„Eh, kad bih imao malu baštu, pa da malo odmorim mozak!“
Ova rečenica, koju sam prethodnih mjeseci čuo nekoliko puta, još jednom jasno ukazuje koliko je ljudima dosta svega, koliko su umorni od obmanjivanja, političarenja, gužve i gungule, od gledanja u pokisla lica prolaznika. (Dabome, ovo se odnosi na one koji ne odmaraju mozak uz „Parove“, „Grandove“, turske i indijske serije…)
I zaista, rad u nekoj omanjoj bašti naizgled nudi upravo tu vrstu relaksacije – ptičice pjevaju, zelenilo, svjež vazduh, oslobođenost od svakodnevne crne hronike. Naizgled, kažem, jer nakon nekog vremena posao se obavlja mehanički, a crkut i zelenilo prestaju da impresioniraju i postaju obični prizor ruralnog pejzaža. A onda misli krenu (jer mozak ne spava ni kada spavamo).
Radiš u bašti i, recimo, razmišljaš o kulturi. Premda ovo zvuči gotovo nemoguće, zapravo nije. Čak je i logično. Evo nekoliko poveznica.
U bašti se uzgajaju poljoprivredne kulture, zar ne? Kultura je naša baština, ono što baštinimo. Dalje, kulturu (lat. colere – gajiti, njegovati) treba njegovati, kako onu poljoprivrednu, tako i onu drugu. Inače… Korov! Da, silesija onih nepoželjnika iz roda vulgaris nezaustavljivo će krenuti u osvajački pohod. I onda shvatiš da se, uz časne izuzetke, upravo to i desilo sa ovdašnjom kulturom. Bašta kulturne scene prepuna je korova i parazita, onih koji samo crpe, a ne daju uroda. Ili ga daju, pa se taj plod etiketira kao kultura, što je još gore i poraznije. Vulgarnost, bezobrazluk, dodvoravanje, ucjenjivanje, veze i vezice, politika, odavno su zagospodarili kulturom i sve je manje mjesta za one vrijedne biljke koje mogu da daju sočne i zdrave plodove i koje ćemo moći sa ponosom da baštinimo. Etička kultura, po definiciji predstavlja podizanje pojedinca i cijelog društva do toga da mu ideali budu: pravičnost, istinitost, čovječnost i uzajamno poštovanje. Ima li makar jednog od pomenutih ideala u ovom (kulturnom) sistemu?? Nema! I neće ih ni biti ukoliko se stvari drastično ne promijene.
Za početak, valjalo bi primiti na znanje da nije sve što se naziva umjetnošću zaista umjetnost, da nije sve što se ogrne u plašt književnosti zaista književnost, da nije kultura sve ono što u imenu nosi riječ kultura. Dokle god budemo lakomo i bez razmišljanja gutali ono što nam se servira, umjesto zdravih plodova u sebe ćemo trpati smeće i otrove, a umjesto analize kulturnih dostignuća moći ćemo da analiziramo tek koprokulturu.
Pročitajte i:
