Kolumna Edina Sarača: Ljudskost bez očajavanja

Filed under: Edin Sarač,kolumne,region |

Sreća je pa se vladajuća tehnokratija Evrope ne oslanja previše na mišljenja raznoraznih „humanista, filozofa, pjesnika i pisaca“, pogotovo ne anarhista i zastupnika ideja o vlasti većine, kad se nađe u ćorsokaku, kao što je ovaj ekonomski zadnjih godina do kojeg nas je pritjerao KAZINO KAPITALIZAM i njemu tako svojstveno SLOBODNO TRŽIŠTE. Sreća, jer bi nezadovoljna ispolitizirana masa materijalnim blagostanjem razmaženog evropskog intelekta, koji je u svojoj infantilnosti spreman ići i toliko daleko da svoja Occupy Wall Street i ostale prestonice Zapada poredi sa okupljanjima egipatskog naroda na Tahrir trgu, gurnula Evropu a sa njom i dobar dio ostatka svijeta u kaos. Dok se knjiški znalci ljudske prirode, skupa sa moći gladnim „duhovnjacima“, nadmeću u iznalaženju ideološke osnove Occupy pokreta, a sve u, paradoksa, ozračju apolitizacije novog svijetskog poretka, dotle se stara Evropa bez imalo ustručavanja odlučuje na dva državna udara. Prvo u Grčkoj a potom, i recentno, u Italiji.

Nasuprot pokušajima uspostavljanja kontrole od strane vladajućeg establišmenta, novi revolucionari, u asocijalnom redeniranju srednjevjekovnih monaha, samo što je ovdje utjehu u svetosti pisma zamijenila virtualnost (Sama riječ govori dovoljno.) slobode interneta, traže, ni manje ni više, rekonstrukciju demokratije. Među njima ima i takvih koji su spremni sljediti svoju misao do kraja i uskrsnuti sa porukama da je jedini neprijatelj savremenog čovjeka upravo demokratija.

Sjetim se mog profesora matematike u srednjoj školi koji je kao pravi istinski vjernik skepticima uspjevao da nam, matematičkim putem, dokaže da 1+1 su 2 samo u jednom slučaju, i nikad više.

Toliko o vrijednosti mišljenja i njenim kauzalnostima kad se zasnivaju na nepoznavanju čovjeka.

Podsjeća to mnogo na Lenjina i entuzijazam u vagonima voza nakrcanim njemačkim zlatom kada je krenuo da diže revoluciju i osvijesti radničku klasu Rusije. To što će i on poslije i shvatiti i reči da Rusija nije bila spremna za socijalističku revoluciju iz jednostavnog razloga jer nije ni imala radničku klasu nije baš neka utjeha za sve izgubljene generacije i milione, desetine miliona, izgubljenih života.

Apolitizacija sistema, ono za čim žude SAMCI interneta, produkti konzumnog blagostanja, jeste samo još jedna eutanazija neutješnog karaktera. Karaktera koji je sebi umislio poznavanje čovjeka sublimacijom humanističkih zahtjeva unutar sistema. Da, divna je to misao, vječna, željna i zanosna.

Šteta je samo što nas realizacije takvih misli, ideja, uvijek dovode do ćorsokaka diktature.

Evropa je upravo izvršila dva državna udara. U Grčkoj i Italiji. Legalno izabranom većinom. To jeste demokratija. Ne vlast većine već većinom izabranih poslanika. Izgubljena kontrola nad ekonomskim tokovima slobodnog tržišta, koje je izrodilo KAZINO KAPITALIZAM , neće sa trona skinuti neprikosnovenu vrijednost i značaj PRIVATNOG VLASNIŠTVA. Ne samo da je prerano za to i da nema nikakve osnove za to u svijesti modernog čovjeka nego je materijalistička ona ideja koja je zapadnjake natjerala da kampuju po trgovima svojih prijestonica. Najbolje je to objašnjeno neuspjehom australskog Occupy pokreta. Citiram: „ Kod nas kriza nije toliko velika.“

Najpravednija raspodjela bogastva ostaje u rukama sistema. Demokratskog sistema razmjene mišljenja i iznalaženja kompromisa koji treba da otvore mogućnost najpravednije raspodjele i kontrole iste.

Hm, strašno to podsjeća na politiku. Zar ne?

Nasuprot onom monologu Lenjinovog voza u idejnoj praznini poslije neviđenih strahota Prvog svjetskog rata, i očaju knjiške misaonosti koji uzdah adrenalina što ga uzrokuju ljudski dodiri pokušava nadomjestiti utjehom realizacije smisla pojmova, sadašnji vladajući establišment Evrope nema iluzija o istorijskoj svijesti svojih glasača. Na sreću ne pada im na pamet da opet pogriješe i neodgovorno krenu tragom velikih ideja koje će nas zauvijek osloboditi jarma eksploatacije jednih drugima.

Na sreću! Ta neodgovorna misao, ta divna ideja, koju Zapad iz sopstvenih interesa, upravo dok ovo pišem, svesrdno podržava u Arapskom proljeću, unutar kontura konzumno razmaženog biračkog evropskog tijela samo bi donijela novi kaos u kojem bi se našlo dovoljno neutješnih „mislilaca“ koji će izlaz potražiti u nasilnom uspostavljanju novog poretka .

Hm, strašno to podsjeća na ona razmimoilaženja unutar Socijalističke Internacionale, na podjelu revolucionarnih puteva u raskrsnicu mirne i nasilne uspostave diktature proletarijata.

U svijetu u kojem institucije vjere još uvijek proganjaju nevjernike, oglašavaju se glupostima, kanonima i fatvama koje prijete ljudskim životima, uglavnom zbog drugačijeg mišljenja, u kojem se glasačkim tijelom do infantilnosti manipuliše medijima, „duhovnjaci novog doba“ proglašavaju demokratiju neprijateljem.

Odgovornost je ono što im nedostaje. Ali, kome da bude odgovoran monah u tami manastira, monaške sobe ogoljenih zidova? Kome do, u strahu od ljudske prirode i nemoći da je shvati, izmišljenoj ideji o vječnosti, o diktaturi drugačijeg svijeta. Svijeta u kojem je njegova svijest odrednica i njegova utjeha-utjeha svima.

Potpuno ih razumijem. „Nema danas ljudskosti bez očajavanja.“

O autoru: pjesnik, pisac, filozof, putopisac. Rođen u Bosni i Hercegovini 1968. godine, Jajce. Objavljivan, nagrađivan i osporavan. Živi i radi u Holandiji.

kolumne Edina Sarača

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*