(povodom gašenja emisije PEŠĆANIK na B92)
Moj prijatelj Ralf, živahni Bavarac negdje u Vestfaliji zalutao, kaže mi da Nijemci voze prebrzo Njemačkim autoputovima. Kaže da se u izmaglici od isparenja ulja sa fleka po parkinzima još uvijek, uhom istančanog sluha, nasluškuje glas gnjeva onog austrijskog kaplara. Slikara što nikad nije uspio dvije proporcionalne ruke da nacrta.
A naši kaplari ne vole asfalt.
Zaboljelo me šest izvađenih zuba u Scheveningenu. Nekako je ispalo da su ih i meni vadili svaki put kad su ih spominjali masnom štamparskom farbom u debelim naslovima časopisa, svaki put dok su curili kao VIJEST sa usana voditelja , očiju infantilno razdraganih ekskluzivnošću, u raznoraznim političko-informativnim (čitaj: zabavno-rekreativnim) emisijama.
Brojevi ne mogu da bole,može da zaboli ono što oni pokušavaju da zbroje. Može da zaboli ono što se bojevima neda iskazati. Vjerojatno najviše boli kad se brojevima sakriva ono što se riječima ne smije priznati.
Dvije, tri jagode. Šest zuba. Šesnaest godina LAŽI.
Osam hiljada ljudi.
Moj prijatelj Ralf, dok mu uljane zjenice nekim pritajenim stidom, nepodobnim njegovim godinama, po podu ocrtavaju pejzaže magične ljudskosti, kako samo to iskrenost može, kaže mi da se do Aušvica stigne brzo. Brzo, Njemačkim autoputovima. Jedne od zaostavština ljutog kaplara. Tamo su ljudi, kaže, od kose ljudi pravili krpe. Od kose ljudi što su, majstorskom preciznošću i organizacijom, prije gasne komore bili detaljno ošišani do glave.
I namjerno ponavlja: LJUDI.
Jedino što pokretu u prostoru može dati smisao jeste GRANICA. Granica se širi prelaskom preko nje. Da bi je prešao potrebna ti je tvrdoglava vjera u bolje izvan nje, u ljepše i sretnije izvan nje. Da bi proširio svoje granice, bilo kakve vrste one bile, čovjeku treba luda hrabrost. Luda, jer je proizašla iz krajnjeg revolta svijesti, jer je uskrsnula u posljednjem trenutku, kad je strah prijetio da će zauvijek i potpuno da zavlada. Da izbriše sve granice. Jer, kad strah sve uzme, ostane samo rob strastima i predrasudama. Jer, strah nema granice u odbrani svog bolesnog osjećaja ugroženosti strastima i predrasudama.
Granice se šire one se ne ukidaju. Šire se tvrdoglavom vjerom u sutra. Mudra sova zna da to SUTRA ne mora biti i bolje sutra. Ali isto tako zna da bez tog sutra nikada neće ni biti bolje. Dosljedan tom SUTRA moraš se odvažiti odreći se predrasuda. Dijela sebe. Pokušati razumjeti i druge. Ostati u granicama. To je teže od njihovog širenja. Tu tvrdoglavost argumentovanom snagom civiliziranog duha postaje dosljednost.
I ni po kakvu cijenu ih prelaziti.
Naročito ne ako su od krvi crvene.
Moj prijatelj Ralf kaže mi da razumije zašto moju glavu bole tuđi zubi i pita me kad ću opet dole, kući. Brzo, preko asfalta Njemačkih autoputova, jedne od zaostavština ljutog kaplara.
Jednom je išao sa mnom. Popeli smo se na brdo iznad grada i uzdisali zavjetrine. Dok je padao mrak Grad je palio svijetla da ga drže na okupu, da se ne raspline u tmini. Ralf mi reče tad zamišljeno, pogleda koji se nije obradovao misli:
A u Srebrenici ni kose za krpe nije ostalo.
O autoru: pjesnik, pisac, filozof, putopisac. Rođen u Bosni i Hercegovini 1968. godine, Jajce. Objavljivan, nagrađivan i osporavan. Živi i radi u Holandiji.
Pročitajte i:
