Kolumna Edina Sarača: Puko na dvoje

Budim se prije alarma. Moj mozak je, upornim ponavljanjem, u svoju vremensku mapu (u)programirao reakciju tijela. U iščekivanju zvuka alarma sata prekida mi san.  Budi me.
Kad kažem – Budi me., prihvaćam da jedan dio mene spava a jedan bdije nad mojim tijelom i mojim snom. Kad kažem-Budi me!, – Puk’o sam na dvoje. Na mene-Tijelo, -spavača, skup mesa u zglobnim polugama podmazanim krvlju; I mene-Skrivenog, – budnog i na oprezu, što bdijem nad svojim tijelom konstantno prerađujući i tumačeći informacije.
Naravno da sam mogao da kažem, i bilo bi to vjerovatno tačnije, – Budim se. I tako izbjegao pucanje na dvoje i „famoznu“ skrivenost, neizrečenost, trećeg lica u „budi me“.  Tačnije, možda,  ali ne poštenije. Ja  znam vrlo malo ili skoro ništa o tom „drugom“ mene. Ja zapravo i ne tvrdim da sam dvojan, tek tvrdnjom o dvojnosti jednote  iznjedravam  paradoks  što oslikava jedino znanje o sebi. Tačnije i poštenije- Priznajem da vrlo malo o sebi znam.  To je jedino u što sam siguran kad govorim o sebi.
Ima nešto šizofrenično u govoru o sebi u trećem licu, neprirodno. Ne samo zbog nagovještavanja glasa koji ne pripada naratoru već i u deformaciji vremenske perspektive u odnosu subjekta prema objektu. Ne samo nagovještajem „izvanjskog“ mene već i njegovim smještanjem u nekakav bezvremenski vakum.
Da bi se izbjeglo direktno suprotstavljanje subjekta objektu prelazi se, logično, na pojmovno neodređene imenice.  Pjesnici tako najčešće govore o ljubavi, moralisti o humanosti, sveštenici o bogu.  Nacionalisti o narodu.
Treće lice koje ne samo da je „izvanjski“ dio mene već je i smješten u vremenskoj dimenziji koja nije moja. Ona koja je meni neprimjerena, jer ja živim samo u prošlosti.  Moja sadašnjost jeste samo konstantno prerađivanje informacija o onome što je bilo a i to je sad, u ovom trenutku, upravo prošlo.
Da je u pitanju programska šema jednog kompjutera (mozga) a ne nekakva nepojmljiva izvanvremenska pojava znaju svi oni koji su doživjeli da se i nedjeljom, i svakom nedjeljom, uporno bude u nevrijeme. Bespotrebno.  Ima ih i koji tek kad sjednu u auto i spuste ruke na volan skontaju da nešto nije u redu i zapitaju se-Šta ja ovo radim pa danas je nedjelja?  Ja danas ne radim.
Da bi se postigla neka ravnoteža unutar tog biološkog sata potrebno je izvršiti jedan mali eksperiment. Naime potrebno je samo ukloniti budilnik. Tako sam se i ja u uvodu gore poslužio jednom malom laži. Ja se, naime, već godinama ne budim sa budilnikom pored sebe. A i nedjeljom spavam bez problema u jednom komadu dva do tri sata više nego radnim danima. Navikao sam se.
Ne tvrdim da će se ovim eksperimentom pjesnici, moralisti, svestenici i nacionalisti odreći svoje navike da nerazumljivo u sebi  interpretiraju kao nešto izvan njih ali će se, i to garantujem, za početak  navići da se ne bude kad za to nema razloga.

O autoru: pjesnik, pisac, filozof, putopisac. Rođen u Bosni i Hercegovini 1968. godine, Jajce. Objavljivan, nagrađivan i osporavan. Živi i radi u Holandiji.

kolumne Edina Sarača

Pročitajte i:

• Last minute: Poziv za slanje radova u peti broj naučno-popularnog časopisa A PRIORI
• Konkurs za izradu naslovnice knjige “Bošnjaci u Crnoj Gori“
• Natječaj za kratku priču Lapis Histriae 2023: Karneval bez granica
• Dr Ana Stjelja o zbirci poezije “Žena bez kišobrana“ Anele Fetić
• AVLIJA: Rezultati 12. konkursa za najbolju pjesmu i priču
• Otvoren konkurs za kratku priču: Trenutak kad je meni počeo mir
• Biljana Crvenkovska – Devet priča o gospođici Sit