Kolumna Berislava Blagojevića: Nesnosna tišina i neopravdana halabuka

Filed under: Berislav Blagojević,Bosna i Hercegovina,kolumne,region |

„Hajde priđi malo bliže, znam da ti se diže“ ili „ti možeš, uvijek do gola, da uđeš, i ja sam gola, ti si gol, zabij mi gol, ja sam gola, zabij do bola”. Eto to, što nije ni na nivou poetike „Mare i derventskih lola“, to možete svako malo da pročitate na stranicama novina i na internet portalima. Da vas pitam – da li ste čitali napise o predstavi „Čovjek koji se smijao“ u izvođenju Studentskog pozorišta Banjaluka (prema tekstu Lane Bastašić)? Ili o sjajnoj večeri koju je iznjedrila promocija djela Mirka Vukovića? Niste? Naravno da niste kad je na djelu strahovlada nesnosne tišine i neopravdane halabuke! U ovakvoj konstelaciji, medijska tišina je dodijeljena određenim autorima, dok je neviđena halabuka zagarantovana onima kojima ne bi trebalo dozvoliti ni da beknu putem sredstava informisanja.

Akademska predznanja koja sam stekao iz hidrologije mi uopšte nisu potrebna da bih konstatovao kako je Drina kriva. To znate i vi. Takođe znate, a svjestan sam toga i sam, da je krivu Drinu uzaludno ispravljati. Ipak, u današnjici prepunoj laži i obmana, uvjerio sam se da se ničemu ne treba vjerovati sve dok se samostalno ne pokuša, dok se ne iskusi ili ne vidi vlastitim očima. Zbog toga, možda, vrijedi pokušati ispraviti neke nepravde.

…Te je večeri Banja Luka imala pet kulturnih dešavanja (Goran Petrović je, između ostalog, gostovao na Filološkom fakultetu). I pored svega toga, hol Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske bio je pretijesan da primi sve zainteresovane koji su došli da čuju stihove i vide crteže pjesnika, esejiste, karikaturiste, profesora, kolumniste i kritičara Mirka Vukovića. To se, priznaćete, ne dešava često. Još je rjeđa pojava da se na književnoj večeri služe kafa i vino i da publiku u prilično jednakom omjeru čine srednjoškolci, penzioneri, ugledne javne ličnosti, pjesnici, boemi… Međutim, kada se osluhnu stihovi Vukovićeve poezije ili kada se pažljivije osmotre njegove karikature pisaca, postaje jasno da to „čudo četvrtka uveče“ zapravo to i nije. Sasvim je logično da će ljudi pohrliti da čuju stihove iz knjige „Zapis na burmi“ koja je ponijela nagradu Pečat varoši sremskokarlovačke za 2010. godinu i za koju je žiri rekao da je „knjiga bez čijih pesama neće moći biti sastavljena ni jedna ozbiljna nova antologija ljubavne poezije“. Publika je mogla da čuje i stihove iz drugih ciklusa i zbirki, kao i besjede kolega i prijatelja o dosadašnjem stvaralačkom opusu Mirka Vukovića. No, kako je kod nas malo toga logično, uspjeh ove književne večeri mnogi i dalje tretiraju kao čudo. Ono što mene čudi jeste izostanak napisa o ovom događaju. Dok je u štampi, na primjer, gostovanje Gorana Petrovića propraćeno sa nekoliko tekstova, o promociji Vukovićeve knjige nije napisano ni slovo! Sve ovo, naravno, nema nikakve veze sa Petrovićem i nije upereno protiv njega. Ali, zar nije Mirko Vuković zaslužio barem jedan tekst, tekstić, saopštenje? Zar nije bilo mjesta u rubrici „kulture“ za jedan zaista vanredan događaj? Zar nije bilo moguće poštedjeti čitaoce stihova Nives Celzius i u zamjenu im ponuditi nekoliko redaka Vukovićeve poezije? Zar je toliko teško odvojiti pet minuta i donijeti kameru i mikrofon u biblioteku u centru grada? Ne tiču me se zakulisne igre, uređivačke politike, urednički ukusi, nevidljive cenzure, razlozi, opravdanja! Prećutkivanje uspjeha jedne ovakve večeri i stvaraoca kalibra Mirka Vukovića je apsolutno nedopustivo. Usudio bih se reći da je ovo prećutkivanje na neki način zločin protiv umjetnosti i umjetnika. Niko nema (moralno) pravo da to uradi, ma šta taj neko mislio o umjetniku ili o njegovom djelu!

Drago mi je što sam barem pokušao da vam dočaram kako je to bilo tog čudnovatog četvrtka uveče. Sada je moja savjest malo mirnija, iako me još uvijek žulja medijska tišina kojom je zimus bilo zaogrnuto gostovanje izuzetnog književnika Mirka Demića u gradu na Vrbasu. Bilo kako bilo, pokušao sam, a Drina i Vrbas će, znam, krivudati kao i do sada – kako im se svidi.

 

O autoru: Berislav Blagojević je rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar je geografskih nauka. Objavljene knjige: „Lamentacija po Sofroniju“ (2005), „Trebao sam biti riječ“ (2005) i „Ja, revolucionar“ (2010). Poeziju i prozu je objavljivao u časopisima „Koraci“, „Sarajevske sveske“, „Nova Zora“, „Književnik“, „Riječ“, „Unus Mundus“, u Balkanskom književnom glasniku, online časopisima Blesok i Male novine i drugim. Kao autor je zastupljen u nekoliko zbornika: Zbornik kratkih priča „Ja sam priča“ (Banja Luka), Zbornik SPKD „Prosvjeta“ (Šamac), Zbornik poezije književnog kluba „Miroslav Antić“ (Inđija), Zbornik kratkih priča „Sea of Words“ (Barcelona), Zbornik „Najkraće priče 2009“ (Alma, Beograd) i dr.
Trenutno živi i radi u Banja Luci, BiH.

Svakog 1. u mesecu na Konkursima regiona čitajte kolumne Berislava Blagojevića.

http://berislavblagojevic.wordpress.com/
facebook
kritika knjige B. Blagojevića “Ja Revolucionar”

One Response to Kolumna Berislava Blagojevića: Nesnosna tišina i neopravdana halabuka

  1. Pingback: NESNOSNA TIŠINA I NEOPRAVDANA HALABUKA « Berislav Blagojević

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *


*

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.