Kolumna Jagode Kljaić: Istina je samo ono što se šuti

Filed under: Jagoda Kljaić,kolumne,region |

Nešto sam zaboravila koje je to doba majskoga dana te, sada već zaista daleke prelomnice bilo. Znala sam, dok me to zanimalo zbog raznih horoskopa i traženja da netko kaže da me čeka blistav i uspješan životni put. Onda sam znala sat i minutu kad sam kao SE (a nisam sebe ili se, nego je majka mene ili me) rodila, odnosno, u koje sam pravo ne – vrijeme rođena. Pa da mi bar to pomogne u shvaćanju gdje sam ja to i što tražim. A s obzirom na to da  ne znam, zaboravila, nikad znala, odgovora nema. Moram se snalaziti sama, kako mogu.

Nije istina da živimo kako moramo, a ne, ne moramo ovako i tako, već živimo onako kako – možemo. Razlika je suštinska. Ne možemo ništa promijeniti, a mislimo da nismo fatalisti.  Moramo li živjeti baš u tom životnom prostoru i okruženju? Ne moramo, ali drugačije ne možemo zbog hiljadu razloga koji su samo nama samima važni i jasni. A najviše zato što se bojimo promjena i nepoznatoga.

Više o ljudima saznate kad čitate ono što pišu, negoli dok s njima razgovarate. Ljudi PIŠU ono što žele REĆI, a kažu ono što ne bi napisali. Zato ponekad izgleda da je netko dvojna, trojna ili još višeslojnija ličnost. Govore li o čovjeku više njegove riječi ili postupci, kazano ili mišljeno, a neizrečeno? Gdje svrstati govorenje jednoga, mišljenje različitoga, a šućenje o biti, jer samo ono što se šuti je čista istina. Koju zna jedino taj što šuti, bez obzira koliko riječi upotrijebio za dokazivanje drugačijega.

Svakodnevno, osim onda kad ni sa kim ne prozborim riječi, susrećem potvrdu činjenice da jedno mislimo, a drugo govorimo. Pokušala bih nabrojiti samo svoje misli u danu, ali to bi bilo nemoguće. Pa kad bih još dodala tuđe rečenice, one iza kojih se istinitost uspješno sakriva – bio bi to traktat što bi se na kraju sveo u besmisao.

Pokušavam uvijek dokučiti smisao nečijega obraćanja. Ako mi se misao ne sviđa, ako mi se učini da je rečenica preteška, ako osjetim grč u želucu, nelagodu u utrobi, ubod u srce – misao je sigurno istinita. Ili bar percepcija mene u riječima izraženoj situaciji. Kolikogod meni to bivalo neugodno, zavaravala se mišlju da to nije vidljivo i primijećeno, izgleda da se najprije vidi ono što smatram najmanje važnim.

Želim znati razlog jednoj ljudskoj potrebi: da s radošću kritiziraju tuđe postupke, a koji s njima nemaju ama baš nikakvu vezu. Kao da ih se tiče zašto netko radi to ili ono na taj ili ne taj način, u to ili neko drugo vrijeme. Jer, oni misle da bi to trebalo…itd., itd. Potrošiše svoju energiju na besmislenost i još tome dodadoše ružnoću izrečenih riječi, komentara, zaključaka. Pa nekoga pomalo i povrijediše, a da od toga sami nemaju nimalo i nikoji oblik koristi ili dobrote. Osim što se eventualno bolje osjećaju jer su, eto, pokazali kako su pametni, domišljati, sposobni, u svakom slučaju bolji od mene. Pa im je lakše i ljepše živjeti.

Rijetki su oni koji razumiju smisao, težinu i važnost – riječi – i u jednini i u množini. Pa stoga paze pri njihovu korištenju. I još uvijek naprave pogrešku, izreknu što nije trebalo. O, kako bi bilo uzbudljivo opiti prijatelje i poznanike, tad bi se sve iskristaliziralo! Po onoj narodnoj: Što trijezan misli, pijan kaže.

Nije stoga čudno što su pametni izmislili „emajl“ komunikaciju. I što je prihvatih, jer – kažem, tojest napišem što hoću i kad hoću, ne moram čekati odgovor, ne vidim reakciju na licu, ne pitam se što li sugovornik u  trenutku izricanja riječi misli. Krasno, tu sam sama sa sobom, pa je lakše i jednostavnije. Potvrđujem  vlastitu tezu da pišem ono što želim reći.

I tako, bez zvijezde vodilje, tumaram pisanjem u međuprostoru jučer i danas. Kazivanje je za sutra.

UKRATKO  O  AUTORICI      

Jagoda Kljaić diplomirani je politolog, s višegodišnjim stažem u novinarstvu. Piše kratke priče, eseje i poeziju, te povremeno radi lekturu i korekturu knjiga. Zastupljena je u nekoliko zbornika proze i poezije: u dvije zbirke najkraćih kratkih priča izdavačke kuće Alma, te nekoliko zbirki pjesama Književnog kluba  Miroslav Mika Antić. Osvojila je prvu nagradu za kratku priču tjednika Kronika Požeško-slavonska za 2011. godinu. Sudionik je četvrtoga Međunarodnoga festivala književnosti u Rijeci, 2011. godine.

Uskoro iz štampe izlazi prva zbirka kratkih priča o rodnom gradiću Glini iz vremena njenoga djetinjstva.

Kratke priče i kolumne objavljuje na nekoliko internet portala.

Živi na relaciji Zagreb – Glina.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*