Kolumna Jagode Kljaić: Kako je koza prošla kod izdavača

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

Baš sam se sprijateljila sa dvije koze u selu udaljenome pet – šest kilometara. Uvijek ih zateknem na putu koji nije ni cesta ni sokak, a one staju, podignu glave i gledaju me pravo u oči, dugo, prodorno, niti trepću nit’ se miču. Sve dok im ne dosadim, pa polako nastavljaju brstiti od onih travki gdje su netom stale. Pokušavam odgonetnuti da li išta razumiju, prepoznaju li me možda, kad me već ne ignoriraju, što doživljavam kao veliki životni uspjeh.

Ma voljela bih ja više da netko drugi ne gleda kroz mene, ali, nema zavaravanja. Nešto mislim, kad bi koze obećale, da bi održale obećanje. Ipak se one u mnogo čemu razlikuju od ljudi.

 Razgovaram, tako, s ozbiljnim muškarcem, upravlja djelatnošću kojoj je bitan dio izdavaštvo. Kažem da ću mu u septembru poslati rukopis zbirke kratkih priča. Da baci pogled, ocijeni i procijeni, sugerira, odbije, odgodi za kasnije, bilo što. Pošaljem, potrudim se, predstavim sebe na najbolji mogući način, bez uljepšavanja, nego, ono što je bitno, a ima toga, nađem ja. Naučila sam od koza što valja, a što ne. Bilo je to prošlogodišnjega septembra. Od stručnjaka ni abera, ni slova ni brojke, ni usmeno ni pismeno, ni lično ni posredno. A baš mene, baš on, zbog nekoliko razloga, nije smio tutnuti pod tepih.

Analiziram. Ima puno posla, ne zna što bi prije. Znači da je spetljan i nesistematičan, nije u stanju uvesti red i raspored u posao koji radi i za koji je jako dobro plaćen. Osoba u obliku mene apsolutno mu nije bitna. I to se može na kulturan način dati do znanja. Pročitao je rukopis, smatra ga lošim i ocijenio negativno. Puno je formi izražavanja kojima se to može iskazati. Do one najsigurnije: ne možemo, nemamo novca. Izgubio je rukopis. Pa i to se živom čovjeku može dogoditi, vrlo rado bih poslala priče ponovo.

Neće biti ništa od toga. Za njega sam ja nitko i ništa, piskaralo propalo u nekim drugim poslovima, koje sad misli da može napisati nešto dobro, što zaslužuje da on pogleda, makar ovlaš. Taman posla, što ona sebi umišlja, nemam ja nikakve obaveze prema njoj, pa nitko je nije ni preporučio, sama mi se javila, koja je ona koza. Jer, što bih drugo mogla biti u njegovima očima ako nije našao za shodno i potrebno da makar napiše dvije rečenice na mail adresu, čistu kurtoaziju, koja bi svjedočila o osnovnoj kulturi u njemu. Koji je uvaženi radnik u području kulture i izdavaštva, ali ne samostalni, nego na grbači države i budžeta. Čir mi proradi kad samo pomislim da i moj novac ide njemu za plaću.

 I kako se to mogu osjećati nakon takvoga podcjenjivanja. A da samo znate kako sam složila dvije kartice, bez proreda, o sebi. Svašta tu ima, dugogodišnje školovanje, visoko obrazovanje, rad u novinarstvu, urednikovanje, lektura i korektura knjiga, pa ratni vihor u mom okruženju koji mi je odnio familiju i još koješta drugo, možda samo meni važno. Što bi se takvoj kozi on uopće očitovao na bilo koji način. Ima on  svoje ljude kojima duguje usluge, štampat će nešto od čega će imati i ličnu korist, nije važno hoće li se čitati. Ta, svejedno je kriza u izdavaštvu, a pod „krizom“ svašta može proći i ne proći.

Ali, koza poput mene uči od onih pravih, šutljivih, upornih, sporih, koje pažljivo biraju što će pobrstiti i provariti. I tako naiđe na rješenje koje je itekako u krizi, jer je izdavač, i to privatni, ali je procijenio da neće izgubiti ni financijski ni u književnom ugledu štampa li kozinu zbirku priča. A kad se sretnem sa sjenkom od lika iz ove priče – sad ne znam kako ću reagirati, moram se posavjetovati sa mojim kozama, ali je vrlo vjerojatno da ću, baš poput koze, stati visoko na vlastite noge, gledati bez treptaja, onda okrenuti glavu i nastaviti brstiti samo probrane travke.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*