Kolumna Edina Sarača: Šta gledaš, majmune!

Filed under: čiji je Ivo Andrić?,Edin Sarač,kolumne,region |

Gledamo čimpanze u zoološkom vrtu. Moja starija kćerka progurala se kroz grupu ljudi do ograde, a ja s mlađom stojim sa strane. Tako sa strane, kao svaki antropolog amater, uživam u slici pred sobom. Grupa majmuna iza ograde, od nje odijeljena neširokim vodenim kanalom, opuštenih prednjih šapa (Biti će ipak da su ruke u pitanju), blago nagnuta kao grupa a i svaki majmun pojedinačno, zagledala se u, stavom i kretnjama njoj vrlo sličnu, grupu homo sapiensa što se, s druge strane ograde, nagurivala na nju u potrazi za boljim pogledom. Čujem sebe kako mislim o koincidenciji i u istom trenu, kao svaki psiholog amater, shvatim paradoksalnost misli.
Kakva koincidencija, pobogu?! On je, čimpanza, 98,4% genetski potpuno istovjetan čovjeku.

============

U pitanju je čuđenje u prepoznavanju. U tom čuđenju, naravno, i nevjerica da možemo da imamo toliko zajedničkog sa tim dlakavim stvorom crvene izbuljene zadnjice iz koje je upravo jedan od kosmatih predstavnika prstom izvadio ostatke posljednjeg obroka i, na bučnu radost Golih Majmuna s druge strane ograde, strpao ih u usta.
Razgolićavanje osnovnih, bazičnih, instinkta civilizirani Goli Majmun doživljava, u ovisnosti sa koje strane i socijalnog i psihološkog spektra dolaze, kao hilarične karikature ili kao egzistencijalnu prijetnju. Čimpanza koji jede svoj izmet izmamljuje nam grohotni smijeh ili pomalo zgražajući podsmijeh. Kod žena je to često gadljiva grimasa mučnog stomaka, sve u ovisnosti od karakternog sklopa ličnosti manje ili više sklonog mučaljivosti ili podrugivanjuu. Na djelu je tu vidljiva, kao malo kad, rezolutna vladavina mozga organizmom. Mučnina stomaka, ovdje, dolazi iz glave.
Sa druge strane, razgolićeni instinkt jedinke lišen svake empatije ili agresija potpuno usmjerena na uništavanje drugih jedinki, izaziva strah. Mladić sa poluautomatskim naoružanjem u ruci koji hladno, automatski, uleti u tržni centar i rafalnom paljbom usmrti nekoliko ljudi a njih desetine ozbiljno rani da bi potom i sebi skončao život, koči nam misli strahom.
U oba slučaja, i usuđujem se tvrditi-uvijek, i smijeh i strah, svaki razgoličeni instinkt pred nama, rezultira gotovo paradoksalnim osjećajem čuđenja u prepoznavanju. Paradoksalnim, kažem, jer bi prepoznato trebalo biti razumljivo. Ono to nije. Nije- kad su naši osnovni instinkti u pitanju, nije – i kad se oni manifestiraju u krajnostima gore navedenim i nije – kad nam svakodnevno prožimaju i određujudjelovanja.
To što smo prepoznali kao ljudsko, sasvim ljudsko, koje nam prepoznavanjem nije strano, istovremeno nas i sukobljava sa nerazumijevanjem. Nerazumijevanjem čina kao takvog , odsustvom smisla ili moralnih predispozicija, (u oba slučaja negirajući egzistenciju; odsustvom smisla-fizičku, moralnom devijacijom-strukturalnu) i još gore, ili kako bi to „poznavaoci“ „duše“ kazali, dublje, – sučeljavanjem sa nerazumijevanjem sebe.
To nerazumijevanje nije samo puko neshvaćanje uzroka i povoda koliko je PARADOKSALNI sukob u nama prepoznavanjem besmislenog u prepoznatom, čak šta više – u potrebnom. Vrlo lako ćemo, i bez stručnog objašnjenja, prepoznati majmuna u sebi. (Ko je taj koji sebe, stidljivo, nije uhvatio u čačkanju nosa?) Još lakše, primarnim nagonom samoodržanja koji na ljestvici „značaja“ kao minimum zahtjeva bar jednu jedinku ispod nas, – majmuna u drugom. Strah će nam možda zakočiti misli ako pokušamo shvatiti uzroke mladićevog surovog čina ali će oni najhrabriji među nama, ipak, stidljivo priznati da ni to ljudsko nije strano baš toliko, koliko na prvi pogled, prvi strah, izgleda. Ili
kako to kaže vodeći holandski mislilac u svojoj knjizi o agresiji (parafraziram), za svakog od nas postoji situacija u kojoj se i ta, najokrutnija od svih, naizgled besmislena agresija, oslobađa.
E sad…Čemu ovo moje „analitisanje“ ovdje pod formom kolumne? I gdje i kakve veze sad imaju svi ti nagonski, instinktivni uzroci, povodi i razlozi sa kulturom i kulturnim dešavanjima? (Što bi trebala biti tema nas kolumnista ovog sita, i što je bio neki dogovor sa uredništvom site.) Kao i u gore navedenom – naizgled malo a suštinski prevladavajuće.
Ili, da vas upitam ovako : Da li bi se toliko dizala halabuka oko Andrićeve „pripadnosti“ (Opet paradoks koji para uši – „Nikad nisam bio ono što sam želio da budem.“. (Ivo Andrić)) da nije bilo Nobelove nagrade?
Ili, da vas ovako pitam : Šta je „podrazumljivo“ i smisaono u paradoksu da se – istim jezikom ne razumijemo?
Ili, najteže : Zašto se ne zamislimo nad postojanjem zločina, i pojedinačnog i organizovanog, unutar korpusa, bar upola od toga koliko se nadvijamo i polemišemo nad djelom nekog književnika?
Da, naizgled pitanja koja nemaju vezu.
Naravno da znam da znate i naravno da je sve politika. Pa i iskorištavanje u dnevno- i bilokakotrajnepolitičke
svrhe nagonske potrebe stada da na svom toru okači znamenja „velikih“, time sebi, u sopstvenim očima, dižući rejting. Kao što je i odbijanje postojanja zločina unutar korpusa istim nagonskim trzajem isto određena.
Isti je poriv samoodržanja što šuruje sa samodopadljivošću prisvajanjem vrijednosti dok istovremeno, radi te iste samodopadljivosti, odbija pripadnost njegovom korpusu one druge, tamne, besmisleno agresivne i zločinačke strane ljudskosti.
Kakve to veze ima sa Andrićem? Ne baš velike ali ni zanemarljive. Andrić je svoje rekao : „Sve moje je Bosna.“ Sagledajući trenutnu bosansku političku i ekonomsku situaciju, nije mogao više da zamrsi stvar. Naravno da je dozvoljeno se upitati šta je mislio sa tim. Ono što bi trebalo prije nego se čovjek usudi postaviti takvo jedno pitanje, i što bi bilo pošteno, je-čitati Andrića.
Ne kažem ovo samo tako. Čitajući ovih dana o „za i protiv Andrića“, u smislu njegove pripadnosti, nekoliko puta sam bio u situaciji da se upitam da li su ga oni koji ga tako kategorično prisvajaju i čitali.
Mada, nasuprot ogorčenjima i staroj uvriježenoj balkanskoj navici intelektualnog mahalisanja po dnevnim novinama i tjednicima, štampanim i digitalnim, ja zapravo u svemu vidim ljepšu stranu.
Naime, nigdje se, ipak, niko nije usudio, prisvajajući Andrića, drugima oduzeti pravo da to sami i urade. Bar ne kategorično.
Ta stidljiva civiliziranost, neiskazana ali i kao takva vrijedna pomena, pa i analize, daje nadu da se ipak u nama, nakon svega , nakon devedesetih, može, i trebala bi, probuditi, i iskazno što je najvažnije, razumljivost potrebe da ne samo imamo već i dijelimo vrijednosti. Možda će se tim, naokolnim, putem jednog dana iskazati i kolektivna i pojedinačna sagledanost i onog, drugog, stravičnog aspekta.
Možda, sa nekim novim klincima manje opterećenim korpusima a više okrenutim pojedinačnom.
Klincima koji će sa strane, nepripadno, pokušati da sagledaju suštinu. I koji treba da budu oprezni jer je bavljenje suštinama na Balkanu, u suštini, opasno.
Ne samo zbog učmalog stanja još uvijek vrlo izražene nacionalne netrpeljivosti prouzrokovane krvavom historijom nego i činjenicom da niko ne voli da ga tek tako, bez njegovog odobrenja, posmatraju sa strane.

================

Dok sam posmatrao dvije grupe primata kako se „posmatraju“, moja mlađa kćerka je pogledom bila zabavljenja sa nečim drugim. To mi privuče pažnju. Iza nas, posmatrajući nas, odvojen od sviju, sjedio je poveći primjerak čimpanze nonšalantno usnama se igrajući sa nekom grančicom. Naslonjen na drvo posmatrao nas je sviju.
Antropolog amater.
Prije nego sam kćerku uzeo za ruku i prije nego smo krenuli niz stepenice nisam odolio a da se ne osmjehnem „kolegi“ i šeretski dobacim:
„Šta gledaš, majmune?!“

Edin Sarač

O autoru: pjesnik, pisac, filozof, putopisac. Rođen u Bosni i Hercegovini 1968. godine, Jajce. Objavljivan, nagrađivan i osporavan. Živi i radi u Holandiji.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*