6 C
Belgrade
29/11/2022
kolumne region

Kolumna Aide Šečić Nezirević: Stanica Podlugovi

Prilikom moje prošlogodišnje posjete Novom Sadu, radovala sam se kao malo dijete što ću konačno vidjeti – ulicu Dositejevu. Opjevana u najdražoj mi pjesmi mog idola, za mene je godinama bila neko imaginarno najljepše mjesto na svijetu. Zato sam panično, s poderanom mapom u ruci, jurcala Neoplantom, i zapitkivala prolaznike: gdje je, gdje je…

   Eno vam je tamo, rekao je sivi prolaznik ravnodušno. Kako može biti ravnodušan, kako, pitala sam se i konačno zavirila iza ugla. Ohhh, uzdahnulo je sve u meni. Osjećaj sličan onome kad otvorite poklon i unutra…paf…nađete majicu u boji koju najviše mrzite. Dositejeva je kratka ulica, zatrpana smećem i zbijenim ružnim haustorima. Siva, sitna, sumorna. Koja podvala! Dugo sam stajala pred plavim natpisom. To je to, nema greške. A onda mi je odjednom sinulo. Budalo, rekla sam sebi. Niko ti nije podvalio. U pjesmi se ova ulica ne opisuje kao lijepa, široka i prepuna cvijeća. Opisuje se samo kao mjesto koje budi emocije. Emocije.

   Tačno godinu dana poslije nađoh se na stanici Podlugovi. Punoj plavokosih teta s plavim elegantnim beretkama, koje čekaju voz za Brezu. Koješta! Pjesma o teti i ja rođene smo iste godine. Stanica je rođena mnogo prije. Siva stanica koja podsjeća na kuđeno i hvaljeno prijeratno vrijeme. Stanica na kojoj je još (sviđalo se to nekom il’ ne) ploča s petokrakom. Nema vile plave kose, nema zgodnog tipa koji za njom popijeva. Samo i danju i noću klimaju vozovi, ružni kao poslijeratna bosanska stvarnost.

   Ali, tu nije kraj. A nijedna stvarnost nije tako crna da u njoj ne bi bilo i nečeg bijelog. I nijedno mjesto na kugli zemaljskoj nije tako ružno a da se o njemu ne bi pjevalo ili se na njemu okupljalo. Tako su se jednog oktobarskog dana na stanici Podlugovi okupili pisci, i ne samo oni, da odaju počast velikome Iliji Ladinu, da poklone po pjesmu duši Ilijinoj i jedni drugima. A zna se kakvi su pisci. Kod njih nema boja. Oni su svi nekako jednaki. Nekako nepremazani. Nekako neprevrtljivi.

 I da. Svi su bili gladni. I grah je bio dobar. U pansionu. U bosanskoj kafani. Kraj stanice Podlugovi. Neko nema pojma «gde je to». Nije važno.

 Dositejeva…Podlugovi…

 Pjesnici uvijek znaju koji je djelić zemaljske kugle vrijedan da se o njemu, u njemu pjeva.

Aida Šečić, rođena 27. juna 1978. godine u Zenici. Nakon Opće gimnazije u Travniku, završila Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH i južnoslavenske jezike. Zaposlena kao lektorica u Sekretarijatu Predsjedništva BiH. Govori engleski i francuski jezik.
2009. godine bila finalistica međunarodnog konkursa „More riječi“ (priča „Irfanova gitara“), te predstavljala Bosnu i Hercegovinu na kreativnim radionicama u Barceloni i Toledu (2009), te Sofiji (2010). Priča „Irfanova gitara“ prerađena je u strip u organizaciji „Next page“ iz Sofije.
Izdavačka kuća „Alma“ iz Beograda dodijelila joj je drugu nagradu na konkursu „Kuće u vazduhu“ (priča „Ogledalo“). Priče „Nas dvije“ i „Gospođa direktorica“ ušle su u zbornik „Najkraće kratke priče 2010“ iste izdavačke kuće.
Uvrštena u zbornik „Kapija Istoka i Zapada“ Novosarajevskih dana kulture 2010. (priča „Bogatašica“, te u časopis „Duhovna konekcija“ Novosarajevskih dana kulture 2011. (priča „Tu noć kad si se udavala“).
2011. dobila nagradu „Fra Grgo Martić“ za prvu zbirku poezije.

Kolumne Aide Šečić

Slične vesti