Bilo je svega protekli mjesec: Blic susreta sa prijateljima i kolegama na sajmu, pazarenja (nadam se!) dobrih knjiga, nijemog stajanja Jelene Topić na prijedorskom trgu, iznenadnih i onih drugih smrti, festivala (npr. Međunarodni festival animiranog filma u Banjaluci), proglašenje dobitnika Nobelove nagrade za književnost, radosti zbog objavljivanja nove knjige… I prođe oktobar i nestade euforije i sajamske gužve i utiša se žamor i odoše, svako svojim putem, i Nataša i Peđa i Jelena i Uroš i Bilja i Bata i Lu Rid… Ostade tek golema tišina antiklimaksa i ono pitanje koje je prati kao Žuja (Prikolica) Nikolicu, kao Sančo Pansa onog ludog oklopnika: Šta sad?
Gadno pitanje, gotovo lavirintsko, prepuno slijepih ulica i zamki naizgled privlačnih i jednostavnih odgovora. Za početak, možda bih mogao prisustvovati za danas zakazanom okruglom stolu na temu književnih manifestacija i književnih nagrada, reći šta mislim i tako strašno zgriješiti, tom prilikom posvađati se s nekim (jer debata, kao uostalom ni kritika, ovdje ne stanuje!) i navući na sebe gnjev prisutnih. No, to nije najgore. Najgore od svega bilo bi ono što bi mi, vjerovatno, rekli nakon toga: Dobro, rekao si šta si imao i – šta sad?
Zato sam i dalje neodlučan. Pendulum, rekli bi momci iz Pearl Jama. A možda je upravo to rješenje? Uživati u polodovima oktobra – novom albumu Pearl Jama i novim knjigama. Za početak.
Pročitajte i:
