Kolumna Edina Sarača: Čardak u našoj avliji (ogled o posmatranju u tri dijela)

Filed under: Edin Sarač,kolumne,region |

„Kritika prihvaća nečije postojanje, ali samo zato da mu odredi granice.“ – JACQUES  R A N C I È RE

 Reagovati znači biti dodirnut. Unutar samosvijesti  subjekt je određen granicama. Ne postoji ništa tako ranjivo, krhko, i istovremeno tako „ogorčeno“ branjeno kao granice kojim sebe određujemo kao subjekt, ličnost, biće. Karakter tu gradi svoj vokabular.

 U korelaciji smisla izrečenih pojmova nazire se cilj, granice koje „smatramo“ odrednicama.  „Smatranje“ je, za razliku od „posmatranja“ , tumačenje koje je našlo svoje mjesto unutar granica koje nas određuju. „Posmatranje“ tek  bilježi informaciju, vrijednost i značaj dobija  kad joj  damo mjesto unutar  odrednica koje smo, vrlo često samo intuitivno, prihvatili kao odrednice nas samih.

 Jednostavnost koju želimo u izričaju uvijek je empirijska. Ništa tako dobro ne objašnjava   smisao zakulisnih radnji naših magnovenja u potrazi za istinom kao primjer koji se odvija, čulno dokažljiv, na bini. Pred očima posmatrača.  Ovo „pred“ je ono što nas dodiruje, ono što biva podložno onome „iza“. A „iza“, ili ako hoćete – unutra, svijet je refleksija, i kao takav nikad ono što vidimo već ono kako vidljivo tumačimo, a samosvijest uvriježena navika odbrane granica unutar kojih se određujemo kao nešto  postojano, činjenično.  Tvrdokorna odbrana tih granica uvijek nam, suprotno reakciji, odaje ranjivost. Najočitija je kad se naslanja na etiku, na moralne predispozicije.

 Vrijeme u kojem živimo je vrijeme koje ne priznaje granice. Napredak posljednjih stotinjak godina prouzrokovan je snagom nekolicine ljudi da u objašnjenju onoga što se pred njihovim očima odvija budu što bliže predstavi samoj a što manje iza kulisa, što bliže onome što nas određuje i čija smo samo, kao samosvijest, refleksija tumačenja.

 Ovdje je Sir Ishak Njutn predivan primjer, kako svojim teoretskim dostignućima tako i svojim karakternim sklopom.

 Takav pristup mišljenju kao procesu dozvolio je, i otvorio, svijet koji se više i konkretnije oslanja na predstavu pa je kao takav bliže istini, onome što nas određuje.

 Koliko se ta „nova“ misao nazire u književnosti? Koliko je naša proza i poezija spremna dosljedno ostati unutar novih granica koje nauka ocrtava time ocrtavajući i naše mjesto unutar svijeta koji nas određuje, kosture društva i socijalne interakcije?  Zapravo je, kad se o Balkanu govori, pitanje koliko je naša „lijepa riječ“ spremna lijepo u riječi redefinirati  kao subjektivno, i svako LIJEPO kao subjektivno,  a sadržajnost koja se oslanja na empirijski dokažljivom , udvarajući se „drugosti“ u nama, kao vrijednost i odrednicu i tu, naravno, podrazumijevajući famoznu umjetničku slobodu izražaja.

 Koliko je pjesnik Balkana spreman iza „zaklanjanja za ljubav“ uvidjeti mašineriju obrambenih afekata subjekta od predstave u kojoj živi i pri čemu njegova poezija ne ide dalje od intime što je, kako drugačija intima da bude,  ograničena našom unutarnjom predstavom? Koliko je spreman prestati voljeti ljubav a početi voljeti čovjeka?  Čakštaviše, koliko je spreman zapitati se o razlozima tih zaklanjanja?

 Ovdje nije u pitanju samo karakterni sklop ličnosti odgajan i odnjegovan u kulturi navikloj na povlačenje u sebe usred nemoći promjene neželjene  predstave  već je to linija svijesti koja svoj individualitet određuje svojom nemoći  i time ga i ograničava.  Što je više svijet bez ljubavi sve više je ljubavi u nama!? Tu je samo korak do glorifikacije iste, metaforičnim udvoravanjima mističnom, uzvišenom, izvanvremenskom.

 Svijet koji je naša predstava istovremeno je i svijet kojem se predstavljamo.  Predstavljamo mu se kreacijom ljepšeg od njega samog utjehom da se izričaj o takvom, boljem i ljepšem, može opravdati izričajem samim.  Pri tom se, uporno i tvrdoglavo i vjerovatno i namjerno, zaboravlja na predstavu samu.

 Ja volim! – i to je dokaz postojanja ljubavi. Nasuprot predstave u kojoj živi i koja ga određuje to je zapravo milovanje naježenog ježa.

 Nedavno čitam poeziju u kojem se ptice oglašavaju u metaforičnoj sintezi leta kao glorifikacije slobode i poezije. Lastavice! I inače ptice. Pjesnik koji je to napisao vjerovatno nije upoznat sa nekim činjenicama o lastavicama. Naime što je čiuvava u svijetu pasa, neki vid monstruma neurotično i skoro šizofrenično agresivnog, tako je i lastavica, to majstorstvo aerodinamičnosti, u svijetu ptica neka vrsta monstruma kanibala i bezobzirne kukavice. Ma kako banalno ovo bilo ne mogu da vjerujem da bi se pjesnik usudio poslije ovih činjenica ponovo posegnuti za lastavicama kao metaforom slobode i poezije. Naročito ne sa činjenicom da postoje neke vrste lastavica koje jedu svoju djecu, tačnije prokljuvavaju i jedu sopstvena jaja u gnijezdu. Vjerovatno bi posegnuo za nekom drugom pticom ne pomišljajući ni za tren da se samo vrti u krug i da je metafora, ma za čime posezala, samo u službi glorifikacije svijeta koji postoji samo u njemu i da ga kao takvog ne može odbraniti ni opravdati ni sa čim izvan njega jer se na ništa izvan njega i ne oslanja. Pjesnik tu nema patosa pod nogama već visi na kukama plafona i tako se i oglašava.

 Nije samo u pitanju On, pjesnik, pisac, koji umjetnost vidi u kukama na plafonu već je tu i „publika“ koja to od njega očekuje. Da visi. Ni na nebu ni na zemlji. I naravno po mogućnosti da je taj čardak u „našoj“ AVLIJI, nama tako poznatoj i pristupačnoj kako metaforičkim uznesenjima tako i vokabularom karaktera.

 (Drugi dio sljedeći mjesec.)

O autoru: pjesnik, pisac, filozof, putopisac. Rođen u Bosni i Hercegovini 1968. godine, Jajce. Objavljivan, nagrađivan i osporavan. Živi i radi u Holandiji.

kolumne Edina Sarača

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*