati samo oni čija je svaka rečenica umjetnička.

One Response to Kolumna Jagode Kljaić: Smije li pisac biti polupismen

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*