Kolumna Aide Šečić Nezirević: Panta rei

Filed under: Aida Šečić Nezirević,kolumne,region |
Često čujemo starije ljude koji nam tvrde da je „u njihovo vrijeme sve bilo ljepše“. Moja mama se sjeća travničkog kina „Lašva“, uzbuđenja i guranja pred prvo prikazivanje velikih filmskih hitova. Tata se nostalgično prisjeća vremena kad je sarajevska Sloga pravila plesnjake (ne partije), ma kojima si se mogao/la lako i brzo upoznati s pristojnim primjercima suprotnog spola“. Nane i djedovi u tramvajima tvrde da su „u njihovo vrijeme SVI mladi ustupali starijima mjesta, a da danas to NIKO od njih ne radi“,
Kad sam svojoj majci prvi put spomenula da sam popila kafu s nekim koga sam upoznala preko interneta, zapljusnuo me val prijekora i upozorenja, u kojima su se često ponavljale riječi „manijaci“, „perverznjaci“, „čuvaj se“. Uzalud je bilo objašnjavati da manijak i perverznjak može biti i neko koga smo upoznali, recimo, na kursu slikarstva. Da manijacima ne piše na čelu da su manijaci. I da je, prema tome, posve nebitno na koji smo način nekog upoznali. Moja mama je ostala tvrdoglava: „U moje vrijeme nije bilo tako. U moje vrijeme bilo je više romantike. Manje materijalizma. Bili smo zadovoljni s pet dana godišnje u odmaralištu Tučepi. Niko nije vozio auto dok ne završi fakultet.  A o tom vašem internetu nije bilo ni pomena. Zbog njega i kukaš da te bole leđa. Mene u tvojim godinama ništa nije boljelo“.
Sjetila sam se kako su i meni samoj zalasci sunca na moru bili ljepši kad sam imala šest godina. Pa se pitam je li stvarnost (koja uključuje isto sunce, isti mjesec i isto nebo  kao prije trideset, četrdeset, pedeset godina) stvarno promijenila, ili se mijenja naš doživljaj njen? Je li vrijeme mamine i tatine mladosti stvarno bili ljepše, ili im se takvim čini, baš zato što je prošlo?
Odgovor na to pitanje dao mi je genijalni Woody Allen, u najnovijem svom filmu. „Ponoć u Parizu“, romantična komedija o vremenskoj zbrci, govori nam o tome kako niko od nas nije sretan u svom vremenu. Pisac koji živi u 2010. želio bi da se vrati u doba tridesetih, mlada djevojka iz tridesetih sanjari o životu u vremenu „belle epoque“, dok se filozofi iz vremena „belle epoque“ žale na „današnju lijenu omladinu“ i žale što ne žive u doba renesanse.
„Ali to je sadašnjost! A sadašnjost je dosadna!“, kaže u jednom trenutku jedna od junakinja Wooddyjeva filma.
Da budem iskrena, i ja ponekad poželim da sam, poput Jane Eyre, rođena u viktorijanskoj Engleskoj. A onda pomislim na komplikovane haljine, umivanja iz bokala i steznjake koji ti ne dopuštaju normalno se najesti.
Pa, pomislim: ne, hvala. Ipak ostajem ovdje gdje sam.

Aida Šečić, rođena 27. juna 1978. godine u Zenici. Nakon Opće gimnazije u Travniku, završila Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH i južnoslavenske jezike. Zaposlena kao lektorica u Sekretarijatu Predsjedništva BiH. Govori engleski i francuski jezik.
2009. godine bila finalistica međunarodnog konkursa „More riječi“ (priča „Irfanova gitara“), te predstavljala Bosnu i Hercegovinu na kreativnim radionicama u Barceloni i Toledu (2009), te Sofiji (2010). Priča „Irfanova gitara“ prerađena je u strip u organizaciji „Next page“ iz Sofije.
Izdavačka kuća „Alma“ iz Beograda dodijelila joj je drugu nagradu na konkursu „Kuće u vazduhu“ (priča „Ogledalo“). Priče „Nas dvije“ i „Gospođa direktorica“ ušle su u zbornik „Najkraće kratke priče 2010“ iste izdavačke kuće.
Uvrštena u zbornik „Kapija Istoka i Zapada“ Novosarajevskih dana kulture 2010. (priča „Bogatašica“, te u časopis „Duhovna konekcija“ Novosarajevskih dana kulture 2011. (priča „Tu noć kad si se udavala“).
2011. dobila nagradu „Fra Grgo Martić“ za prvu zbirku poezije.

Kolumne Aide Šečić

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*