Kolumna Aide Šečić Nezirević: Nomen est omen

Filed under: Aida Šečić Nezirević,kolumne,region |

Kad sam imala osam godina, naučila sam napamet pjesmu „Na Petrovačkoj cesti“ Branka Ćopića. Mala Marija, jugoslavenska Ana Frank, kazuje nam svoju potresnu ispovijest. Njeno sedmogodišnje tijelo, „u suknji ni dugoj ni kratkoj“, „prsluku, malenom, premalenom“ i kabanici „beskrajnih rukava“ leži na cesti koja vodi ka Petrovcu, gradu gdje „ima vatre i hljeba i kuća do samoga neba“. Petrovac je Marijin raj, a vatra i hljeb njezine jedine želje. Ona ne zna za čokoladu, videoigrice, ni Lejdi Gagu. Ona ne zna ni za mržnju, samo za tugu. „Tuđinski ljudi krvavi, kuću su našu spalili, djetinjstvo su mi ukrali…“ Njen mrtvi monolog nije vezan za vjeru, naciju, mržnju, politiku, političare.

Marija je univerzalno Dijete, univerzalno Nesretno dijete, Dijete-žrtva rata.

Zašto je onda, pobogu, ova pjesma, prekrasna i strašna osuda i opomena, izbačena iz bh. lektire?  I zašto se profesor jedne od bh. gimnazija nelagodno trznuo kad sam, kao gošća na njegovom času, spomenula gimnazijalcima ovu pjesmu kao meni najdražu.

„Ali, to je izbačeno iz programa“, rekao je, skoro preplašeno. Valjda i zidovi imaju uši. I valjda treba čitati samo ono što je programom dato.

Svaka zemlja, svaki narod, svako vrijeme ima svoju Mariju. Samo se ne zove uvijek tako. Nekad je Anne, nekad Melisa, Ana ili Mirjama. Samokovlijina Mirjama izbačena je iz društva zbog plave kose. Ćopićeva Marija izbačena je iz lektire zbog pripadnosti jednom vremenu kojega se očito stidimo. A jedna mala Melisa hiljadu devetsto devedeset treće godine nađena je, srećom živa, ali gladna i jadna, u jednoj spaljenoj kući u Ahmićima kraj Viteza.

Pred kućom su ležala tijela njenih mrtvih roditelja.

“…kuću su našu spalili, djetinjstvo su mi ukrali”, poručuju nam nesretna djeca, iz grobova, mezarja, sirotišta i invalidskih kolica.

A nekima je, eto, važno samo njihovo ime.

Aida Šečić, rođena 27. juna 1978. godine u Zenici. Nakon Opće gimnazije u Travniku, završila Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH i južnoslavenske jezike. Zaposlena kao lektorica u Sekretarijatu Predsjedništva BiH. Govori engleski i francuski jezik.
2009. godine bila finalistica međunarodnog konkursa „More riječi“ (priča „Irfanova gitara“), te predstavljala Bosnu i Hercegovinu na kreativnim radionicama u Barceloni i Toledu (2009), te Sofiji (2010). Priča „Irfanova gitara“ prerađena je u strip u organizaciji „Next page“ iz Sofije.
Izdavačka kuća „Alma“ iz Beograda dodijelila joj je drugu nagradu na konkursu „Kuće u vazduhu“ (priča „Ogledalo“). Priče „Nas dvije“ i „Gospođa direktorica“ ušle su u zbornik „Najkraće kratke priče 2010“ iste izdavačke kuće.
Uvrštena u zbornik „Kapija Istoka i Zapada“ Novosarajevskih dana kulture 2010. (priča „Bogatašica“, te u časopis „Duhovna konekcija“ Novosarajevskih dana kulture 2011. (priča „Tu noć kad si se udavala“).
2011. dobila nagradu „Fra Grgo Martić“ za prvu zbirku poezije.

One Response to Kolumna Aide Šečić Nezirević: Nomen est omen

  1. Merhaba.Kozmička melankolija Branka Čopića došla je do izražaja više puta i možda i zbog smrti muslimanske književnog kolega Zijada Dizdarevića razvio u sebi osječaj za tragično u životu, a to svejedno nije jeftini sentimentalizam nego književna tuga širih razmjena koja se ne može sa nićim izmjenit Čopić je sebe smatrao Jugoslovenom integralistom, ako ga neko baca iz lektire zbog toga jer je Bosanski Srbin ništa ama baš ništa nije razumjeo… Nekad je bilo puno lakše kad se na koricama ispisivalo Jugoslovenska književnost, jer je veliki broj književnika bio protiv hegemonizma bilo koje vere i bili su u glavnom to prijatelji svih naroda i manjina. Čopićeva Bašta Sljezove boje ostaje emocionalno in intelektualna najdublje djelo.On ostaje književnik Jugoslavije.

    Primož
    22/05/2012 at 11:31
    Одговори

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

*