Kolumna Jagode Kljaić: Priča za kupatilo i pjesma za špajzu

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

Umjesto da skupe hrabrost i jednostavnim riječima, jer tako je uvijek najbolje i najlakše, kažu da to što pišem ništa ne vrijedi, mišljenje radije zamataju u šuplji celofan i govore nešto drugo: tako i tako pišeš radi sebe. A ja odmah krenem razrađivati scenarij.

 Slika prva: dugotrajno se ubacim na vece školjku, koja često služi kao jedino mirno mjesto na kome se mogu prelistati dnevne novine. Umjesto novina, čitam jednu vlastitu priču, odmah ujutro odredim koja će biti za taj dan.

Slika druga: dok miješam sataraš, drugom rukom pridržavam A4 sa tekstom – komentarom, kome je osnovna svrha biti kuhinjsko štivo za taj dan.

Slika treća: popodnevna kava ispija se u verandi, pa, ako nemam lošijega društva od same sebe, tu je vlastita pjesma.

Slika četvrta: dnevnu sobu u večernjim satima, umjesto štedne sijalice, osvjetljava neštedni mikroesej o besmislu nadanja.

 Bile bi to osnovne slike iz kojih bi dobar režiser mogao napraviti još bolju dramu. Kad bi samo povjerovao u temu. Što neće. I kako bi kad u njoj nema istine.

 Da, bilo bi tako nekako da uistinu pišem za sebe. Na sedam – osam mjesta po kojima se vrzmam tokom dana i, nešto manje noću, bili bi papiri s tekstovima, odlomcima, strofama. Možda bih neku posebno mi dragu misao odštampala velikim slovima pa zalijepila na koji prozor, nisam sigurna da li s mogućnošću čitanja i izvana, ili samo iznutra.

 Ipak je drugačije i priznajem – pišem za NEKOGA. Neznanoga ali postojećega. Koji će prepoznati misao, razumjeti rečenicu, naći u njoj neku sličnost s vlastitim promišljanjem. Pomisliti kako je stih baš onakav kako bi ga sam napisao. A opis vašara života vrlo sličan vlastitome.

 Neka je samo jedan taj NETKO, za mene je on čitalačka publika cijeloga svijeta. I njemu se okrećem s dubokim naklonom, bez lažnoga dodvoravanja i bespotrebnoga podilaženja. Zato što smo se međusobno prepoznali. Za mene je to jednako novoj životnoj energiji. Na kojoj sam svakome NEKOME zahvalna. Ne bih je nikako nakupila i dovoljno stekla da pišem onako kako neki DRUGI tvrde – samo za sebe. Odavno bih, prije nego li sam i počela, odustala.

 Ostavit ću malo nade i njima. Onima koje također cijenim, jer, da ne razmišljaju i ne izreknu to što misle na glas, možda i sama ne bih nikad shvatila što mi je, zapravo, važno. Za te DRUGE odoh napisati pjesmu kojoj će namjena biti – čitanje u špajzi. S nadom da će i ovaj tekst naći NEKOGA svoga. Kako ne bi ostao samo moj.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*