Dan poslije smrti Kristofera Hičensa holandske agencije objavljuju rezultate sveobuhvatnog istraživanja o seksualnom zlostavljanju u katoličkim internatima i sirotištima, u periodu od kraja Drugog svjetskog rata do krajem osamdesetih godina. Deset do dvadeset hiljada žrtava i preko hiljadu sveštenika koji nisu izdržali muke celibata. Preko hiljadu potencijalnih zločinaca. Njih stotinu i pedeset još su u životu, kao i hiljade njihovih žrtava.
Komisija je otkrila da je vrh katoličke crkve sve vrijeme ne samo znao sve o masovnim zlostavljanjima dječaka od 4, 5 pa do 16, 17 godina, već je sve, tragom šutljive doktrine opraštanja, zataškavao i prećutkivao i sve te godine ništa nije poduzeo da spriječi zlostavljanja djece.
Znali su šta rade i upravo zbog toga teško im se može oprostiti.
Još tri mjeseca prije raporta komisije bivši biskup katoličke crkve Holandije izjavljuje kako mu je žao svega ali oni, citiram: „Nisu bili svjesni toga“. Dan poslije objavljivanja raporta isti sveštenik, ovaj put ne pojavljujući se u medijima, pušta izjavu pokajanja zbog svojih laži. Sadašnji biskup u pratnji svog pomoćnika pojavljuje se na televizijskim ekranima da bi se, s osmjehom blagostanja koju pruža utjeha o vječnosti božje milosti , izvinuo svim žrtvama u ime svoje crkve i svoje vjere. Niko ga više ne uzima za ozbiljno.
Moram da ponovim podatke sa početka kolumne, moram da ih podvučem poređenjima. Nije u pitanju jedna zalutala ovca, vuk u janjećoj koži, u pitanju su njih hiljadu, hiljadu sveštenika, kojima je kultura „prstiju ispred očiju“, kultura prećutkivanja, dozvolila da unište, upropaste, invalidiraju mozgove deset do dvadeset hiljada dječaka.
Centralni dnevnik holandske državne televizije. Jedna od žrtava svešteničkog zlostavljanja neće da spominje gnusne detalje. Napominje da je PONIŽAVANJE onaj gadni okus ispod jezika koji ostaje i koji nikakve komisije za istraživanje zločina, izjave pokajanja i izvinjenja ne mogu ublažiti. „Stvorili su generaciju monstruma, ljudi koji nisu mogli normalno da funkcioniraju u društvu.“
Dan poslije smrti Kristofera Hičkensa još uvijek ne znam da li je bog mali ili veliki. Čakštaviše-Ne interesuje me. Ono što znam zasigurno jeste da vječne istine korumpiraju čovjeka. Čakštaviše-Zaglupljuju ga. Okrenite se oko sebe-Balkan. Na religioznim osnovama razgraničene sub- i podkulture jednog te istog naroda. Krvava historija koja nas dijeli nije samo historija čovjeka. To je i historija Boga, vječne istine na kojoj ustrajavamo strahom nerazumijevanja prirode čovjeka. Sebe i drugoga.
Potom umjetnost, da ne poludimo od saznanja i ne nanesemo zlo drugima.
O autoru: pjesnik, pisac, filozof, putopisac. Rođen u Bosni i Hercegovini 1968. godine, Jajce. Objavljivan, nagrađivan i osporavan. Živi i radi u Holandiji.
Pročitajte i:
