Kolumna Berislava Blagojevića: Simbol

Filed under: Berislav Blagojević,kolumne,region,zemlja |

Naša svakodnevica, naši životi, ispunjeni su simbolima. Zastava, logo neke franžize, poštanska marka ili grb, književnost, automobili sa tamnim staklima ili diplomatskim tablicama, smajlići, emotikoni, semafori, grafit uzdignute pesnice, Če koji dimi havanu na majici: svijet pršti od simbola i simbolike. Neki od njih pozivaju na akciju, na imanje stava, drugima se izražavaju emocije, treći potvrđuju pripadnost ide(ologi)ji (!?), dok neki deseti vrše demarkaciju prostora po etničkom ili religijskom ili već nekom preovladavajućem kriterijumu.

EmeraldI moje cipele su se danas sasvim neočekivano pokazale kao simbol. Ne, nisu u pitanju pankerske martinke, nisu u pitanju ni japijevske brodarice, ni bankarske nalakirane špicoke. Riječ je o jedinom paru obuće kojem vjerujem kada se trotoari pretvore u duguljaste ravne tepsije koje plivaju u pomiji od blata i snijega. Dobio sam ih od firme koja proizvodi i prodaje opremu za zaštitu na radu, od firme u kojoj sam radio punih deset godina. One su moj pouzdan saputnik već nekoliko sezona. Navikao sam na njih, uzimam ih (obuvam ih!) zdravo za gotovo i odavno im ne pridajem nikakvu pažnju (osim što ih, dabome, pokatkad očistim i namažem).

S obzirom da sam još uvijek đak-pješak, jutros sam obuo provjerene cipele za ljapavicu i krenuo da obavljam poslove. Sve je išlo uobičajeno dok nisam došao do ulaznih vrata jednog ministarstva. Povadio sam stvari iz džepova, stavio ih u torbu, a onda kompletan tovar propustio kroz skener. Kada sam pokušao da prođem kroz dveri koje detektuju metal, sve je zapištalo a čovjek iz obezbjeđenja me je zbunjeno pogledao kao da se tog trena prenuo iz sna (što nije nemoguće). Zamolio me da se vratim i da ispraznim džepove „da on vidi“. Olovka! Blesavo piskaralo, vjerovatno smo pomislili obojica. Ponovni pokušaj, isti rezultat. Osvrćem se i ne mogu da otkrijem odakle sve dolazi to pištanje. Ministarstvo 2, moja malenkost 0. Dignem džemper, po direktivi, kaiš nemam, nije ni to, radnik obezbjeđenja je u rebusu, češka se po glavi. Zagleda me, sada već razbuđen, isprva začuđeno, a onda zabrinuto. Skidam kaput, on obilazi oko mene kao maca oko vrelog mlijeka, govorim da treba samo časkom da skoknem do protokola, ne sluša me nego mi se unosi u lice i traži da još jednom izvrnem džepove (što je, takođe, simbol!). Ništa. Novi pokušaj prolaska, nova zvonjava alarma, novi ljubopitljivi pogledi portira i prolaznika. 3:0. Nelagodno mi je, a radnik obezbjeđenja postaje nervozan. Da nisu možda cipele, pitam. Prođi još jednom, kaže uniformisani. Sirena se uključuje, ali radnik obezbjeđenja više nije ni sumnjičav ni nervozan. Upitao me je da li cipele imaju zaštitnu čeličnu kapu. Klimnuo sam potvrdno, kivan na sebe što se toga nisam sjetio. Prolazi, reče čovjek, gledajući me sažaljivo.

   Tako su moje cipele postale simbol. Simbol neprilagođenosti i nepripadanja. One su me odale, glasno obznanjujući prisutnima ono čega sam odavno bio svjestan – nije mi mjesto tu. Radne cipele nisu i nikada neće biti paradne. I to je u redu. Ne mučim sebe pitanjima zašto je to tako, gdje sam i kada tačno pogriješio pa završio na onoj drugoj strani gdje se nose radne cipele. Jer, i to je u redu. Barem su mi suve noge, što nije beznačajno kad nemaš ovjerenu zdravstvenu knjižicu. Osim toga, ima toliko važnijih pitanja o kojima treba da mislim. Ipak, pitam se da li neki drugi (statusni) simboli tjeraju onu čudnovatu skener-kapiju da ispušta drugačiji pisak? Ključevi od kuće na moru, recimo, ili ordenje ili privjesak od novog audija…

O autoru: Berislav Blagojević je rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar je geografskih nauka. Objavljene knjige: „Lamentacija po Sofroniju“ (2005), „Trebao sam biti riječ“ (2005), „Ja, revolucionar“ (2010), “Revolucionar” (2012) i „Tiši od vode“ (2013). Poeziju i prozu je objavljivao u brojnim časopisima i zbornicima. Dobitnik je nekoliko nagrada od kojih su najvažnije stipendija Fonda „Borislav Pekić“, prva nagrada književnog konkursa „Susjedi“ u organizaciji Gete instituta i Francuskog instituta u BiH i prva nagrada za najbolju kratku priču u regiji u 2011. godini na konkursu časopisa Avlija iz Crne Gore. Prvi roman „Tiši od vode“ ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu. Radovi su mu prevođeni na engleski, poljski, španski, malteški, njemački i makedonski jezik.
Trenutno živi i radi u Banja Luci, BiH.Svakog 1. u mesecu na Konkursima regiona čitajte kolumne Berislava Blagojevića. http://berislavblagojevic.wordpress.com/
facebook
o knjizi “Revolucionar”
http://konkursiregiona.net/category/kolumne/berislav-blagojevic/

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*