Imam veliki problem da povjerujem u to, ali istina je: prošlo je gotovo trideset godina od onog dana kada sam prvi puta otišao u školu. Živahan, radostan, pun energije (danas bi za takvo dijete rekli da boluje od „poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje“) i utisaka, trčao sam kući kako bih što prije ispričao doživljaj prvog dana provedenog u školi. Poznavajući svoje dijete, naravno, majka me je upozorila da ne trčim na putu do kuće. I, naravno, desilo se: jedan stariji dječak mi je podmetnuo nogu na trotoaru ispred pravoslavne crkve i nakon efektnog leta spretno sam se dočekao na laktove i donju vilicu. Krv, plač, krhotine zuba, zguljena koža. Prvi dan u školi i naučena prva lekcija (bez muke nema nauke, iliti, no pain no gain).
I ovog septembra neki novi klinci polaze u školu. Roditelji posuđuju novac da kupe školski pribor i knjige. Gdjegdje su prosvjetni radnici prvog dana nove školske godine upriličili štrajk upozorenja. Ponegdje se statistika malo razigrala, pa se stekao pogrešan utisak da je ove jeseni povećan broj prvačića. Drugdje se, opet, činjenica da su udžbenici odštampani na vrijeme promoviše kao prvorazredna senzacija, uspjeh vrijedan divljenja. Negdje se „uprkos ekonomskoj krizi i političkim previranjima intenzivno radilo“ sedam godina na izgradnji škole, a postoje i mjesta gdje djeca nisu krenula u školu iz… x y … razloga.
I čini se da prvi dan nove školske godine ponajmanje ima veze sa djecom. I čini se da je dječije radosti i smijeha povodom odlaska u školu svake godine sve manje i manje. I čini se da nikada nije bilo ovoliko „napretka“ i „reformi“, „konferencija“ i „eksperata“, a ovako loših rezultata. I jasno je da novim generacijama ne možemo biti dobri učitelji, uzmemo li u obzir sve one lekcije koje nismo savladali tokom posljednje dvije decenije.
Pročitajte i:
