U prošlomjesečnoj kolumni prizivao sam odmor. Na kraju sam ga i dočekao. Da nisam lješkario na nekom žalu? Otišao na rafting? Puštao zmajeve na planini koju šamaraju bičevi vjetrova sa svih osam strana svijeta? Da li sam otišao u neki grad Mitteleurope da jedem čorbu od piva i razgledam srednjovjekovne zamkove?
Ni blizu!
Ni pedlja odmakao nisam od sajamskih (dobro, priznajem, i okolosajamskih) dešavanja u Banjaluci. Dobar dio odmora proveo sam na promocijama i diskusijama (jer ne možemo nešto nazvati „okrugli sto“ ako su stolovi zapravo bili četvrtasti) udišući zagušljivi i teški vazduh što miriše na knjige. I? Pa, sjajno sam se proveo! Znam da zvuči kao utjeha za one (nas!) koji ne mogu da si priušte vazduh što miriše na morsku so, čemprese i smolu borova, ali zaista sam se odmorio. Druženje sa Adaševićem, Petrovićem, Dakićem, Gatalom i brojnim drugim ljudima koje sam sretao na sajmu (i oko njega) bilo je neponovljivo. Sklapanje novih prijateljstava, razmjena iskustava, književne i one neknjiževne priče, anegdote, dogovaranja buduće saradnje… Diskutovalo se, po prvi put na Sajmu, o književnosti i kritici, o književnim časopisima, o dječijoj književnosti, o književnim nagradama, o odnosu književnosti i medija, knjige i filma. Bilo je i aplauza i negodovanja, i slijeganja ramenima i oduševljenja, i ozlojeđenosti i sujete i pjesme (o, da, nakon zajedničke književne večeri neki su se drznuli i uzeli instrumente u ruke).
Čini mi se, iako možda odveć subjektivno, da smo pokrenuli neka važna pitanja i da polako određene pojave i procese u (ovdašnjoj) književnoj stvarnosti nazivamo pravim imenom. Pokazali smo da književne večeri i druženja mogu da budu opuštena, zanimljiva i privlačna širem krugu ljudi. Mislim da je i zainteresovanost ljudi i medija za četvrtaste okrugle stolove takođe bilo na zavidnom nivou, što je takođe značajan iskorak.
Odmor, pa čak ni ovaj moj, „dosadni“, ne može da prođe bez nerviranja. Kao kad vam na plaži ukradu peškir ili kad u vašem apartmanu (apartman – vrlo fleksibilan pojam u balkanskom turizmu!) nema tople vode. Moje nerviranje direktno se odnosilo na Uroša Petrovića, jednog od gostiju ovogodišnjeg Sajma. Tačnije, na njegove zagonetke za djecu koje su mi danima bile nerješiva enigma i izvor nelagodnog pulsiranja sljepoočnica! Ako se dobro sjećam, niti jednu jedinu nisam riješio. Nakon mnogo frustriranja, konačno sam digao ruke. Poražen, često i od dječaka i djevojčica, utjehu sam pronašao u dvije činjenice – prva: postoji očigledan razlog zašto je Uroš Petrović predsjednik Mense Srbije a ne ja; i druga: malo nervoze mora da bude jer ne postoji apsolutno savršen odmor. Ali ovaj je bio zaista dobar!
Pročitajte i:
1 comment
[…] na konkursiregiona.net VišeLike this:Sviđa mi seBe the first to like […]
Comments are closed.