Kolumna Jagode Kljaić: Jedna knjiga, pet kava i dva piva

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

kafanaO siromaštvu je ovdje riječ. Materijalnom i duhovnom. Novčanom i životno radoznalom. Dinarskom, kunskom, markovnom, eurskom i ljudskom. Nema novca za duši ugodno i srcu nježno, bez roka trajanja, ali ima za dva piva u birtiji ili pet kava u vrtnoj bašči neke selendre. Ne sela, nego urbane žabokrečine. Skupo je. Ono što košta koliko jedna miješana pizza. Vrijednosti koje nisu usporedive.

O knjizi je ovdje riječ. I ljudima koji nikad neće naučiti čitati. Badava im što znaju sva slova, kad se bolje koriste brojkama, lakše računaju nego što misao razumiju. Previše im dati za knjigu. Ne mogu odvojiti. Skupo im. Bezuspješno i jadno lažu. Ipak, toliko znaju da neće reći pravu istinu: ne zanima me, ne volim čitati, neću zamarati mozak s razmišljanjem. Sve da je i džabe, što će mi knjiga! Ma ne bi’ ni da mi je netko pokloni!

O istini je ovdje riječ. Žao je ljudima dati novac za knjigu. Nije knjiga dvije kutije cigareta ili nekoliko žestica „s nogu“. Za to imaju, ali isto toliko za knjigu nemaju. Ne razmišljaju o tome što daju a što dobivaju. Ni u jednom slučaju. Već na kameleonski način zaključuju: ovo mi treba, a ono ne. Ono je knjiga.

O laži je ovdje riječ. Misle da bacaju novac ako kupe knjigu. Daju, a ništa ne dobivaju. Autora stavljaju u ravan s tajkunom. Ne znaju ništa o izdavaštvu. Ako plate knjigu, uvjeravaju sami sebe, trpaju u džep nekome tko već ima dovoljno, za razliku od njih. Drugačije je s vlasnicima supermarketa, restorana i kafića. Njima treba financijska pomoć.

O jadu je ovdje riječ. Duhovnom dnu na koje smo stigli ne samo vlastitom krivnjom. Iz kojega nas ne može povući lijepa pjesma, duhovita priča ili pronicljivi roman. Što će nam to, kad ništa u našem životu ne može promijeniti. Promjene se moraju mjeriti brojevima, kvadratima, stoticama i hiljadarkama, komadima, brzinama, bojama, dužinama. Ni jednu od tih dimenzija knjiga nema. Kome bi i zbog čega onda trebala.

O darivanju je ovdje riječ. Paketić trećerazredne kave i kutija najjeftinijih keksa nose se u najlon vrećici kad se ide rodbini i prijateljima u goste. Toliko se mora, manje bi bilo sramota. Za isti novac može se kupiti knjiga. Ali, što bi ona poručivala? Jako puno o onome kome se daruje. I još više o onome tko daruje. I bez knjige, ona svoje govori.

O ljudima je ovdje riječ. Skučenih misli, siromašnih potreba, zaboravljenih interesa, umrlih radosti, nedoživljenih opuštanja. Uplašenih za danas i sutra. Koji ne razumiju da samo ono što imaju u sebi kao doživljaj, misao, uspomenu i sjećanje, da im samo to nitko ne može uzeti. Jedino bez toga nikad ne mogu ostati. Kad bi im doživljaji bili važniji od pukoga življenja.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*