Kolumna Aide Šečić Nezirević: Stanica Podlugovi

Filed under: Aida Šečić Nezirević,kolumne,region |

Prilikom moje prošlogodišnje posjete Novom Sadu, radovala sam se kao malo dijete što ću konačno vidjeti – ulicu Dositejevu. Opjevana u najdražoj mi pjesmi mog idola, za mene je godinama bila neko imaginarno najljepše mjesto na svijetu. Zato sam panično, s poderanom mapom u ruci, jurcala Neoplantom, i zapitkivala prolaznike: gdje je, gdje je…

   Eno vam je tamo, rekao je sivi prolaznik ravnodušno. Kako može biti ravnodušan, kako, pitala sam se i konačno zavirila iza ugla. Ohhh, uzdahnulo je sve u meni. Osjećaj sličan onome kad otvorite poklon i unutra…paf…nađete majicu u boji koju najviše mrzite. Dositejeva je kratka ulica, zatrpana smećem i zbijenim ružnim haustorima. Siva, sitna, sumorna. Koja podvala! Dugo sam stajala pred plavim natpisom. To je to, nema greške. A onda mi je odjednom sinulo. Budalo, rekla sam sebi. Niko ti nije podvalio. U pjesmi se ova ulica ne opisuje kao lijepa, široka i prepuna cvijeća. Opisuje se samo kao mjesto koje budi emocije. Emocije.

   Tačno godinu dana poslije nađoh se na stanici Podlugovi. Punoj plavokosih teta s plavim elegantnim beretkama, koje čekaju voz za Brezu. Koješta! Pjesma o teti i ja rođene smo iste godine. Stanica je rođena mnogo prije. Siva stanica koja podsjeća na kuđeno i hvaljeno prijeratno vrijeme. Stanica na kojoj je još (sviđalo se to nekom il’ ne) ploča s petokrakom. Nema vile plave kose, nema zgodnog tipa koji za njom popijeva. Samo i danju i noću klimaju vozovi, ružni kao poslijeratna bosanska stvarnost.

   Ali, tu nije kraj. A nijedna stvarnost nije tako crna da u njoj ne bi bilo i nečeg bijelog. I nijedno mjesto na kugli zemaljskoj nije tako ružno a da se o njemu ne bi pjevalo ili se na njemu okupljalo. Tako su se jednog oktobarskog dana na stanici Podlugovi okupili pisci, i ne samo oni, da odaju počast velikome Iliji Ladinu, da poklone po pjesmu duši Ilijinoj i jedni drugima. A zna se kakvi su pisci. Kod njih nema boja. Oni su svi nekako jednaki. Nekako nepremazani. Nekako neprevrtljivi.

 I da. Svi su bili gladni. I grah je bio dobar. U pansionu. U bosanskoj kafani. Kraj stanice Podlugovi. Neko nema pojma «gde je to». Nije važno.

 Dositejeva…Podlugovi…

 Pjesnici uvijek znaju koji je djelić zemaljske kugle vrijedan da se o njemu, u njemu pjeva.

Aida Šečić, rođena 27. juna 1978. godine u Zenici. Nakon Opće gimnazije u Travniku, završila Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH i južnoslavenske jezike. Zaposlena kao lektorica u Sekretarijatu Predsjedništva BiH. Govori engleski i francuski jezik.
2009. godine bila finalistica međunarodnog konkursa „More riječi“ (priča „Irfanova gitara“), te predstavljala Bosnu i Hercegovinu na kreativnim radionicama u Barceloni i Toledu (2009), te Sofiji (2010). Priča „Irfanova gitara“ prerađena je u strip u organizaciji „Next page“ iz Sofije.
Izdavačka kuća „Alma“ iz Beograda dodijelila joj je drugu nagradu na konkursu „Kuće u vazduhu“ (priča „Ogledalo“). Priče „Nas dvije“ i „Gospođa direktorica“ ušle su u zbornik „Najkraće kratke priče 2010“ iste izdavačke kuće.
Uvrštena u zbornik „Kapija Istoka i Zapada“ Novosarajevskih dana kulture 2010. (priča „Bogatašica“, te u časopis „Duhovna konekcija“ Novosarajevskih dana kulture 2011. (priča „Tu noć kad si se udavala“).
2011. dobila nagradu „Fra Grgo Martić“ za prvu zbirku poezije.

Kolumne Aide Šečić

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*