Početkom jula nekoliko dana sam boravio u Novom Sadu. Povod jeste bio Exit festival, ali pravi motiv je bila potreba za dekontaminacijom od svega i svačega svakodnevnog: od učmalosti, od umrtvljenih pogleda prolaznika, od političara i njihovih gluposti, mračnih vijesti i još crnjih prognoza, od nagomilanog nezadovoljstva i još veće gomile neplaćenih računa… Novi Sad mi je podario ne samo željeni bijeg od stvarnosti, već i više od toga. Mnogo više, kad malo bolje razmislim. Ovo putovanje mi je vratilo vjeru u to da bolje i ljepše postoji i da to bolje i ljepše ne mora nužno biti hiljadama kilometara daleko. A sve to, zapravo, ima relativno malo veze sa festivalom muzike.
Knjižare u najužem centru grada – to je ono što mi je odmah zapalo za oko. To je ono čega se Banjaluka, na primjer, već godinama odriče, kao da se plaši da će ljudi nešto i da pročitaju! Kad smo kod čitanja, u bašti jednog zaklonjenog novosadskog paba svjedočio sam gotovo nestvarnom prizoru – mladić uz limunadu i kafu čita Stivena Kinga. Ili je to bila knjiga Kurta Vonegata? Nebitno… Ovakav prizor je nemoguće zapaziti u gradu na Vrbasu. A odmah tu, iza ugla, u jednoj od pomenutih knjižara, dijele se besplatni književni časopisi kao što su „Zlatna greda“ i „Avangrad“.
Grad je prepun raznih arhitektonskih ljepotica, skulptura i umjetnosti. Pored toga, na mnogim građevinama sam vidio table sa napisima ko je u njima živio, kada su građene i zašto su važne za istoriju grada. To je takođe nešto u čemu ovdje oskudijevamo. O uređenju parkova (npr. Dunavski park) ili Štranda da i ne govorim. O izuzetnosti plovidbe Dunavom i ljepotama Petrovaradina i Sremskih Karlovaca takođe neću pisati naširoko. Dovoljno je pomenuti da mi se još u Karlovcima učinilo da čujem stihove koji dolaze sa Stražilova. A najglasniji su bili, neka mi niko ne zamjeri za lokal-patriotizam, stihovi Duška Trifunovića.
Taj paket aranžman sjajnog ambijenta, arhitekture, obilje kulture, umjetnosti i dobre muzike okrijepio me možda i više nego što bi to učinila neka plaža uz more. Zato nije ni čudno što sam na put kući krenuo ispunjen dobrim vibracijama i optimizmom. A da je optimizam u bolje i ljepše opravdan potvrdila je i grupa jedva punoljetnih klinaca koji su nedaleko od biste Mike Antića svirali i pjevali „Halleluyah“ Leonarda Koena.
Umornim korakom, ali sa osmijehom na licu, krenuo sam prema autobusu.
Ima nade! Aleluja!!
O autoru: Berislav Blagojević je rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar je geografskih nauka. Objavljene knjige: „Lamentacija po Sofroniju“ (2005), „Trebao sam biti riječ“ (2005) i „Ja, revolucionar“ (2010). Poeziju i prozu je objavljivao u časopisima „Koraci“, „Sarajevske sveske“, „Nova Zora“, „Književnik“, „Riječ“, „Unus Mundus“, u Balkanskom književnom glasniku, online časopisima Blesok i Male novine i drugim. Kao autor je zastupljen u nekoliko zbornika: Zbornik kratkih priča „Ja sam priča“ (Banja Luka), Zbornik SPKD „Prosvjeta“ (Šamac), Zbornik poezije književnog kluba „Miroslav Antić“ (Inđija), Zbornik kratkih priča „Sea of Words“ (Barcelona), Zbornik „Najkraće priče 2009“ (Alma, Beograd) i dr.
Trenutno živi i radi u Banja Luci, BiH.
Svakog 1. u mesecu na Konkursima regiona čitajte kolumne Berislava Blagojevića.
http://berislavblagojevic.wordpress.com/
facebook
kritika knjige B. Blagojevića “Ja Revolucionar”
Pročitajte i:
1 comment
[…] Objavljeno na konkursiregiona.net […]
Comments are closed.