Dakle, izbjeći ćemo nepotrebno okolišanje i odmah prijeći na stvar. Ovako se to definiše: „Kratkovidostili miopija je stanje oka koje uzrokuje nejasan vid na daljinu. Kratkovida osoba jasno vidi predmete koji su smješteni u neposrednoj blizini, dok zamućeno vidi predmete koji su udaljeni.“ Dobro, to smo obavili. Ovome bi valjalo dodati da kratkovida osoba, pored toga što jasno vidi predmete (fotelje, audije i slično), u neposrednoj blizini takođe prilično dobro vidi i ljude (kumove, rodbinu, prijat… tačnije, stranačke kolege).
Škiljenje je karakteristično za kratkovide osobe. To ne znači da su oni nekakvi smutljivci. Oni jednostavno ne vide dobro. I treba imati na umu da kratkovide osobe podjednako loše vide „na daljinu“ bez obzira da li se nalaze „na vrh ili podno brda“. A ima ih i gore i dole.
Nije zgorega obratiti pažnju i na to da kratkovida osoba „zamućeno vidi predmete koji su udaljeni“. Isto se, dakako, odnosi i na udaljene osobe – tako radnici vjerovatno liče na gladne aveti u izmaglici, penzioneri su obrisi nepoželjne prošlosti u magli današnjice, studenti su nezasite nemani, a umjetnici su tako duboko u tmini da podsjećaju na mitska bića. Nevjerica je, prema tome, razlog što kratkovida osoba škilji kada se pred njom iz kakvog bunara nenadano pojavi ovo mitsko stvorenje i počne da govori o značaju ili o stanju u kulturi.
Treba reći i to da miopija nije bolest oka, već refrakciona greška. Kratkovidost, sa druge strane, jeste. I to ne bilo kakva bolest, nego ona najgora, ona zbog koje su zamućeni i nejasni i prostor i vrijeme. To je boleština koja sve čega se dotakne sabija u vremenski okvir trajanja mandata. Kratkovidost je pošast koja ovdje ima epidemijske razmjere, opasnost koja prijeti da nas u potpunosti unizi, poništi, izbriše. To je najperfidnija bolest, jer za pustoš koju će ostaviti iza sebe nećemo moći nekoga Drugoga da okrivimo. Takva bolest možda i boli najviše, ali sigurno je da ne boli sve nas podjednako. Zaraženi su, recimo, imuni na bol. Za njih, dakle, ne treba da brinemo. Oni neće biti ni gladni ni žedni (kulture!), a neće im biti ni hladno, jer će se na toj vjetrometini „kulturnjačke“ pustopoljine i dalje ušuškavati u propale strategije i traljave ili imaginarne zakone u vječitom nastajanju i pokrivati se jorganima ispunjenim sumnjivim projektima, šupljim frazama i ekonomskim krizama.
O autoru: Berislav Blagojević je rođen 1979. godine u Slavonskom Brodu. Magistar je geografskih nauka. Objavljene knjige: „Lamentacija po Sofroniju“ (2005), „Trebao sam biti riječ“ (2005), „Ja, revolucionar“ (2010), “Revolucionar” (2012) i „Tiši od vode“ (2013). Poeziju i prozu je objavljivao u brojnim časopisima i zbornicima. Dobitnik je nekoliko nagrada od kojih su najvažnije stipendija Fonda „Borislav Pekić“, prva nagrada književnog konkursa „Susjedi“ u organizaciji Gete instituta i Francuskog instituta u BiH i prva nagrada za najbolju kratku priču u regiji u 2011. godini na konkursu časopisa Avlija iz Crne Gore. Radovi su mu prevođeni na engleski, poljski, španski, malteški, njemački i makedonski jezik.
Trenutno živi i radi u Banja Luci, BiH. Svakog 1. u mesecu na Konkursima regiona čitajte kolumne Berislava Blagojevića. http://berislavblagojevic.wordpress.com/
facebook
o knjizi “Revolucionar”
http://konkursiregiona.net/category/kolumne/berislav-blagojevic/
Pročitajte i:
