Beskonačno sivo i jednolično poput bolničkih obroka, nebo nad nama ne ostavlja ni kubni centimetar vazduha Optimizmu da udahne. Zato i ne čudi da su svi, kako se godina bliži kraju, nekako klonuli i zaglibili u apatiju do iznad koljena. I magla se uležala i ne želi da se pomjeri i sunce je previše lijeno da sja i kišu mrzi da pada i ljudi sve teže razvlače usne u osmijeh. I samo još treba da se odnekud oglasi Borg sa čuvenim i jezovitim „Resistance is futile“[1] pa da svi i bukvalno postanemo bezumne mašine asimilirane u jednoglasje ovdašnjih mediokriteta.
Neko bi se mogao zapitati zašto pominjem naučnu fantastiku. Za to postoje valjani razlozi, a evo nekoliko najvažnijih. Kao prvo, često stičem utisak da je okruženje u kome živimo gotovo nadrealno, fantastično (u onom negativnom kontekstu!). Prije svega mislim na ovdašnje političare i „biznismene“ i na njihovo ferengijevsko ponašanje u skladu sa nekim balkanskim „Rules of Acquisition“[2]. Kao drugo, čini mi se da se i u kulturi/umjetnosti, a mimo svake zdrave logike, potencira uniformnost (o uplivu politike u te vode da i ne govorimo), što dovodi do odbacivanja nekih novih ideja i novog Optimizma. Prema tome, ako dizajniraš, slikaš, pišeš, sviraš… drugačije od ustaljenih memljivih okvira veoma lako se može desiti da ćeš završiti kao Thomas Jerome Newton[3] – osamljen, depresivan i slomljen. Konačno, osvrnuti se na naučnu fantastiku znači uočiti i njene dvije konstante: kulturna raznolikost i stalna želja i potreba za upoznavanjem novog, te Optimizam koji ni u najbeznadežnijim trenucima ne kopni. Atrofirana kultura i duhovna impotencija koje na Balkanu idu ruku pod ruku nisu poznate u svijetu SF-a. Nedostatak Optimizma, inače tako uobičajen na ovom prostoru, takođe je nepoznanica za junake naučne fantastike. Čak i kada su hiljadama svjetlosnih godina udaljeni od svog doma, oni ne gube nadu da će do njega jednom ponovo doći. A imaju Nadu i Optimizam jer znaju da otpor nije i ne može biti uzaludan! Pokazati zube gluposti, ograničenosti i zadrtosti, kulturnom propadanju, moralnoj degradaciji, dekadentnim porivima i svim drugim izopačenostima i fobijama koje nas opkoljavaju nije tek domaći zadatak, već potreba, jer samo tako otvaramo naša srca za Nadu i Optimizam. Možda traženje Nade i Optimizma u naplavinama naučne fantastike djeluje čudno, ali mislim da vrijedi pokušati. Na koncu, nema drugog načina da saznamo da li se među gomilama pijeska, šljunka i kamenja skriva kakva školjka što u sebi nosi spasonosni biser Boljeg Sutra. I da, umalo zaboravih, „May the Force be with you“[4] u toj potrazi!
[1] Otpor je uzaludan.
[2] Pravila sticanja/bogaćenja.
[3] Junak filma „Čovjek koji je pao na Zemlju“ („The man who fell to Earth“) koga tumači Dejvid Bouvi.
O autoru: Berislav Blagojević je rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar je geografskih nauka. Objavljene knjige: „Lamentacija po Sofroniju“ (2005), „Trebao sam biti riječ“ (2005) i „Ja, revolucionar“ (2010). Poeziju i prozu je objavljivao u časopisima „Koraci“, „Sarajevske sveske“, „Nova Zora“, „Književnik“, „Riječ“, „Unus Mundus“, u Balkanskom književnom glasniku, online časopisima Blesok i Male novine i drugim. Kao autor je zastupljen u nekoliko zbornika: Zbornik kratkih priča „Ja sam priča“ (Banja Luka), Zbornik SPKD „Prosvjeta“ (Šamac), Zbornik poezije književnog kluba „Miroslav Antić“ (Inđija), Zbornik kratkih priča „Sea of Words“ (Barcelona), Zbornik „Najkraće priče 2009“ (Alma, Beograd) i dr.
Trenutno živi i radi u Banja Luci, BiH.
Svakog 1. u mesecu na Konkursima regiona čitajte kolumne Berislava Blagojevića.
http://berislavblagojevic.wordpress.com/
facebook
kritika knjige B. Blagojevića “Ja Revolucionar”
http://konkursiregiona.net/category/kolumne/berislav-blagojevic/
Pročitajte i:
1 comment
[…] * Objavljeno na konkursiregiona.net […]
Comments are closed.